“Moj je otac bio direktor Tekstilprometa. Ponekad su radili i modne revije, u suradnji s dizajnerima, kako bi kupci vidjeli što se sve može s tekstilom, a ne da samo gledaju metražnu robu na policama skladišta.
Za jednu od tih revija angažirali su Žuži Jelinek koja je napravila haljinu od žute indijske svile izvezenu zlatnim nitima. Haljina je, potom, dugo stajala u tatinom uredu i naposljetku je odlučio predati je meni na daljnje čuvanje”, govori znanstvenica Vesna Svetličić.
Haljinu koju je desetljećima čuvala u ormaru u pamučnoj vrećici kako se ne bi oštetila donirala je Muzeju grada Zagreba, u povodu izložbe “Moda i odijevanje u Zagrebu 1960-ih godina”. Izložbom su pokrivene razne teme, među kojima pojave prvih zagrebačkih butika, manekenstvo, časopisi, istraživanje svakodnevnih navika, kao i nepoznatih zagrebačkih šnajderica, a kako kaže kustosica Maja Arčabić, gotovo svako od poglavlja zaslužilo bi dodatno istraživanje.
Maja Arčabić
Na pripremama za izložbu koja se otvara 26. veljače ta kustosica radi u suradnji s dizajnericama Bilić Müller te brojnim kolegama, kojima je to područje struka. No, kako kaže, upravo je najviše naučila od ljudi s kojima je razgovarala tijekom tri godine, koliko radi na izložbi, a koji su donirali svoju odjeću. Među njima su i nekadašnji djelatnici modnih tvornica, bivši modeli, kao i naša sugovornica Vesna Svetličić.
Zlatne niti
Na zlatnu haljinu Žuži Jelinek, govori, neko vrijeme je i zaboravila, a podsjetila ju je, slučajno, njezina unuka: “Jednom sam povela unuku u Muzej grada Zagreba i naišle smo na sliku na kojoj je bila Marija Terezija, uz koju se tumačilo da je odjevena u haljinu sa zlatnim nitima. Rekla mi je kako joj je teško vjerovati da je haljina mogla imati zlatne niti. Sjetila sam se haljine Žuži Jelinek koju imam doma u ormaru i pokazala sam joj. Oduševljenju nije bilo kraja, morala ju je isprobati”.
Vesna Svetličić sa sestrom Verom Žutić među pojedincima je koji su donirali najviše predmeta za izložbu u Muzeju grada Zagreba, darovala je i haljinu s potpisom krojačice Vere Perčević, za koju kaže da “nije bila toliko razvikana kao haljina Žuži, a bila je jednako kvalitetna”, potom zlatne gumbe manžete koje je njezin otac dobio za rođendan, cipele koje je u razdoblju obrađenom na izložbi nosila njihova majka, torbu od aligatora, rukavice, nakit i sl.
Njezin ju je otac Branko Egić znao često voditi na posao ili poslovni put: “Završio je Trgovačku akademiju i uživao je u svojem poslu. Kad bi me vodio sa sobom, davao bi mi da osjetim pod rukom pamuk iz Makedonije, svilu iz Indije, kasnije i iz Kine i sl.”. Do druge je haljine, one s potpisom Vesne Perčević, došla nakon što je oca pratila na službeni put u Como na sjeveru Italije: “Pratila sam tatu za svaki slučaj jer je bio narušenog zdravlja”.
Dok je on bio na poslovnim razgovorima, supruga vlasnika studija za dizajn svile pokazala mi je nekoliko materijala, da odaberem za majku, sestru i mene. Odabrala sam za sebe svilenu tkaninu oslikanu plavim irisima, i kasnije je Vera Perčević kreirala i sašila odjeću za sve tri. “Nosila sam je na mnogim svečanim događajima”, kaže. Koliko je njezina majka imala sluha za modu, i općenito uljepšavanje? “Oblačila se odmjereno i s ukusom. Vodila je brigu o frizuri i odlazila je Kinclu jednom tjedno”, kaže, i tako naznačuje još jedno poglavlje izložbe, ono koje se bavi uređivanjem tijela, lica, kose i sl.
Shopping u Nami
Ovo je poglavlje, njega i frizura onog doba, inače kao posebno zastupljeno na izložbi kustosice Maje Arčabić. Kako kaže kustosica: “Kozmetički su se preparati nabavljali u Nami ili parfumeriji Jorgovan. Postojala su i natjecanja u frizurama, a odlazilo se šišati kod Vesne Kincl. Dominiralo je savršeno geometrijsko šišanje u stilu Vidal Sassoona, i naglašenija šminka. Koristila se kozmetika koju je proizvodila Neva, a jedan je moj kolega na Britancu pronašao bočicu parfema Crna mačka”.
Jedan od suradnika na izložbi, u poglavlju koje se bavi utjecajem televizije i filma, i filmski je kritičar Jutarnjeg lista. Njega, kaže Maja Arčabić, najčešće citira kad govori o duhu modnog vremena: “Nenad Polimac mi je rekao sjajnu rečenicu: Vi ne možete zamisliti što smo sve morali izvoditi da bismo izgledali kako smo izgledali. To je doba kad se počinju nositi kožne jakne i traperice. Prve traperice u Zagrebu šivao je jedan krojač, no kupovale su se i one u Trstu.
To je bilo vrijeme liberalizacije tržišta, modne informacije sa Zapada sve su dostupnije putem medija, mladi žele ono što se događa u Londonu. Svi su bili snalažljivi i inventivni, prekrajala se odjeća roditelja, jedna mi je kolegica pričala da je svečanu haljinu napravila od haljine svoje majke iz tridesetih godina. Druga kolegica, Nada Premerl, tkala je doma i napravila prekrasan materijal od kojeg je dala krojačici da joj sašije suknju s faldama, par godina kasnije, kad se mijenjala silueta, prekrojile su ga”.
Skupljačka politika
Izložba se, kaže, nastavlja na projekt Drugarica a la mode Tončija Vladislavića, koji se svojedobno bavio modom od 1945. do 1960., te prošlogodišnjom izložbom o šezdesetima u MUO. Također je i proizvod skupljačke politike MGZ-a: “Fokusirali smo se na drugu polovicu 20. stoljeća, te je predmete sve teže prikupiti jer još postoje, ali ih većina ne percipira kao nešto vrijedno, potencijalan muzejski predmet. Za nas je svaki odjevni predmet i dokument vremena i ima kulturološku vrijednost.
Važne su nam osobe koje stoje iza tih predmeta, koje su ih darovale muzeju, i važna nam je odjeća svih slojeva”. Njezini su joj sugovornici, nastavlja, prepričavali kako nije bila ista haljina za svako doba dana, kako su se znali presvlačiti: “Gotovo si nitko nije mogao priuštiti koktel haljinu, većina je gospođa, bez obzira na obrazovanje, bile one liječnice, profesorice ili domaćice, šivala doma. Naišla sam na podatak u tisku da je šivanje bilo među najtraženijim tečajevima za žene. Pokazat ćemo sjajne haljine koje su gospođe same šivale, svečane, dnevne, odijela za odlaske u kazalište, za doček Nove godine.
Doma se šivalo mnogo toga, od posteljine do rublja, gaćica i grudnjaka, spavaćica, kostima, haljina”. Mnoge od krojačica ostale su anonimne. No, svima je bio poznat obrt braće Masnec, koji je bio na Zrinjevcu. Kako je Arčabić dolazila do pojedinih predmeta, objašnjava: “Najbolja se pokazala usmena predaja, kad jedna gospođa kaže drugoj. Osim toga, internetska prodaja. Znala sam naići i na sačuvane haljine iz četrdesetih godina. Ljudi ih čuvaju iz emotivnih ili pak nekih drugih, praktičnih razloga.
Primjerice, dugo sam tražila crnu školsku kutu kakve su se nosile 60-ih godina, za koje je tisak znao pisati da ih djevojke nisu voljele, čim bi nastava završila, skinule bi ih i stavile u školske torbe. Naposljetku sam pronašla kutu kod jedne gospođe koja je od nje djeci radila fašničke kostime”. Jedna druga im je, kaže, dala na posudbu haljinu Tilde Stepinski, no samo na posudbu jer čuva ju za -unuku.