Sestra Đurđa i ja doveli smo ga u Kockicu. Svi su ga obožavali...iako je znao pišati po tek stranicama Globusova tv programa

U nedjelju, prije tjedan dana, zadnji je put prisustvovao obiteljskom ručku. Jedva se nekako popeo na stolicu odakle je godinama jurišao na naše tanjure, što je redovito završavalo njegovim izbacivanjem na balkon, budući da mu je začinjena hrana mogla samo naškoditi. Ovaj put smo ga tolerirali, vidjeli smo da je iznemogao, a na tanjurima je bila riba, koju je obožavao. Ipak, nije dobio ni zalogaja, a nije se pretjerano ni bunio. Bio mu je dostatan miris da se podsjeti vremena kada nas je znao nadmudriti i ukrasti komadić s naše trpeze.

Prethodnih dana sve je više vukao stražnje noge, teško se kretao i još teže penjao na svoja omiljena odmorišta, jeo je malo i bio nevjerojatno mršav, imao je tek nešto više od kilograma. Nakon spomenutog ručka pao je u letargiju, nisu ga zanimal...