Volim stare talijanske hotele. Stara skijališta, patinu koja se pretvorila u šarm. Doduše, to vrijedi za Madonnu, za Cortinu d’Ampezzo, nešto manje za Sella Neveu. Ali ipak - zgodna je ta Sella, zgodna u svojoj ružnoći.
Jer, ako bismo bili strogi, baš onako jako objektivni, onda bismo je opisali kao napola zapušteno i napušteno mjesto starih zgradurina iz 60-ih godina prošloga stoljeća, u rupi u koju sunce ne navraća tijekom prosinca i siječnja.
I tko bi onda došao u Sella Neveu? Nitko. Osim skijaških klubova i reprezentacija. Radi treninga.
No, kao što sam na početku priznao - volim ovakva mjesta. U Sella Neveu se ne ide radi provoda, radi plesanja u noćnom klubu, ne dolazi se ovdje niti na gastronomska događanja (premda je pašta u gotovo svakom restoranu jednako dobra, ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....