U protekla dva mjeseca dogodile su se važne stvari koje su mogle promijeniti život četverogodišnje Maje, udomljene djevojčice koja je izravno iz rodilišta stigla u udomiteljsku obitelj, a koja ne može ići na ritmiku u vrtiću jer njezini biološki roditelji - koji su je tijekom života vidjeli manje puta nego što ruke imaju prstiju - za to nisu dali suglasnost. Udomitelji, pak, nemaju ovlasti čak ni za to - da je upišu na ritmiku u vrtiću, koju pohađaju sve djevojčice iz grupe osim Maje.
U protekla dva mjeseca, otkad je Jutarnji list objavio priču o njoj, donesen je novi Zakon o udomiteljstvu, deseci kartica novinskog teksta i minuta televizijskih vijesti potrošene su na njega, saborski zastupnici satima su o njemu raspravljali, prijetilo se raspadom vladajuće koalicije, oporba je prosipala žuč. Maju nije spomenuo nitko. Nitko je se nije sjetio.
Laž u koju Maja ne vjeruje
Maja i dalje ne ide na ritmiku. Dok se druge djevojčice presvlače u bijele til-haljinice, utorkom i četvrtkom u 11 sati, Maja ostaje u grupi, s dječacima. I čeka.
- Rekli smo joj da je bila bolesna, pa da zbog toga zasad ne ide na ritmiku, jer se tamo oznoji pa se bojimo da se opet ne razboli... Ma pravimo se da je dijete blesavo, a ona iz tjedna u tjedan dolazi doma frustrirana i protestira, objašnjava da se neće razboljeti, jer se nitko drugi nije razbolio zbog ritmike - kaže Majin udomitelj, koji je, osim preko nadležnog centra za socijalnu skrb, u međuvremenu i sam kontaktirao biološke roditelje i molio ih da mu potpišu suglasnost da djevojčica ide na ritmiku. Razložio im je koliko dijete pati i koliko bi joj značilo da pleše s drugim djevojčicama, ali biološki roditelji su ostali pri svojem: neka ostane kako je, ponavljali su. Nikakve suglasnosti oni neće potpisivati.
- Molio sam ih, baš molio. Ne žele i gotovo - kaže udomitelj. Ponovno je kontaktirao i nadležni centar za socijalnu skrb, ali dobio je isti odgovor kao i prvi put: zakonske su odredbe takve, ako biološki roditelji ne potpišu suglasnost, Maja ne može ići ni na kakve izvanškolske aktivnosti, ne smije joj stajati ime na vrtićkom ormariću za papučice, njezini crteži ne smiju biti izloženi na panou, ne smiju je fotografirati na izletima...
Maja, poručio joj je sustav, mora znati da je drukčija i da se razlikuje od sve druge djece u vrtićkoj grupi, ma koliko se udomitelji trudili da ne bude tako. A to je, čini se, tek početak.
Prije 11 godina novinar i redatelj Robert Tomić Zuber snimio je film 'Slučajni sin', u kojem je iznio svoju priču, priču odrasle osobe koja je bila udomljena u najranijoj dobi, priču čovjeka koji svojoj majci, udomiteljici, nije mogao dići smrtni list 'jer joj on nije ništa', kojem je sustav roditelje sveo na 'pružatelje socijalne usluge' - jednako kao što se to upravo sprema učiniti četverogodišnjoj Maji.
- Vjerovao sam da će 11 godina kasnije sve biti drukčije, bolje. Nisam želio ni mogao vjerovati da će još deseci generacija proći isto kao i ja. Ne mogu prihvatiti da i danas postoji Maja, i da nije jedina - kaže Tomić Zuber koji je maloj Maji i svoj udomljenoj djeci posvetio novu emisiju Re:vizija, koja je upravo prikazana na televiziji Al Jazeera Balkans. Naslov je: Djetinjstvo u čekaonici.
Neugodna tišina
U čekaonici su, iznosi Zuber, deseci djece poput Maje koja danas strpljivo čekaju dok druga, drukčija djeca, drukčiji četverogodišnjaci, bez da su toga svjesni, s lakoćom idu na ritmiku, nogomet, glazbenu radionicu i francuski za najmlađe, koja strpljivo čekaju da njihovim biološkim roditeljima bude oduzeta roditeljska skrb ili da se iznenada 'poprave' i nakon godina nebrige odjednom postanu brižni roditelji, koja će strpljivo čekati da udomiteljima smiju bezbrižno reći 'mama' i 'tata', a da oni, njezini udomitelji, konačno mogu bez grča i straha pogledati to dijete i dati mu 'lojtricu ljubavi' i 'oči koje su samo njihove', koje imaju ljubav samo za njih, kako je to u emisiji rekla Andreja Ana Lopac, danas zrela žena koja je odrasla u udomiteljskoj obitelji.
- Situacija se za udomljenu djecu poboljšava, ali jako, jako sporo. Novi Zakon o udomiteljstvu donosi bolja rješenja, ali ova djeca nemaju vremena čekati, oni imaju samo ovaj život, samo jedno djetinjstvo i to što će neka naknadna analiza pokazati da se tijekom desetljeća ipak krenulo naprijed, njima neće značiti puno - suočio je s realnošću Zuber u studiju svoje gošće, resornu ministricu demografije i obitelji Nadu Murganić i pravobraniteljicu za djecu Helencu Pirnat Dragičević.
Nastala je duga tišina kad je ministricu Murganić pitao: ne bi li dijete trebalo biti na prvom mjestu, ispred bioloških roditelja i njihovih prava. Donijeli smo novi zakon i radit ćemo da on zaživi, dijete mora biti na prvom mjestu, odgovorila je. Nije se osvrnula na činjenicu da su udruge udomitelja javno od nje zatražile, službenim putem tijekom javne rasprave, da u Zakon ugradi odredbu prema kojoj udomitelji imaju pravo odlučivati barem o svakodnevnim aktivnostima i integraciji djece o kojoj brinu 24 sata na dan 365 dana u godini i da ih je odbila.
- Donijeli smo novi zakon upravo zato da se omogući prilika mališanima koji ne mogu biti s biološkom obitelji. Nismo u radnoj skupini za izradu zakona imali bivše udomljenike, djecu koja su živjela u udomljenim obiteljima, ali smo bili puno u kontaktu s dobrim udomiteljima. Istina je da nam oni s teškoćama ponekad prođu ispod radara - rekla je Murganić.
Manjak zaposlenih
Činjenica da Maja ne može na ritmiku ako to ne odobre njezini biološki roditelji, složile su se sugovornice, zapravo je stvar različitog tumačenja istih zakonskih odredbi koja se razlikuju od centra do centra: za neku udomljenu djecu nadležni centri za socijalnu skrb nalaze načina da odrade sve s biološkim roditeljima na korist i u interesu djeteta; u drugima ne.
- Sustav je dosad puno učinio, ali treba popraviti još puno toga. Novi je Zakon doista korak na bolje sadržajno, ali neće ništa poboljšati ne bude li pravilno implementiran. U centrima nam treba veći broj zaposlenih, i to educiranih zaposlenika, kako ne bi bilo različitih tumačenja. Namjera nam je u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike osnovati odjel samo za udomiteljstvo, kako bi vertikalno brinuli o udomiteljima i udomljenoj djeci - rekla je ministrica. Ali koliko još generacija moramo zamoliti da pričekaju dok se svi planovi ne realiziraju, pitao je Zuber.
- Ta djeca imaju samo ovo vrijeme, znam. Ali idemo naprijed - rekla je ministrica. Pravobraniteljica Pirnat Dragičević istaknula je kako istraživanja pokazuju da djeca nisu dovoljno pripremljena za udomljenje, da udomitelji vrlo često ne znaju što ih čeka i da imaju nedostatnu podršku, a da se premala pozornost posvećuje usklađivanju osobina udomitelja i djeteta koje im se povjerava na skrb.
- Pokazalo se i da stručnjaci centara za socijalnu skrb, kao i sudovi, često ne prepoznaju interes djeteta i da jednostavno moraju biti odlučniji - rekla je. Djeca, naime, godinama čekaju da se biološkim roditeljima oduzme roditeljska skrb, kako bi im udomitelji mogli postati skrbnici i donositi barem osnovne odluke o njihovim životima te kako bi djeca, u konačnici, mogla biti posvojena i dobiti samo svoju, trajnu obitelj.
- Odluka o oduzimanju roditeljske skrbi jedna je od najstresnijih odluka koje struka mora donositi. No, ako se dvoumimo, ako ne znamo što učiniti, uvijek moramo stati na stranu djetetova interesa - poručila je ministrica. U međuvremenu, dok se sve najavljeno ne implementira, Maja čeka. Ritmiku, svoj crtež na panou, sliku s izleta, mamu i tatu.
POGLEDAJTE NOVU RE:VIZIJU: