Priča o prvom susretu s Matreijem je posebna. Kao što je posebno puno toga vezanog uz obitelj Kostelić. Pogotovo uz Antu. Vozili smo se kombijem prema Istočnom Tirolu, čak se i ne sjećam na koje se natjecanje išlo, ali znam da smo krenuli u 5 ujutro i da je plan bio da se stane u Austriji radi treninga. Ja sam bio u ulozi izvjestitelja, a da ne vozim sam, ubacilo me u kombi kojeg su Kostelići tek friško dobili, zamijenivši njime legendarnu Ladu.
Janica je imala ne više od 12 godina. Iako sam već tada gutao sva europska skijališta, znao napamet visine planina, broj žičara, staza... za Matrei sam jedva čuo. Nisam znao gdje je niti kakav je. S Kalsom tada još nije bio spojen.
Sad stavi kapu preko očiju i za 10 minuta je skini. Pa pogodi gdje smo - rekao mi je Ante Kostelić i nabio mi tamnu kapu. Vozili su me tako tih desetak minuta kao taoca. I potom konačno dozvolili da progledam. Predamnom se ukazala fantastična planina, puno bjeline, nešto manje sunca, ali - dovoljno da se sve vidi jako dobro. Pitao me gdje smo, znam li.
Nisam pojma imao.
Ovo ti je Matrei. Jedno od najboljih austrijskih skijališta!
Za nekoliko minuta svi smo bili u punoj spremi, sa skijama na nogama. Ante je s asistentom Markom Bošnjakom otišao postaviti stazu za trening, Janica i Ivica su odradili par rundi svojim tempom. Ja svojim. Sljedeći susret s Matreijem dogodio se kad je Janica bila skijaška umirovljenica.