Treba li s petogodišnjakom i kako razgovarati o masturbaciji, ima li potrebe i smisla djeci od devet do 12 godina detaljno objašnjavati kontracepciju i spominjati abortus, govoriti im o heteroseksualnim i homoseksualnim spolnim orijentacijama?
Što misle o tim sugestijama koje je ovih dana UNESCO kao međunarodni naputak za seksualnu edukaciju uputio i hrvatskome Ministarstvu prosvjete, pitali smo psihologinje po dječjim klinikama i zagrebačkim vrtićima, slučaj je htio sve žene, od kojih neke imaju i više od 20 godina iskustva u radu s djecom.
Nema mjesta panici
Olga Radman Šimudvarac, psihologinja u Dječjem vrtiću Krijesnice, trezveno kaže: “Ni oko UNESCO-va prijedloga niti oko spolnog odgoja općenito ne treba praviti paniku, imajmo na umu da djeca već puno toga o spolnosti znaju. Pitaju sve što ih zanima, bez obzira je li to hrana, životinje, spolnost, djeca ne prave razliku. Izloženi su medijima i postavljaju razna pitanja o spolnosti.”
Uočava da je prijedlog UNESCO-a napravljen tako da se određene teme sugeriraju za široku dobnu skupinu, primjerice djecu od pet do osam godina, a to daje slobodu. “Trebalo bi, doduše, vidjeti cijeli tekst UNESCO-a. Pazite, dob od pet do osam godina je veliki raspon, tako da se ne bi trebalo striktno uhvatiti za, recimo, petogodišnjake. Dijete pokazuje interes za spolnost i ranije, a neke stvari možete ‘načeti’ i sa sedam, osam godina…”
S djecom uvijek spontano
Andrea Janković, psihologinja u Dječjem vrtiću “Grigor Vitez”, objašnjava: “U vrtićkoj dobi nema sustavnog spolnog odgoja kao što nema ni sustavnog odgoja za domaćicu ili arhitekta. To ni ne treba biti planski tipa: ‘E, sad ćemo mi održati sat spolnog odgoja…’, to se u vrtiću ne radi jer ne može biti prilagođeno svakom djetetu. Neka djeca se hoće igrati lutkom ili autićem, a ne slušati o piši.
Neki strogo strukturirani program je besmislen jer svaki vrtić ima stručnjake koji su tu da pomognu roditeljima. Mislim da je jako bitno da roditelji i mi koji radimo s djecom pratimo dječje interese i prilagodimo informacije interesu svakog djeteta te uvijek odgovaramo na pitanja djeteta.”
Svi se slažu da djeca na njihova pitanja trebaju odgovore. “Roditelji griješe kad dijete nešto pita, a oni misle da treba ispričati cijeli roman. Djeca su zadovoljna s dvije rečenice”, kaže Radman Šimudvarac. “Djeci ne treba govoriti o stvarima koje ne mogu razumjeti. Bitno je saslušati dječje pitanje do kraja i ne odgovarati više nego što oni traže jer se tako samo zakomplicira.
Ne govoriti prestručnim jezikom, ali uvijek odgovoriti, a ne reći ‘Kazat ću ti poslije’ jer će vas dijete, ako se tako ponašate, prestati ispitivati, a vi više nećete znati o čemu vaše dijete razmišlja. Bitno je i ne osuđivati i postavljati mu pitanja tipa ‘Otkud to tebi, ma gdje si ti to čuo…’”, kaže Janković.
Marija Krnek, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, ističe da bi “spolna edukacija trebala biti kontinuirani proces, a ne ‘jedan veliki razgovor’. Bitno je ne izbjegavati pitanja o spolnosti, ne zastrašivati dijete te ni na koji način ne pobuditi sram zbog njegove spolnosti, ne osuđivati dijete, ne kažnjavati ga i ne pokazati nelagodu zbog njegova spolnog ponašanja i istraživanja”.
Mediji krivi za sve
Ivana Jurišić, psihologinja koja je ove godine na uzorku od 140 djece u dobi od dvije do sedam godina provela istraživanje o dječjoj seksualnosti, naglašava da su “djeca u edukaciji o seksualnosti u velikoj mjeri prepuštena utjecajima vršnjačkih skupina i sadržaja iz medija.
Bilo bi poželjno razviti konsenzus o seksualnom odgoju u vrtićima i školama te na taj način pokušati umanjiti opasnosti od rizičnih seksualnih ponašanja”. Dodaje da spolna edukacija, osobito u vrtiću, nužno mora uključiti roditelje jer su roditelji još i danas “uglavnom prezatvoreni kada je riječ o seksualnom odgoju”.
Roditelje zanima kako djecu zaštititi i upozoriti na moguće seksualno zlostavljanje. “Bitno je da se takvi razgovori o privatnim dijelovima tijela koji su samo njegovi i koje drugi ne smiju dirati povedu spontano. Razgovarate o tijelu, zdravlju, higijeni, u prilici kad se dijete, recimo, kupa, oblači, svlači, kad se imenuju dijelovi tijela od nosića do spolovila i kada imate priliku, spomenite mu da su neki dijelovi tijela samo naši, privatni i da ih mogu dodirivati samo mama i tata prilikom obavljanja higijene ili liječnici prilikom liječničkog pregleda”, kaže Radman Šimudvarac.
Kako vagina postane kokica
Ako je ruka uvijek ruka, kako vagina postane kokica? Treba li za spolne organe izmišljati nadimke?
Janković: “Ako govorite vagina, recite vagina, ako govorite kokica, recite - kokica. Bitno je da u trenutku kada dijete želite nečemu podučiti, naglo ne mijenjate ‘terminologiju’, a roditelji to često čine kad im je neugodno i tad, recimo, kokica postane vagina”, kaže Janković.
Marija Haler, psihologinja u Dječjem vrtiću Vjeverica, ističe da “budući da se pretpubertet i pubertet pomaknuo u raniju dob, doista ima smisla skupini od 9 do 12 govoriti o kontracepciji. Treba progovoriti i o različitim spolnim orijentacijama. Uvijek sam za to da bude orijentacija prema ljubavi, nježnosti, međusobnom poštovanju, nikako optuživajuće. No, u principu smo rođeni tako da smo heteroseksualni i tu smo, između ostalog, da produžujemo vrstu.”
Karmela Devčić
Što misle o tim sugestijama koje je ovih dana UNESCO kao međunarodni naputak za seksualnu edukaciju uputio i hrvatskome Ministarstvu prosvjete, pitali smo psihologinje po dječjim klinikama i zagrebačkim vrtićima, slučaj je htio sve žene, od kojih neke imaju i više od 20 godina iskustva u radu s djecom.
Nema mjesta panici
Olga Radman Šimudvarac, psihologinja u Dječjem vrtiću Krijesnice, trezveno kaže: “Ni oko UNESCO-va prijedloga niti oko spolnog odgoja općenito ne treba praviti paniku, imajmo na umu da djeca već puno toga o spolnosti znaju. Pitaju sve što ih zanima, bez obzira je li to hrana, životinje, spolnost, djeca ne prave razliku. Izloženi su medijima i postavljaju razna pitanja o spolnosti.”
Uočava da je prijedlog UNESCO-a napravljen tako da se određene teme sugeriraju za široku dobnu skupinu, primjerice djecu od pet do osam godina, a to daje slobodu. “Trebalo bi, doduše, vidjeti cijeli tekst UNESCO-a. Pazite, dob od pet do osam godina je veliki raspon, tako da se ne bi trebalo striktno uhvatiti za, recimo, petogodišnjake. Dijete pokazuje interes za spolnost i ranije, a neke stvari možete ‘načeti’ i sa sedam, osam godina…”
S djecom uvijek spontano
Andrea Janković, psihologinja u Dječjem vrtiću “Grigor Vitez”, objašnjava: “U vrtićkoj dobi nema sustavnog spolnog odgoja kao što nema ni sustavnog odgoja za domaćicu ili arhitekta. To ni ne treba biti planski tipa: ‘E, sad ćemo mi održati sat spolnog odgoja…’, to se u vrtiću ne radi jer ne može biti prilagođeno svakom djetetu. Neka djeca se hoće igrati lutkom ili autićem, a ne slušati o piši.
Neki strogo strukturirani program je besmislen jer svaki vrtić ima stručnjake koji su tu da pomognu roditeljima. Mislim da je jako bitno da roditelji i mi koji radimo s djecom pratimo dječje interese i prilagodimo informacije interesu svakog djeteta te uvijek odgovaramo na pitanja djeteta.”
Svi se slažu da djeca na njihova pitanja trebaju odgovore. “Roditelji griješe kad dijete nešto pita, a oni misle da treba ispričati cijeli roman. Djeca su zadovoljna s dvije rečenice”, kaže Radman Šimudvarac. “Djeci ne treba govoriti o stvarima koje ne mogu razumjeti. Bitno je saslušati dječje pitanje do kraja i ne odgovarati više nego što oni traže jer se tako samo zakomplicira.
Ne govoriti prestručnim jezikom, ali uvijek odgovoriti, a ne reći ‘Kazat ću ti poslije’ jer će vas dijete, ako se tako ponašate, prestati ispitivati, a vi više nećete znati o čemu vaše dijete razmišlja. Bitno je i ne osuđivati i postavljati mu pitanja tipa ‘Otkud to tebi, ma gdje si ti to čuo…’”, kaže Janković.
Marija Krnek, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, ističe da bi “spolna edukacija trebala biti kontinuirani proces, a ne ‘jedan veliki razgovor’. Bitno je ne izbjegavati pitanja o spolnosti, ne zastrašivati dijete te ni na koji način ne pobuditi sram zbog njegove spolnosti, ne osuđivati dijete, ne kažnjavati ga i ne pokazati nelagodu zbog njegova spolnog ponašanja i istraživanja”.
Mediji krivi za sve
Ivana Jurišić, psihologinja koja je ove godine na uzorku od 140 djece u dobi od dvije do sedam godina provela istraživanje o dječjoj seksualnosti, naglašava da su “djeca u edukaciji o seksualnosti u velikoj mjeri prepuštena utjecajima vršnjačkih skupina i sadržaja iz medija.
Bilo bi poželjno razviti konsenzus o seksualnom odgoju u vrtićima i školama te na taj način pokušati umanjiti opasnosti od rizičnih seksualnih ponašanja”. Dodaje da spolna edukacija, osobito u vrtiću, nužno mora uključiti roditelje jer su roditelji još i danas “uglavnom prezatvoreni kada je riječ o seksualnom odgoju”.
Roditelje zanima kako djecu zaštititi i upozoriti na moguće seksualno zlostavljanje. “Bitno je da se takvi razgovori o privatnim dijelovima tijela koji su samo njegovi i koje drugi ne smiju dirati povedu spontano. Razgovarate o tijelu, zdravlju, higijeni, u prilici kad se dijete, recimo, kupa, oblači, svlači, kad se imenuju dijelovi tijela od nosića do spolovila i kada imate priliku, spomenite mu da su neki dijelovi tijela samo naši, privatni i da ih mogu dodirivati samo mama i tata prilikom obavljanja higijene ili liječnici prilikom liječničkog pregleda”, kaže Radman Šimudvarac.
Kako vagina postane kokica
Ako je ruka uvijek ruka, kako vagina postane kokica? Treba li za spolne organe izmišljati nadimke?
Janković: “Ako govorite vagina, recite vagina, ako govorite kokica, recite - kokica. Bitno je da u trenutku kada dijete želite nečemu podučiti, naglo ne mijenjate ‘terminologiju’, a roditelji to često čine kad im je neugodno i tad, recimo, kokica postane vagina”, kaže Janković.
Marija Haler, psihologinja u Dječjem vrtiću Vjeverica, ističe da “budući da se pretpubertet i pubertet pomaknuo u raniju dob, doista ima smisla skupini od 9 do 12 govoriti o kontracepciji. Treba progovoriti i o različitim spolnim orijentacijama. Uvijek sam za to da bude orijentacija prema ljubavi, nježnosti, međusobnom poštovanju, nikako optuživajuće. No, u principu smo rođeni tako da smo heteroseksualni i tu smo, između ostalog, da produžujemo vrstu.”
Roditelje muči tvrdoglavost, a ne spolnostBaš sve psihologinje s kojima smo razgovarali kažu da roditelji, ako je riječ o pitanjima vezanim uz spolnost, na njihova vrata kucaju najčešće kada dijete počne masturbirati. Puno češće pitaju kako riješiti neposlušnost i tvrdoglavost petogodišnjaka, negoli što im reći o spolnosti. “Masturbacija roditelje zabrinjava, pogotovo ako se događa u javnosti, jer onda im je i neugodno. Uvijek kažem da je sasvim normalno da dijete masturbira i nikako ga ne treba sprečavati ili osuđivati, na njega vikati i slično… Djetetovu masturbaciju treba jednostavno pustiti i ignorirati, a ako je riječ o petogodišnjaku, onda mu već treba objasniti da to smije raditi, ali ne na javnom mjestu, pred drugim ljudima”, kaže Olga Radman Šimudvarac iz dječjeg vrtića Krijesnice.“Ima roditelja koji dođu zabrinuti jer pomisle da je dijete, ako pita ‘iz čega ja to piškim…’, možda bilo izloženo nekom zlostavljanju, da mu se nešto dogodilo. Pa normalno je da dijete od 2,5 godine to zanima, kao što ga zanimaju i prsti na ruci. Djeca zapravo znaju jako puno i zanima ih štošta.”, dodaje Andrea Janković. |
Razgovor o abortusu u vrtiću?!“Mislim da kad bih i spomenula abortus pred djecom, rekla bih da je to velika odgovornost, a da je ljudski život najveća vrijednost koju treba čuvati.”Većina roditelja s kojima smo razgovarali nisu čuli za naputke UNESCO-a. Majka trogodišnjakinje kaže: “Sve ovisi o načinu kako im i kad što kažeš. Sad, da li djecu od devet godina učiti o spolno prenosivim bolestima? Ja bih to preokrenula na priču o higijeni i zdravlju, a ne na crnu kroniku i zastrašivanje. Sjećam se da smo u osnovnoj školi, možda u petom razredu, imali razgovor o spolnim organima i kad sam to kazala mami, ona me posjela i sa mnom popričala o svim vrstama kontracepcije, menstruaciji… Još tad mi je usadila zdravorazumski pogled i to mi je puno koristilo kasnije u odrastanju. No, što će djetetu od 12 godina znanje o afrodizijaku?”, pita Marina gledajući UNESCO-v prijedlog. |
Karmela Devčić