Imam 30 godina, dobar posao, materijalnu sigurnost i stabilnu vezu s pet godina starijim muškarcem. Volim ga, prema svemu sudeći i on mene, bliski smo i dijelimo većinu interesa, osim jednog, meni iznimno važnog: on ne želi djecu. Premda već dvije godine živimo zajedno i naš se odnos gotovo ni ne razlikuje od klasičnog braka, jasno mi daje do znanja - da nećemo završiti pred oltarom. Dugo sam se pretvarala da mi kao suvremenoj, samosvjesnoj ženi konvencije ne znače puno, nadajući se da će naš odnos korak po korak “doći na svoje”, no pomaka nema. Čvrst u odluci da zauvijek ostane “dečko”, svoj stav brani tvrdnjama da nije čovjek za obitelj i da se ne može ni zamisliti u ulozi supruga i oca. Kako vrijeme prolazi, šanse da se u njemu rodi želja za očinstvom čine mi se sve manje, a ja se majčinstva ne želim odreći. S druge strane, teško mi je i zamisliti život bez čovjeka kojeg volim i koji će se, možda, jedno jutro ipak “probuditi”.
Karla XYZ
Ostavite ga, ali još danas, nemojte čekati sutra. Poznavala sam jedan par, ispričat ću vam priču o njima. Upoznali su se kad im je bilo osamnaest, ludo se zaljubili, onako kako se samo u tim godinama ljudi mogu zaljubiti. Počeli su uskoro živjeti zajedno. Upisali su fakultet, zajedno učili, izlazili vani, odrastali skupa. Imali su zajedničko društvo, njegovi prijatelji bili su i njeni. Završili su fakultet i uskoro se zaposlili. Negdje u to vrijeme njemu je umrla baka od koje je naslijedio lijep stan u dobrom kvartu. Uređivali su ga zajedno, pomagali su im njihovi roditelji.
Život je postao još ljepši, nisu više bili podstanari, ostajalo je više novca za izlaske i putovanja, kupili su auto. Nekoliko mjeseci prije svog tridesetog rođendana jednog ga je jutra upitala pada li njemu na pamet brak. Njegov je odgovor bio brz i precizan. “Ni brak, ni djeca.” Njemu je lijepo tako kako jest, on tako zamišlja savršeni život. Prihvatila je njegov odgovor, jer taj njegov stav zapravo je već čula, samo nikad dotad nije mislila da je to jako važno. Ljudi uostalom mijenjaju svoje mišljenje, tješila se. Bio je divan prema njoj, nikada nije zaboravio njen rođendan niti njihovu godišnjicu veze. Nije poznavala nikoga tko bi se s njim mogao mjeriti, znao je razgovarati o svemu, voljeli su iste filmove i glazbu, a seks… pa seks je njemu uvijek bio važniji nego njoj, a on je tvrdio da je zadovoljan. Onda se dogodilo nešto što ju je jako uzdrmalo, a nije to smjela priznati ni njemu ni sebi. Udala se njezina najbolja prijateljica i uskoro rodila djevojčicu. Pozvala je nju da bude kuma na krštenju. On se grozio krštenja, vjenčanja, sprovoda i svih tih formalnosti “koje služe samo kao izgovor da se svi najedu i napiju”. Ona je ovaj puta ustrajala, pojavili su se na tom krštenju, zbog kojega je on prvi put u životu kupio odijelo i kravatu.
“Zbog ovoga nisam išao ni na svoju maturalnu zabavu”, govorio je dok mu je ona vezivala kravatu. “A meni si ti tako zgodan u odijelu”, rekla je, razmišljajući kako bi tek njoj pristajala vjenčanica. Nakon nekog je vremena shvatila da posjećuje svoju prijateljicu najviše radi toga da se igra sa svojim kumčetom. Kad ga je jednom upitala zašto ne bi imali dijete, kad već ne žele brak, on joj je ljutito odgovorio: - Bio sam od početka iskren prema tebi. Ti nisi fer! - odgovorio je na njene suze. - Nemoj mi samo sada nabijati osjećaj krivnje - dodao je.
Prošlo je nekoliko godina, naučila je lagati sebe i druge da oni žive tako po dogovoru i da je to njihova zajednička odluka.
Nekoliko dana prije njihove dvadesete godišnjice, umjesto uobičajenog poklona, iznenadio ju je riječima: - Ja sam se zaljubio. To traje već dva mjeseca. Previše te poštujem da bih ti dalje lagao. Želim prekid veze.
I tako se ona spakirala i s nekoliko kovčega vratila u stan svojih roditelja. Nakon dvadeset godina provedenih s njim imala je svoju odjeću, par komada namještaja, zajedničke fotografije s putovanja, uspomene i ništa više. To ne bi bilo ništa strašno da biološki sat žene ne otkucava dvostruko brže. On je već imao novu partnericu, dosta mlađu od nje, pa ako se u međuvremenu predomisli u pogledu djece i braka, njegova djeca će imati tatu u najboljim godinama. Njegovi prijatelji bili su samo njegovi, shvatila je to vrlo brzo. Ona se pak, s trideset i osam, sama i depresivna našla na novom početku i ništa naizgled nije izgubljeno po pitanju njenih snova, osim jednoga... hoće li imati vremena da ih ispuni. S novim zakonom o umjetnoj oplodnji koji je kod nas na snazi, nije joj ni država izašla ususret.
Zato, draga moja, ako osjećate želju za majčinstvom i brakom, to svom partneru jasno i glasno recite. I potom ga morate odmah napustiti. Neka se bori za vašu ljubav, ne smije je uzimati zdravo za gotovo, a vratite mu se tek onda ako ispoštuje vaše uvjete. Ako vas voli, kao što kaže, onda neka vas učini sretnom. Vaše su želje dio vas, nisu neprirodne niti nedostižne. U protivnom, neka vas zaboravi. Negdje na putu do vašeg posla i natrag, na ulici ili u nekom kafiću, u zubarskoj čekaonici, u redu ispred bankovnog šaltera, nalazi se muškarac koji će biti sretan da bude vaš muž i otac vaše djece. Počnite ga tražiti. Od sutra.