SPLIT - Nekoliko dana nakon 4. lipnja, kada su spakirali žuti šator i s Bačvica ga poslali na novo odredište, dobivam prvi SMS od Jurja, scijentološkog volontera s kojim sam se najviše zbližila. Kaže da će njih četvorica ostati u Splitu još neko vrijeme. Svoj iznajmljeni stan planiraju pretvoriti u neformalno okupljalište svih koji su se u posljednjih nekoliko tjedana “primili” za scijentologiju.
- Zašto ne? - prihvaćam poziv na druženje i tečajeve koji će mi i dalje, ponavlja nekoliko puta, biti posve besplatni.
Priručni oltar
Taksist me ostavlja ispred mastodontske zgrade, koju minutu udaljene od Hajdukova stadiona. Dok po mobitelu kopam zapisani kući broj, zamišljam da ću u stanu na četvrtome katu sresti znatiželjne šiparice. Kojima su, eto, u formativnim godinama pod ruku došla Hubbardova djela. No, već me pred zgradom zaustavlja sjedokosi, kako kasnije saznajem, pravnik u kasnim pedesetima, nazovimo ga Marin.
- Tražite li i vi one strance? - pita, očito primjećujući da nemam pojma u koji od desetak ulaza trebam ući. Umjesto mene, odgovara mu Juraj koji se upravo spušta po nas. Penjemo se prema nevelikom, skromno opremljenom stanu. Vrata nam otvara dobro raspoloženi Istvan, vođa splitskih scijentoloških volontera. Uvodeći nas u centralnu prostoriju, rukom pokazuje prema drvenom stolu. Marin si privlači stolac, ja sjedam na sofu na razvlačenje. Preko kuhinjskog stolca prebačene su traperice, po sobi leže kartonske kutije. Juraj se ispričava zbog nereda. Nisu se još stigli raspakirati do kraja. Uredno je složena samo gomila scijentoloških knjiga u regalu, tik ispod goleme fotografije nasmiješenog Hubbarda.
Dajte imena bližnjih
Nakon kratkog čavrljanja uz kavu krećemo s učenjem. Marin s Jurajem raspravlja o nekoj knjizi, ja rješavam test prema priručniku “Uzrok supresije”. Slično kao na tečaju koji sam završila u šatoru, moram imenovati ljude iz svoje okoline koji se profilom uklapaju u Hubbardove klasifikacije osobnosti. U tom su mi trenutku scijentološke lekcije već stravično dosadne. Ne prepoznajem ni naznake “samopomoći”. U lekcijama vidim samo indoktrinaciju. Ali odlučujem završiti i ovaj tečaj. Kad sam ga već započela...
Nepovjerljivi pravnik
Dok smo Marin i ja zadubljeni nad svojim papirima, Juraj i Istvan svako malo odlaze u susjednu prostoriju. Zovu ostale Splićane koji su im ostavili svoje brojeve u šatoru. Nagovaraju ih da dođu u stan. Kad god ostanemo sami, Marin pokušava uvesti novu temu u razgovor. Recitira Bulgakovljevog “Majstora i Margaritu” kojeg zna napamet. Ili me uvjerava da još jednom pogledam “Nema zemlje za starce”, za koji sam mu spomenula da me nije oduševio.
- Vi zapravo niste pretjerano zainteresirani za scijentologiju? - prekidam njegov monolog o braći Coen. (..)
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA