Željela sam klasiku, nešto što mogu nositi ja, moja ili tvoja mama, ali i curka od dvadeset. Uvjet je bio da proizvod bude kvalitetan, željela sam da se vidi šav, da svi detalji budu na svom mjestu i, na koncu, da to bude nešto na što s ponosom želim staviti svoje ime. Izgleda da su ljudi to prepoznali - govori Ana Bacinger, modna novinarka, stilistica i blogerica koja se prije nekoliko dana pridružila cijeloj četi svjetskih influencerica koje su svoje online dnevnike pretvorile u unosan offline biznis.
Međimurka s varaždinskom adresom je, naime, u suradnji sa zagrebačkim dizajnerom Tomislavom Macanom kreirala limitiranu kolekciju minimalističkih kožnih ruksaka koji su se, unatoč za Hrvatsku prilično visokoj cijeni od 900 kuna, gotovo potpuno razgrabili već u prvih nekoliko dana.
- Ja sam zapravo oduvijek htjela biti dizajnerica, baviti se modom, ali ne kao novinarka. Odmalena nešto krojim, šivam i sama izrađujem - govori 33-godišnja novinarka koja je u svijet mode ušla još prije jedanaest godina, kada je kao studentica počela volontirati na jednom domaćem portalu. Nekoliko godina poslije, 20. studenog 2010., napisala je prvi post na blogu Little Fashion Paradise i tako postala jedna od prvih domaćih blogerica.
Little Fashion Paradise by Tomislav Macan ruksaci
Njezine eklektične outfite i promišljanja o stilu danas gleda i čita više od 12 tisuća zaljubljenica u modu koje, u vrlo velikom postotku, svakodnevno posjećuju Anin blog. Neuobičajeno za modne blogove, njezine pratiteljice u najvećoj mjeri pripadaju dobnoj kategoriji od 25 do 35 godina, a tome je tako, objašnjava, jer je većina čitateljica prati već dugi niz godina, zajedno sazrijevaju, odrastaju i razvijaju se. A osim modne novinarke i njezine publike, nakon četiri godine “nonšalantnog” bloganja došlo je vrijeme da odraste i Little Fashion Paradise.
- U to sam vrijeme bila urednica portala Fashion.hr za koji i danas povremeno pišem. Nakon 13 mjeseci uredništva, zaključila sam da to uopće nije posao za mene. Ja sam sve samo ne organizacija, marketing i stotine mailova. Unatoč uvriježenom mišljenju, nema tu baš puno prostora za kreativnost. Tada sam odlučila da moj blog ima potencijala i da je to nešto čemu bih se trebala ozbiljnije posvetiti - govori Ana koja je zatim odlučila napraviti redizajn stranice i logotipa, upravo s namjerom da njezin blog jednog dana može postati nešto više, točnije da može funkcionirati kao brend.
Influencer marketing
- To je uobičajena praksa u svijetu, svi ozbiljni blogovi prerasli su u portale ili modne brendove. Primjerice, Leandra Medine, njujorška blogerica s desetogodišnjim stažem koja stoji iza bloga The Man Repeller, danas ima ozbiljan portal posvećen modi i ženama, a dizajnirala je i liniju cipela, nakita... Isto kao i Talijanka Chiara Ferragni čiji je blog The Blond Salad prerastao u multimilijunski brend - objašnjava vrckava kreativka i dodaje kako je prva faza u gradnji ozbiljnijeg biznisa bio njezin stav prema potencijalnim oglašivačima. Sve donedavno bilo je “normalno” da blogeri brendove na svojim platformama promoviraju u zamjenu za neki njihov proizvod pa su tako domaće influencerice za recenziranje, primjerice, neke kreme umjesto novca dobivale upravo tu kremu. Istodobno, inozemne blogerice koje surađuju s manje-više istim brendovima račune su punile tisućama, a neke čak i milijunima.
- Zahvaljujući iskustvu rada u medijima, osobito na portalima, znala sam kolikim marketinškim budžetima raspolažu klijenti i u skladu s tim se postavila. Ako je netko u stanju dati, primjerice, 20 tisuća kuna za bannere na portalu, onda bi trebao moći odvojiti i tisuću kuna za sponzorirani post nekog blogera - objašnjava Ana i dodaje kako je trebala odbiti samo nekoliko kompenzacija da je oglašivači počnu ozbiljno shvaćati. Nije to isprva bila “neka velika lova”, govori, ali 500 kuna je početak. Bilo je bitno pokazati da ono što radi ima neku komercijalnu vrijednost.
U posljednjih godinu dana, nastavlja, stvari su se iz temelja promijenile. Oglašivači su sada educirani i svjesni toga da influencer marketing, baš kako pišu svi specijalizirani portali i magazini, ima najbolji omjer uloženog i dobivenog. Sada u marketinškim budžetima, govori, postoje sredstva namijenjena upravo blogerima, Instagram i YouTube zvijezdama te raznim drugim influencerima. Iduće godine, tvrde istraživanja, dio kolača koji će se za njih odvojiti bit će veći nego ikada dosad.
Iako joj se ideja o kreiranju linije modnih dodataka po glavi vrti već dulje vrijeme, o njoj je ozbiljnije počela razmišljati tek prošle godine, kada je upoznala Tomislava Macana, danas 24-godišnjaka koji dolazi iz obitelji koja se već treću generaciju bavi preradom kože i proizvodnjom raznih kožnih artikala.
- Posljednje dvije godine u sklopu Špancirfesta u Varaždinu organiziram Kreativnicu, radi se o nečemu sličnom zagrebačkom Artomatu i drugim sajmovima na kojima se prodaju razne rukotvorine. Tomislav je u Varaždin došao kao izlagač, kako bi predstavio svoj brend Go Retro. U jednom sam mu razgovoru spomenula da već godinama tragam za klasičnim, kvalitetnim ruksakom, a ne za nekom high street varijantom koja stoji sto eura i nosi je svaka druga žena u gradu. Platila bih takav ruksak i duplo, rekla sam mu, samo da je ono što tražim. Tomislav se odmah zagrijao - prisjeća se Varaždinka i dodaje kako se, uglavnom zbog njezina manjka inicijative, ništa nije dogodilo idućih godinu dana, sve do novog Špancira koji se održava krajem kolovoza. Našli su se u isto vrijeme na istom mjestu, no ovaj put s mnogo više motivacije, primarno s Tomislavove strane. On je bio, nastavlja, onaj zamah koji joj je trebao.
Pola mene, pola Tomislava
- Znaš, ja sam ti, nažalost, jedna od onih koji vole svašta započeti i onda odustati. Da nije bilo Tomislavova entuzijazma, ne bi bilo ni ruksaka jer da sam u taj pothvat krenula sama, sumnjam da bih se snašla - priznaje Ana Bacinger i dodaje kako njihove torbe zaista i jesu “njihove”. U njima je pola nje, a pola Tomislava. Početna skica, odabir boja i estetski koncept su Anini, a za izradu je u potpunosti zadužen poduzetni Zagrepčanin. Od početne ideje do realizacije projekta prošlo je nestvarno malo. Nakon samo dva, tri probna primjerka došli su do finalnog dizajna, a u proizvodnju su se bacili već u listopadu. Ni dva mjeseca kasnije, Ana je na tržište lansirala kolekciju od trideset ručno rađenih ruksaka (za izradu svakog potrebno je šest do osam sati), krojenih od talijanske kože, a izrađenih u maloj radionici u zagrebačkoj Dubravi. Svaka od torbi, koje dolaze u tri boje, jedinstvena je i ima svoj serijski broj, a unatoč tome što joj se javljaju mnoge zainteresirane dame koje bi svojoj kolekciji torbica voljele dodati i njezinu kreaciju, Ana je ne planira “doštampavati”.
Crni ruksak
- Poanta je upravo u tome da ih nema tisuću i da je teško sresti nekog tko ima istu torbu kao i ti. Ne zanima me masovna proizvodnja takvih proizvoda. Čar je u tome da znaš čije su ruke izradile tvoju torbu, svaka je jedinstvena, baš kao i svaki komad kože od kojeg je izrađena - objašnjava blogerica i dodaje kako za proljeće priprema novu seriju u nekim novim bojama, koja će također biti limitirana. Jedino što planira proizvoditi u kontinuitetu jest crni ruksak za koji je dobila već niz upita. Ono što je, pak, posebno veseli jest profil njezinih klijentica. Jedan je ruksak otišao u Kanadu, po jedan u München i Stuttgart, dva u Beč, jedan u Italiju i čak tri u Split. Osim domaćih fashionistica, kupuju ih Hrvatice koje žive izvan domovine, što je, s obzirom na visoku cijenu proizvoda, ne čudi. Ni njoj ne bi bilo lako odvojiti toliki novac za torbu.
Little Fashion Paradise by Tomislav Macan ruksaka, koji se zahvaljujući mobilnom remenu mogu pretvoriti i u ručnu torbu, ostalo je još samo nekoliko, a iako joj je neizmjerno drago da je ta prva, zapravo testna kolekcija polučila toliki uspjeh, Ana Bacinger sama je sebi, ali i ljudima s kojima surađuje, dokazala nešto mnogo važnije. Ona i njezin donedavno mali, “nebitni” hobi imaju veliki marketinški potencijal.
- Nadam se da je ovo samo početak. Činjenica je da u životu rijetko što možeš postići ako ne poznaješ prave ljude, a ja sam imala sreće da sam upoznala upravo jednog takvog - govori Ana ponosna na činjenicu da je napokon - i unatoč svim izgledima - i u Hrvatskoj postalo moguće razvijati moderan biznis upravo onako kako to čini ostatak zapadnog svijeta.