INTIMNA ISPOVIJEST

UGLEDNA ODVJETNICA U OTVORENOJ VEZI 'Spavala sam s teologom, pjesnikom, srednjoškolcem i gospođom iz susjedstva, ali nisam preljubnica'

 Facebook

Ugledna njujorška odvjetnica Eliza Kennedy, koja je svojedobno uređivala utjecajni Harvard Law Review, a zaposlena je u prestižnom odvjetničkom uredu na Manhattanu, nedavno je objavila svoj prvi roman 'I Take You', u kojemu iznosi autibiografsku ljubavnu ispovijest o pravnici koja nije u stanju biti vjerna samo jednom muškarcu.

Za New York Times je prije nekoliko dana u kraćim crtama opisala svoju životnu priču u eseju pod naslovom 'When an Open Relationship Comes at a Price'.

Još u vrijeme dok sam pohađala koledž, provela sam nekoliko večeri u zagrljaju dugokosog pjesnika. Nekoliko sam se tjedana družila s nježnim i zabavnim studentom religije. Čak sam nakratko, ako ne sasvim slučajno, hodala sa srednjoškolcem (a otkad to 17-godišnjaci imaju brade?).

Tako to ide na koledžu. Nema više pravila koja su vas pratila kroz djetinjstvo i nema više osuda i predrasuda ljudi koji vas najbolje poznaju, istražujete i eksperimentirate, propitujete nove ideologije, nova gledišta. Nove ljude.

Tako sam i ja eksperimentirala, slobodno i sretno. Ali moj se slučaj razlikovao od većine drugih: ja sam, naime, u to vrijeme bila u ozbiljnoj vezi s dečkom. Kada kažem ozbiljnoj, mislim na činjenicu da smo živjeli zajedno. U stanu smo držali dvije mačke. No, ja nisam kršila nikakva pravila. Naša je veza bila otvorena.

Bila je to potpuna katastrofa.

Dečka sam upoznala na kolegiju 'Uvod u filozofiju'. Imao je tamnu kosu, bio je šarmantan i simpatično čudan, jedan od onih strastvenih, artikuliranih momaka čiji se život sastojao od superlativa. Glazba koju je slušao bila je najbolja od svega što u glazbi postoji. Knjige koje je čitao sam su vrhunac književnosti. On je bio na putu da postane jedan od najvećih filozofa svoje generacije.

Znam, znam. Ali imala sam samo 18 godina! I tada i sada padam na oštar um, glasan smijeh i velik mozak. A moj je dečko pritom bio okružen ljudima kojima je također bilo suđeno da budu velikani. Pridobivši njegovu ljubav, osjećala sam kao da se kupam u kadi slave.

Od početka smo veze bili nerazdvojni, zajednički smo istraživali novi svijet s kojim smo se suočili na fakultetu, posjećivali smo književne večeri, kazališne predstave i koncerte. Jeli smo kolače i sushi. Pili smo džin i limunadu. Ljeto sam provela u njegovom gradu, očarali su me njegovi uglađeni roditelji. Kada smo se ujesen vratili na kampus, počeli smo zajedno živjeti. Uselili smo se u grozan stan koji smo oblijepili posterima i natrpali rabljenim namještajem.

Dodajte tome mačke i kućanske poslove.

Ili možda bolje nemojte. Moj je dečko bio ustrajan u vođenju života u skladu sa strogim intelektualnim principima i njemu je osobna sloboda bila iznad svega. Ljubav ga nije mogla obvezati ni na kakva ograničenja. Govorio je da bismo, premda smo planirali zajedničku budućnost, uvijek jedno drugom trebali dopustiti da radi što poželi, a to uključuje i hodanje s drugim ljudima.

Hej, molim? Ja sam rodom iz malog mjesta u Illinoisu. Moja zamisao romanse je konvencionalna da konvencionalnija ne može biti: prvo ljubav, onda brak i tako dalje. I u toj priči nije bilo mjesta za druge ljude.

Ili ipak jest? Više nisam klinka, trebala sam se baviti istraživanjem, eksperimentiranjem, propitivanjem novih perspektiva. Nisam bila filozof poput mog dečka, ali studirala sam englesku književnost, u koju spada i Percy Bysshe Shelley.

Kao što je on napisao: 'Prava se ljubav od zlata i zemlje razlikuje po tome što dijeljenje ne znači oduzimanje'.

Shelley je režao na prevladavajući moral prema kojemu su ljubavnici morali stupiti u brak i biti monogamni i 'proći autocestu života s jednim prijateljem u okovima'.

Prijatelj u okovima. Zvuči zabavno.

Foto: Facebook

Nisam bila sklona prikovati bilo koga za sebe, posebno ne osobu koju sam najviše voljela. Nisam željela prihvatiti da posesivnost i zahtijevanje nečije vjernosti znači da moja ljubav nije Prava ljubav s velikim P. Ako je otvorena veza bila potrebna kako bih dokazala koliko sam voljela svog dečka, bila sam spremna pristati na nju.

I tako smo se nas dvoje otisnuli u veliku romantičnu avanturu.

Dugokosi pjesnik i ja bili smo zajedno na jednom predavanju. On je bio ozbiljan i jako emotivan. Pjesme je pisao na zgužvanim papirima koje bi noću donosio i ostavljao pred našim vratima. Bio je grozan pjesnik, ali čim sam mu ja postala glavni motiv pisanja, poezija mu je naglo dobila na kvaliteti.

Mog je dečka zabavljala, možda i pomalo impresionirala činjenica da sam bila nadahnuće nečijih stihova, ali općenito je bio indiferentan. Imao je stav u stilu: Idi i zabavi se.

I jesam se zabavljala. Ali ne previše. I dalje sam bila prisutna, još uvijek dobra, zaljubljena djevojka. Samo sam povremeno bila negdje drugdje s nekim drugim.

No, stav moga dečka počeo se mijenjati. Kada bih dolazila kući, ispitivao bi me s kim sam bila. "Tko ti je taj tip? Što studira? Odakle je? Što čita? Je li pametan?"

Pitanja su postupno prerasla u kritike. "Ta njegova poezija je odvratna. Pogledaj mu samo rukopis, gle kako piše slovo 't'."

Nakon što je pjesnika na trenutak i vidio, dečka je uhvatio bijes. "Ma daj me nemoj zezati. Pogledaj mu tu kosu, uopće ne izgleda kao emotivac, prije bih rekao da pati od začepljenja. Zašto pobogu gubiš vrijeme s tim klaunom?"

A upravo sam to i radila: tratila vrijeme i pritom jako uživala. Ali mislim da ta avantura nije bila vrijedna burnih reakcija moga dečka, koji je da tvrdnjom kako sam loše odabrala implicirao da sam mu manje privlačna.

Stoga sam nogirala pjesnika i pitala se trebamo li možda promijeniti dogovor o otvorenoj vezi.

Naravno da ne trebamo. Nema baš ničega lošeg u ideji, problem je samo kako sam tu ideju provela. Sloboda mi je i dalje bila dopuštena. Samo sam je morala bolje iskoristiti. Ili tako nekako.

Okrenula sam stranicu. Spetljala sam se s prijateljem koji je studirao religiju. Zatim sam bila s onim srednjoškolcem. Pa s jednom ženom s našeg ulaza u zgradi.

No, pojavila se špranca. Moj bi dečko isprva reagirao nonšalantno, zatim bi postao blago znatiželjan, pa suptilno kritičan, a u konačnici i više ne tako suptilno.

Uvijek bi završilo na isti način: bio bi uvrijeđen, sav u nevjerici i pun prijezira prema mojim romantičnim izletima pri čemu bi isticao one najočitije mane i moju navodnu sljepoću spram njih. Bio je toliko uvjeren da je u pravu i toliko vješt u argumentaciji da je svaka rasprava bila uzaludna. I tako bih ja uvijek prihvatila poraz i dala nogu svakom novom ljubavniku pri čemu bih uzrokovala mnogo nezaslužene patnje.

A kako su napredovale avanture moga dečka? Nikako. Dok god smo bili skupa nije hodao ni s kim drugim. Zašto? Nikada nije dao jasan odgovor. Bio je prezauzet. Preizbirljiv. Imala sam osjećaj kao da je sve neka nastrana šala. Slobodna je ljubav bio njegov životni princip, ali samo sam ja živjela prema njemu.

Nakon nekog vremena odselio je. Nije da nam je veza pukla pod težinom drugih ljudi koji su ulazili u nju, ali nije ni da nam je to pomoglo. Iz sadašnje perspektive mogu razumjeti zašto se ponašao na način na koji se ponašao.

Bio je ljubomoran. Bilo ga je strah da će me izgubiti. Ja sam mislila da živim prema njegovim principima, ali zapravo sam iskusila samo jednu stranu otvorene veze - zabavnu i laku stranu. Kako bih ja reagirala da je on šarao okolo? Ne dobro, čini mi se.

Bilo mi je dosta propitivanja i eksperimentiranja. Nisam željela da se bilo tko zbog mene osjeća ugroženo ili nesigurno. Nije mi trebala gomila. Odlučila sam da ću ubuduće biti samo s jednim. Da, okovi su teški, nagriza ih hrđa, ali oni nas vežu i drže nas na sigurnome.

Nakon stjecanja diplome, hodala sam, ne istovremeno, sa Šveđaninom koji živi u Italiji, s kolegom urednikom koji je radio na mom prvom pravom radnom mjestu i s rastrojenim marketinškim stručnjakom. U sva tri slučaja ljubav je cvjetala. A zatim je venula. Osim u slučaju marketingaša. S njim sam se vjenčala i naša je ljubav još i dalje prilično živa.

Svi moji prijatelji radili su isto. Sparili se, skrasili, vjenčali. Ugravirali su svoju vjernost na prstenje i zavjetovali se jedni drugima. Dodajte tome kućne poslove i sve ono do kraja života.

Ili nemojte. Vidjela sam kako su neki od prijatelja izgubili interes. Kako im je stvarnost unijela dosadu u raj. Pogledi su im počeli lutati, nekima i srca. Varali su ili su se razvodili. Ili su varali pa se zbog preljuba razvodili. Ili su ostajali vjerni pa stupali u brak, a sada osjećaju grč. Takvih ima koliko god hoćeš, to su sve ljudi koji su govorili 'ti, samo ti i nitko drugi' i to su mislili. Sve dok to nisu prestali misliti.

Da se vratim Shelleyju, koji je napisao: "Volim Ljubav, premda ona ima krila i može iščeznuti poput svjetlosti." Tužno, ali u ovim je stihovima sva istina.

Pobjegla sam iz otvorene veze, odabrala sam sigurnost zatvorenog kruga. Ali krah monogamnih veza prijeti svima. Tvrdnja da su one nekako stabilnije od otvorenih je čista iluzija. Ne zato što bi monogamija bila nesigurna po sebi, već zato što je svaka ljubav nesigurna. Moćna je i uzbudljiva, ali i zastrašujuća.

Brak nije alat za propitivanje i eksperimentiranje, stvari kojima sam se ja bavila na koledžu. Ali romantična je ljubav sama po sebi veliki eksperiment povjerenja, razumijevanja i komunikacije. Kao i svaki eksperiment, može biti neuspješan. Nema jamstava. Kao supruga, a sada i majka, mogu posvjedočiti da dati srce samo jednoj osobi možda predstavlja najveći od svih ljubavnih rizika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. rujan 2022 22:50