U nedjelju, prije tjedan dana, zadnji je put prisustvovao obiteljskom ručku. Jedva se nekako popeo na stolicu odakle je godinama jurišao na naše tanjure, što je redovito završavalo njegovim izbacivanjem na balkon, budući da mu je začinjena hrana mogla samo naškoditi. Ovaj put smo ga tolerirali, vidjeli smo da je iznemogao, a na tanjurima je bila riba, koju je obožavao. Ipak, nije dobio ni zalogaja, a nije se pretjerano ni bunio. Bio mu je dostatan miris da se podsjeti vremena kada nas je znao nadmudriti i ukrasti komadić s naše trpeze.
Prethodnih dana sve je više vukao stražnje noge, teško se kretao i još teže penjao na svoja omiljena odmorišta, jeo je malo i bio nevjerojatno mršav, imao je tek nešto više od kilograma. Nakon spomenutog ručka pao je u letargiju, nisu ga zanimale ni konzerve niti keksići, pa sam ga u utorak ujutro odnio veterinaru u Grahorovu ulicu, gdje je znao biti čest gost, ili zbog problema s probavom ili sa zubima. Zvali su ga “naš najstariji pacijent” jer je imao 21 godinu, što je bila rekordna dob za neku mačku u toj ambulanti. Doktorica mu je izmjerila temperaturu i bila sumnjičava što se uopće nije opirao kao inače, kada bi nam pandžama znao razderati jakne i košulje: termometar je pokazivao tek nešto više od 35 stupnjeva, što je bilo ekstremno nisko za životinje čija je normalna tjelesna temperatura oko 37 i pol. Jedva mu je nekako pronašla venu na mršavoj šapici i ugurala u nju injekciju, ali nije uspjela izvući ni kap krvi. Rekla je: “Dat ću ga na toplu infuziju, pa ako se malo pribere, napravit ćemo pretrage”. Ostavio sam ga u dnevnoj ambulanti i otišao kući.
‘On samo leži’
Poslijepodne sam nazvao i interesirao se kako je Sivko. U smjeni je bila druga doktorica, koja mi je odgovorila da mu nije ništa bolje te da mu temperatura neprestano pada. Kolegica iz jutarnje smjene prenijela joj je da mu po svoj prilici otkazuju bubrezi. “On samo leži, a jednom ili dvaput okrenuo je prema meni svoju krasnu glavicu”, sućutno je dodala.
Nisam imao iluzija kako će sve to završiti. Prije četiri godine uginula je njegova prijateljica i partnerica Đinđi (ime joj je dao naš pokojni prijatelj Jožica Steiner po svojoj omiljenoj glumici Ginger Rogers) i tada sam valjda naučio sve o tome kako se mačke opraštaju sa svijetom. Kada mi je doktorica na Veterinarskom fakultetu objasnila da je Đinđi uputnije skratiti muke injekcijom (bolovala je od nekakvog virusa koji joj je napao centar za ravnotežu u mozgu), poslušao sam je, ali napravio sam grešku što sam gledao kako iz nje istječe život. To nisam želio ponoviti sa Sivkom.
Došao sam predvečer u Grahorovu, dojurio do njega, no ležao je okrenut prema zidu i nije se ni pomaknuo. Dlaka mu je bila glatka i puno ljepša nego kada sam ga to jutro donio u ambulantu: valjda je to bila jedina posljedica infuzije. Nekoliko sam ga puta pogladio, njegovo se tijelo prilagodilo mojoj ruci, ali opet nikakvog trzaja, kao da je odabrao pozu u kojoj želi skončati. Da me tada pogledao, znao sam da ne bih izdržao i da bih ga morao odnijeti kući. Vjerojatno ga već ne bi bilo nakon nekoliko sati, jer me doktorica upozorila da mu puls rapidno slabi i da ga jedino infuzija održava na životu. Dao sam joj dozvolu da ga uspava, još ga jednom pogladio i pobjegao da se ne predomislim.
Oduševljenje prinovom
Tako je izgledao oproštaj od Sivka, kojeg smo u šali često nazivali osmim osnivačem tjednika Globus (uz Ninu Pavića, Zdravka Juraka, Denisa Kuljiša, Ratka Boškovića, Renea Bakalovića, Vladimira Tomića i mene). Prvi broj izašao je u prosincu 1990., kada se Sivku bližio prvi rođendan. Dobili smo ga te jeseni od Darka i Danijele Glavan, majka mu je bila Mimi, potpuno siva mješanka od plave ruske mačke, a njegova nemoć da se probije do posudice s jelom kraj svoje braće i sestara presudila je da završi kod nas. Naime, unatoč tome što nikad nismo imali kućnog ljubimca, moja sestra Đurđa sažalila se nad njim i ponijela ga sa sobom kad smo se u sitne sate opraštali od Glavanovih. Trebalo je o tome još obavijestiti mamu, koja je živjela s nama u trosobnom stanu u neboderu na Prisavlju, a tada je upravo bila na kemoterapiji u Novoj bolnici u Dubravi. Nije baš bila oduševljena prinovom, negodovala je što je živciramo dok joj je tako loše, no nije dugo protestirala. Čim se vratila doma i vidjela Sivka kako skakuće po namještaju, privikla se na njega. Isprva ga se jedva usuđivala dotaknuti, no poslije su se zajedno igrali, a - koliko se sjećam - ona mu je dala i ime.
Globus smo počeli pripremati nekoliko mjeseci prije izlaska prvog broja, a Đurđu i mene zapala je izrada televizijskog programa. Zapravo, nismo imali pojma u što smo se upustili: što se sudbonosni datum više približavao, mi smo sve manje bili sigurni kako taj program treba izgledati, no Sivku smo pružili poseban užitak, jer se mogao valjati po hrpama papira koje su se gomilale u stanu.