Punašne žene od davnina, točnije od paleolitika, bile su prikazivane kao poželjan tip žene. Venera iz Willendorfa danas bi bila ozbiljno upozorena od liječnika i hitno poslana na dijetu, a i Rubensovim bi modelima prijetila pretilost.
Prije nekih desetak godina masovnom se kampanjom okomilo na ekstremno mršave manekenke, a njihovi su neuglačane fotografije i ispovijedi šokirale svijet. Čuli smo tad za poremećaje hranjenja, anoreksiju i bulimiju, čuli smo za modni diktat i užase iza blještavih modnih pista. Neke su gutale komadiće spužve da ne osjećaju glad, padale su mnoge u nesvijest, ostajale bez mjesečnice. Čak se i izraz heroin look koristio za opisivanje poželjnih modela.
Poželjno je, dakle, bilo izgledati bolesno, opasno bolesno. Poželjno za modne piste i magazine. Nekim je kreatorskim umovima bilo do kostiju i kože ispod njihovih skupih krpica. Ljutih, mrkih i nezadovoljnih žena. Čak je i osmijeh odjednom nestao s lica tih djevojaka. Djevojčica. Onih koje su bile uzor milijunima vršnjakinja diljem svijeta. Internetom su se širile tajne mršavljenja. Nisu to bile dijete, bili su to načini izgladnjivanja, laganja roditeljima, stilovi povraćanja i sakrivanja hrane. Ništa nije tako ukusno kao što je mršavo lijepo, rekla je poznata manekenka, a sljedbenice to printale i lijepile po sobama.
Gledala sam jednom dvanaestogodišnjakinju koja je grumen kuhane blitve žvakala cijelo popodne. Srećom, pokrenula se svijest, urlalo na kreatore i vlasnike agencija, prikazivale žene od trideset i pet kilograma, na rubu smrti. Ne bih se zaklela da je trend potpuno iščezao, ali su velike svjetske modne agencije, makar deklarativno, prestale unajmljivati premršave modele. Nije prošlo dugo pa su se na naslovnicama ženskih modnih časopisa počele pojavljivati punašne djevojke. Kao da je došlo vrijeme iskupljenja. Nose uski jeans, reklamiraju kupaće kostime, promoviraju ljubav prema vlastitom tijelu i samouvjerenost. Čak se, rekla bih, puno više smiju nego one iz razdoblja prije njih.
Nisu to one žene koje su nosile široku odjeću za punašnije dame, to su pravi pravcati modeli, plus size modeli. Imaju vrhunske stiliste, frizere, vizažiste, s njima rade najbolji fotografi, dozvole si čak, tu i tamo, i jednu fotku za Instagram bez šminke. Zajednička osobina im je da su lijepe i imaju povećan indeks tjelesne mase. A ono što je zajedničko plus i minus size modelima je da ih se nameće kao uzore ljepote. Ne znamo mi što tim punašnim djevojkama piše u zdravstvenom kartonu, ali svakako spadaju u rizičnu grupu za razvoj mnogih bolesti.
Promovirati tjelesni izgled kao put do uspjeha i samopouzdanja već je samo po sebi neispravno, loše i površno. A kad je taj tjelesni izgled povezan s nezdravim životom onda je upitno što se to uopće potiče. Već i to da se netko pojavi na utjecajnoj naslovnici samo zato što je lijep nudi posve izokrenut sustav vrijednosti gomilama mladih ljudi, ali to je posve druga tema. Izgled je značajan u životu, vizualna smo bića, ne može se od toga pobjeći, no on je tek jedna od osobina, svakako ne najvažnija. Većina djevojaka ne izgleda ni ovako ni onako, ni premršavo ni debelo. Ljudi dolaze u svim oblicima, a industrija zabave nudi nam u posljednje vrijeme samo dva. Punašnije, oblije, deblje djevojke stalno ističu svoje samopouzdanje, bodre ih novinari i pratitelji.
Samo tako curo, nemaš se čega sramiti, tako izgleda pravo žensko.
Ako je to toliko samopouzdanje da se mogu u svim veličinama fotografirati u kupaćem kostimu za novine govore li nam da izgled nije važan? Vraga im izgled nije važan kad su modeli. Ne treba osuđivati prekomjernu težinu, ali treba li je promovirati, hvaliti i pljeskati joj?
Izgled može utjecati na samopouzdanje, itekako, naročito kad nam to nameću kao važnu životnu vrijednost. Hoće li sad mršave djevojke ili one s normalnom tjelesnom težinom izgubiti samopouzdanje zbog toga što nemaju veliku i oblu stražnjicu kao plus size zvijezde?
Jedino mi je drago što se još uvijek smiju.
Sudjelujte u anketi Jutarnjeg i recite svoje mišljenje u komentarima!
Quiz Maker - powered by Riddle