U zemlji koja je prije svega poznata po svojem sustavu autocesta, prijevoz putnika vlakovima nije uvijek u prvom planu. U SAD-u, za razliku od većine većih i razvijenih država svijeta linije vlakova koji putuju velikim brzinama praktički ne postoje, s iznimkom Amtrakovog Acela Expressa, koji vozi na 372 kilometara dugoj trasi između Bostona i New Yorka i tek povremeno dostiže brzinu od 240 km/h.
Za razilku od Amerikanaca, Japanci su, između ostalog, poznati po svojim ultrabrzim vlakovima, takozvanim Shinkansen linijama (kod nas poznatim pod nazivom vlak-metak) koje praktički povezuju cijelu zemlju i koji su od 1964. godine do danas prevezli više od 11 milijardi putnika. I dok su sve redovne linije u Japanu na konvencionalnim tračnicama, prošle je godine počela izgradnja nove trase između Tokija i Osake, a na kojoj će voziti magnetno-levitacijski vlakovi (maglevi) koji po principu magnetske levitacije lebde iznad vodilice brzinama većim od 500 km/h.
Jedan od takvih vlakova prošle godine postigao je brzinu od 603 km/h, što je apsolutni rekord kad su u pitanju vlakovi. Taj podvig postignut je na testnoj "pruzi" u prefekturi Yamanashi, gdje su prošle godine i odabrani turisti mogli iskusiti vožnju u hiperbrzom vlaku. Taj dio će se uklopiti u liniju Tokio-Osaka (krštenom kao "Chuo Shinkansen") čiji se završetak očekuje 2045. godine, a na kojoj bi maglevi put od 438 kilometara trebali prevaliti za samo 67 minuta, sa stajanjima. Prvi dio linije, do Nagoje, trebao bi biti završen do 2027. godine.
Zasad se jedina hiper-brza komercijalna maglev linija nalazi u Šangaju, gdje njemački vlak (proizveden u suradnji Siemensa i ThyssenKruppa) od 2004. godine na 30 kilometara drugoj liniji prevozi putnike između aerodroma i lokalne metro stanice. Kinezi su je htjeli produžiti, ali Nijemci im nisu željeli prodati tehnologiju zbog čega se Kina okrenula razvoju konvencionalnih brzih vlakova te sagradila daleko najveću mrežu brzih linija na svijetu, dugu više od 19.000 kilometara.
Po pisanju The Wall Street Journala, maglev u Šangaju i budući Chuo Shinkansen možda neće biti jedini te vrste na svijetu. Naime, japanska je vlada nedavno dala 2 milijuna dolara za inicijalna istraživanja izvedivosti maglev linije na 65 kilometara dugom potezu između Washington D.C.-a i Baltimorea u SAD-u. Prošle je godine američki Odjel za transport dao 28 milijuna dolara za studiju tehničke izvedivosti i utjecaja na okoliš, a još ranije je osnovna tvrtka Northeast Maglev koja se zalaže za izgradnju maglev linije između Washingtona i Baltimorea.
Prema njihovim procjenama, novi vlak bi 65 kilometara drugu liniju prelazio za maksimalno 15 minuta, a na nekim dijelovima bi postizao brzine i do 500 km/h, što su Japanci već dokazali mogućim tijekom svojih testiranja. Prema njihovim procjenama sve bi koštalo oko 10 milijardi dolara, ili devetinu cijene linije Chuo Shinkansen u Japanu (koja je duža i prelazi preko brdovitog terena, zbog čega će čak 90 posto linije biti u tunelima ili na vijaduktima), a cijeli projekt bio bi završen unutar deset godina.
U Northeast Maglevu smatraju da bi ta linija donijela revoluciju u prometu i promijenila način na koji ljudi žive i rade u cijeloj regiji, iako nisu objasnili kolika bi zapravo bila isplativost magleva na tako kratkoj liniji, sa samo jednom stanicom između polazne i završne.
S obzirom na skoro sigurnu propast projekta brze pruge u Kaliforniji, gdje su konvencionalni ultrabrzi vlakovi trebali povezivati San Francisco i Los Angeles, ovu treba uzeti s velikom dozom rezerve. Dok projekt ne bude gotov, a vlast ili privatni investitori ne ulože novca, ovaj maglev ne može se smatrati sigurnom stvari. No, 30 milijuna dolara za studiju izvedivosti je dobar početak.