U ponedjeljak je počeo prvi dan školske nastave na daljinu te je na Trećem programu HRT-a započela ‘Škola na Trećem’ za najmlađe učenike od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, dok stariji učenici nastavu prate uz Sportsku televiziju i digitalne sadržaje na YouTube kanalu Škole za život.
Prvašiće je tako točno u osam ujutro dočekala učiteljica Đurđa Trupinić, a prvašići su zajedno s njome putem malih ekrana dva sata učili Hrvatski jezik, Matematiku, Prirodu i društvo, nakon toga uslijedio je uslijedio program za druge razrede pa sve do onih školaraca koji du u četvrti razred.
Četvero roditelja odlučilo je za Jutarnji otkriti i opisati nam kako je izgledao prvi dan TV škole s njihovim mališanima te kakvi su prvi dojmovi.
EMINA I BORNINA MAMA: Borna, jel’ se tako ponaša na nastavi? Sjedni pristojno, kaže seka
Pet do osam, prvi dan škole na HRT-u počinje za pet minuta, a moj prvašić je još u pidžami. Kažem mu: “Brzo se obuci, ideš u školu”. Malo se buni, ali kad je tata podviknuo, nabrzinu se obukao i oprao zube. Brzo mičemo blagovaonski stol da što više sliči učionici. Zahvaljujemo nebesima što smo nedavno odlučili kupiti televizor nakon dugo godina života bez njega.
Ne uspijevamo upaliti HRT-ovu aplikaciju. Netko je stisnuo krivi gumb. Prva svađa je pala. Tko je krivac?! Starija kći preuzima daljinski i pokušava riješiti stvar, ali ide sporo. Na brzinu otvaramo televiziju na kompjutoru. Školarac, taman lijepo namješten ispred televizora, ne zna više u kojem smjeru da gleda. Pokušavam ostati smirena, ali mi baš ne ide. Psujem u sebi. Pas je jedini opušten, sunča se na tepihu i još ne shvaća da i njemu danas kreće TV školovanje, htio on to ili ne.
Učiteljica Đurđa Trupinić, koja vodi prvi razred, odmah je privukla pozornost mog sedmogodišnjaka. Topla je i smirena, a osvojila ga je kad je primijetila da možda još nije doručkovao i dala mu nekoliko minuta da to obavi. Sviđa mu se sve što mu daje dojam da on stvarno može komunicirati s njom. Spremno ponavlja za njom. Jedino ga malo ometaju žitne pahuljice koje završava. Uspio se zaliti mlijekom po hlačama.
Pravim se da ne vidim i odlučujem da se sutra diže u pola 8 kako bi ranije doručkovao.
Što se tiče gradiva, nešto je već učio i prije u školi i ne poklapa se sav program s njegovim, ali sve će se, vjerujem, rješavati u hodu. Drago mi je da ima bilo kakvu aktivnost koja ga podsjeća na školu i uči nekom redu. Posebno zato što suprug i ja moramo na posao pa da ne bulji u igrice pola dana.Njegova učiteljica baš u to vrijeme šalje poruku u roditeljsku WhatsApp grupu, dat će nam još poseban plan i upute za rad kod kuće. Djeci šalje puse i zagrljaje. Čini mi se kao da sam u nekom paralelnom svemiru. Osjećam neko čudno ganuće, skoro sam se rasplakala. Prisjećam se svoga osmog razreda ‘91. Tko bi mislio da i moja djeca jednom neće moći u školu... Njima je, srećom, ovih dana sve jako zanimljivo, baš kao i meni tada.
Desetogodišnjakinja, dok čeka svoju nastavu u “popodnevnoj smjeni”, preuzela je ulogu “policajca” mlađem braci. Malo je izgubio koncentraciju i bacio se na tepih da bi pomazio psa, kad ju čujem iz kuhinje kako mu oštro kaže: “Borna, jel’ se tako ponaša na nastavi? Sjedni pristojno!”. Mali ju je, začudo, poslušao.
Ja završavam ručak jer moram na posao, a djeca su na moje veselje i dalje zainteresirana.
Isječci iz kultne “Čarobne ploče” s voditeljem Pjerom Meničaninom super su izbor. Odlično zaokupljaju dječju pažnju, a i meni je to zabavno. Kreće lekcija o flauti. Koncentracija pada. Emitiraju priču koji je očito snimljena prije i nije baš prilagođena mlađoj djeci. Moj učenik skakuće po sobi. Seka nije sretna zbog njegova neposluha. Nakon nekoliko minuta koje se čine kao vječnost komentira: “Truju ga s tim glazbenim”, a ja umirem od smijeha. Objašnjavam im da si školarac može uzeti mali odmor na trosjedu, ali nek’ ima na umu da je na nastavi. Sva sreća da mu je nastava ujutro jer popodne nema šanse da bi održao pozornost. Nakon svega zaključujem da se prvi mačići u ovom slučaju ne moraju baciti u vodu.
S obzirom na kratak rok, svi uključeni u “Školu na Trećem” napravili su dobar posao. U trku trpam klince mrkvama i jabukama za imunitet prije nego što izađem. Sve će ovo biti dobro, samo da svi ostanemo zdravi, mrmljam u sebi.
MAŠIN TATA: Zamišljao sam uglađene 3D prezentacije, live javljanja Tonija Miluna sa specijalnim zadacima
Kao i uvijek u životu, prevelika i ni blizu ispunjena očekivanja ono su što čovjeka otjera u ludilo. Ja sam definitivno očekivao previše.Ovisnik o tehnologiji kakav već jesam, zamišljao sam da će Škola na televiziji imati neka čuda neviđena - uglađene 3D prezentacije, live javljanja Tonija Miluna sa specijalnim zadacima koje se može rješavati preko teleteksta, neke interaktivne izmišljotine, možda čak i - zamisli - aplikaciju preko koje klinci mogu na tabletu ili pametnom telefonu odgovarati na pitanja pa da postoji barem nekakav feedback. Naravno, na kraju sam ispao naivac i dobili smo učiteljicu Đurđu - koja se trudi i djeluje kao dobra učiteljica kada je u klasičnoj učionici, bog je blagoslovio - i da smo dobili set pitanja i zadataka na koje je Maša, moj sedmogodišnji razredni klaun iz 1b, svake tri minute dizala ruke prema stropu i očajno vikala “Pa tko ovo ne znaaaaa!?”.
Maša k tome nije imala ama baš nikakva očekivanja.
Bila je već sasvim dovoljno bijesna zato što sam je probudio rano kako bismo odradili sve predškolske rituale kao da se nastava normalno odvija, samo da bi se onda od svoje sobe odgegala metar i pol dalje do kauča i zasjela pred televizor. Bio sam strog i uporan. Ovo je škola kao i inače, dijete drago, i shvati ovo ozbiljno. Situacija je takva i takva, znaš i sama da se događa to i to, moraš dati svoj doprinos i sve ostalo, svašta sam joj nadrobio. Našiljila je olovke i bojice, na stol stavila frišku bilježnicu, a pokraj sebe cijelu školsku torbu sa svim knjigama i vježbenicama. Negdje u to vrijeme užarila se i WhatsApp grupa našeg razreda. Mame se kreću negdje od blage zabrinutosti, preko neutješne panike, do nuklearne ljutnje. Smireniji pozivaju na strpljenje, ali uzalud. Razumijem ih. A svijet neće propasti ako prvašići propuste koji tjedan nastave.
LEONOVA MAMA: Kako smo zakasnili na prvi sat
Osam je sati, budimo se malo kasnije nego inače jer nastava za šesti razred počinje u 9.30. Leon se uskoro pokušava ulogirati u sustav online nastave, ali ga izbacuje - “Cannot connect to the website”. Nakon niza pokušaja odustaje. Devet je sati i dvadeset pet minuta. Preko linka škole, putem svojeg kompjutora, pokušava se spojiti na Sportsku televiziju kao drugu opciju, gdje uskoro počinje nastava za šesti razred. Nemoguće je dobiti vezu. Nervoza je u zraku i pitanje - što sad? Otvaram televiziju i među hrpom sportskih programa koje inače ne pratim nalazim Sportsku televiziju. Aleluja! Ali povijest je već završila, zakasnili smo na prvi sat.
Leon mi govori da je matematika staro gradivo, pisali su već test, no ostaje pred tv i sluša učiteljicu koja viri iz desnog kuta televizora dok su na ekranu veliko prikazane jednadžbe. “Dobro objašnjava, zanimljivo je”, komentira. Deset i dvadeset pet - engleski jezik. Zanimljivo mu je gradivo u kojem je spojen engleski s poviješću, ali ima zamjerke na izgovor koji se čuje. Ah, ta generacija, svi prvaci iz engleskog.
Oko 13 sati Leon se napokon logira u online učionicu! Tu je obavijest razrednice da danas i sutra testiraju sustav, a od srijede počinju s virtualnim učionicama. Meni sve u tom razredu na prvu izgleda kompleksno, ali ja nisam ta generacija, oni će se sigurno brzo snaći u virtualnom školskom svijetu. Ovo će im izvanredno stanje zapravo pomoći da nešto u praksi nauče i o radu preko računala te koristiti program Office, što je dobro jer upravo šesti razredi nisu uključeni u program reforme niti koriste školske tablete. Odlično je i što će se nastava moći ponoviti više puta kroz video koji se trajno čuva, pa ako im nešto nije bilo jasno, mogu otpočetka. Čini mi se i da bi koncentracija mogla biti dobra i fokus bolji na ovakav, gotovo individualan način učenja, barem na početku.
SVENOVA I JANOVA MAMA: Od suza i totalnog razočarenja do štreberskog pristupa
Imam dvoje školaraca, jedan ide u 1., a drugi u 3. razred. Kada su u petak saznali da nema škole, bili su oduševljeni jer su bili uvjereni da, kao i nedavno kada je bio štrajk, neće morati raditi zadaće i školsko gradivo. Iako su im učiteljice rekle da to i neće biti baš tako, cijelu priču u početku nisu shvaćali ozbiljno pa sam vikend provela objašnjavajući da škole ima, ali samo od doma, no da je baš “fora” jer školu mogu pratiti iz pidžame.
Tako je i bilo. Mlađi sin prvašić probudio se poprilično uzbuđen zbog, kako je to nazvao, škole iz pidžame. I sve je bilo super dok u 8 ujutro nije krenula ta TV škola. Ona je počela pjesmom, a moj mališan gledanje TV programa počeo je plakanjem i totalnim razočaranjem. Tri minute tulio je govoreći mi da to nije TV škola kakvu je on zamislio. Nakon nekoliko minuta se smirio i počeo gledati, ali s nevjerojatnim otporom koji od njega nisam očekivala jer voli školu. Cijelo sam vrijeme slušala - to smo učili, to znam, ovo je glupo...
Na kraju je sin zaključio da mu je TV učiteljica dobra. Situacija sa starijim sinom koji ide u treći razred bila je sasvim drugačija. Odgledao je u dahu, sudjelovao u TV programu jer su bili dijelovi s pitalicama. Čak kad sam ga htjela nešto pitati, prekinuo me riječima da on sada sluša nastavu i da ga ne ometam, a u jednom trenutku mi je rekao da čeka da završi nastava kako bi mogao otići na WC. No, i njemu je zasmetalo ponavljanje gradiva jer su oni u školi već prošli osnove geometrije i tu mu je malo koncentracija popustila.
Moj je dojam da je TV škola prvenstveno edukativna zabava kako djeci popuniti jutro da ono bude donekle edukativno i zabavno. Pravi posao počinje kad počnu stizati mailovi od učiteljica. Ako roditelji i dalje odlaze na posao, što većina radi, ne znam kako sve to stići i odraditi, pogotovo ako je više djece u domu.
Pratite nas i na društvenim mrežama:
Sve o kampanji #OSTAJEMDOMA doznaj na jutarnji.hr/ostajemdoma