Čovjek bi se trebao seliti češće, onda bi imao manje problema sa stvarima, više prostora, više zraka, a život bi mu bio jednostavniji.
Kada sam prije 12 godina odlazio iz jednog novozagrebačkog naselja, napunio sam, samo papirima i osobnim memorabilijama, dva puna velika Čistoćina kontejnera namijenjena svim stanarima para velikih nebodera. Što nije stalo u kontejner, ostalo je novom stanaru, osim knjiga i muzičkih CD-a.
Kada mi je nedavno kći preuređivala svoju sobu, zbog reorganizacije prostora u stanu napunili smo (svojim, ne njezinim stvarima) dva slična kontejnera, ovaj put u središtu Zagreba. Što sam bacio? Više se gotovo i ne sjećam.
Kamioni za moje stvari
U prošlosti sam se selio dosta, ali nikada nisam odlazio kamionom. Samo jednom trebao mi je kombi - zbog relativno novog frižidera. Što mi je trebalo za život, mogao sam ponijeti sa sobom, gotovo sam na svojim leđima. Danas bi mi, međutim, vjerojatno trebao konvoj kamiona te ekipa profesionalaca stručno osposobljenih za selidbe. Televizori, računala, knjige, CD-i, muzički instrumenti, kućanski aparati, posuđe, namještaj, odjeća, biljke, slike, gomile nepročitanih novina i magazina…
Znači li ta gomila da sam situiraniji i sretniji ili da starenjem postajem rob vlastitih stvari i navika?
Odmarati se ili kupovati
Ovo drugo, rekla bi Tammy Strobel, vlasnica portala HYPERLINK "http://Rowdykittens.com/"Rowdykittens.co, koja je prije tri godine u 32. godini zajedno sa suprugom Loganom Smithom odlučila razdijeliti većinu imovine, uključujući veliki stan, dva automobila i gomilu “predmeta bez kojih se ne može” u svakoj od prostorija i započeti novi život s novim pravilom: nikome za život ne treba više od 100 osobnih predmeta. U jeku krize Strobel se zbog toga prošli tjedan našla i na stranicama New York Timesa, čija je autorica Stephanie Rosenbloom poduprla pothvat Strobelovih nizom razgovora s trgovinskim analitičarima i znanstvenicima koji su bili vrlo skloni podržati staru Frommovu tezu iz sredine sedamdesetih da je “biti” na kraju ipak mnogo važnije nego “imati” (knjiga njemačkog filozofa Ericha Fromma “Imati ili biti“ ovih je dana u jeku krize ponovno izvađena i na police hrvatskih knjižara).
Činjenica je da novac, do neke granice, čini ljude sretnijima jer omogućava im da pokriju svoje osnovne potrebe, ali sve preko te granice, pogotovo kada je riječ o gomilanju, vrlo je fluidno. Elisabeth Dunn, profesorica psihologije na Sveučilištu British Columbia, koju citira Rosenbloom, tvrdi da je za ljudsku sreću “mnogo bolje otići na dobar odmor nego kupiti novi kauč”.
Znanstvenici ipak nisu pokušali umanjiti važnost novca u kreiranju sreće (Strobelovi, naprotiv, tvrde da im danas za sreću treba upola manje novca nego prije), po njima najvažnije je kako svoj novac trošite. Ako ga imate, a to vas ne čini sretnima, vrlo je vjerojatno da ga trošite na pogrešne stvari - zaključuje Dunn.
Šokirani poslovnjaci
Za konkretne primjere takvih “antipotrošačkih” životnih zaokreta nije međutim potrebno škiljiti preko oceana. Prvi domaći zastupnik filozofije bijega iz materijalnog urbanog svemira kojega se danas mogu sjetiti bivši je zamjenik predsjednika Uprave Zagrebačke banke Nikola Kalinić. Kada je 2005. odjednom u 54. godini objavio da odlazi u mirovinu, prvo ga ljudi nisu ozbiljno shvaćali, a kada ih je uvjerio da je to tako, mlada hrvatska poslovna zajednica u njemu je odmah pronašla svog prvog “pravog ekscentrika”. Za domaće pojmove materijalnog Kalinić je bio bogat, imao je odličan i dobro nagrađen posao, visok status u društvenoj zajednici. Što ga je natjeralo da se povuče na jadranski otok na kojemu nema automobila i gdje život i usred sezone teče mnogo sporije nego u Zagrebu? Rekao je da “ide ploviti oko Jabuke i brati masline”. Opet mu je malo tko vjerovao. Kalinić, međutim, doista voli ploviti, a doista se prihvatio i maslina i jedan je od inicijatora nedavno osnovane Udruge maslinara otoka Zlarina koja danas gura projekt gradnje nove uljare. Uglavnom - dobro mu je i teško da se danas može i zamisliti ponovno u bankarskim vodama.
Odlazak u Indiju
Drugi domaći primjer koji mi pada na um dolazi iz svijeta dizajna i kreativnog marketinga i također je realiziran otprilike sredinom prošlog desetljeća. Par koji nećemo imenovati zbog njihove averzije prema medijima imao je iza sebe nekoliko uspješno realiziranih reklamnih projekata i čvrstu poslovnu suradnju s jednom od vodećih domaćih banaka. Što ih je natjeralo da sve ostave i otputuju na više godina u Indiju? Previše pritiska, kažu. Danas opet žive u Zagrebu, ali jedini izvori prihoda su im tečajevi joge i zdravog kuhanja. Ne okružuju se stvarima i kažu da im je dobro.
Hrvatskih priča moglo bi se naći još, ne samo u Zagrebu. Koliko se, međutim, hrvatski primjeri svojevoljnog odricanja od života po potrošačkim načelima mogu uspoređivati s američkima? Vjerojatno jedina sličnost koja veže protagoniste ovih priča je činjenica da su svi bili natprosječno obrazovani (i Logan Smith, suprug Tammy Strobel, danas priprema doktorat iz psihologije) i svi su se imali čega odreći.
Manja plaća, manji dugovi
- Hrvatski se san o sreći u svemu drugom bitno razlikuje od američkoga: umjesto ideje da se teškim radom, usredotočenošću na posao i na ostvarenje poslovnoga cilja i uspjeha svatko može izdići do bogatstva, sreće i uspjeha, mi smo, čini se, skloni vjerovati da se prava sreća sastoji od sigurnog i trajnog posla, od vlasništva nekretnine i dobrih odnosa s rodbinom i prijateljima, kaže Darko Polšek, sociolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Postoji još nešto - hrvatska kućanstva i danas gotovo trećinu svoje potrošnje izdvajaju za hranu i bezalkoholna pića. Podaci Državnog zavoda za statistiku iz Ankete o potrošnji kućanstava pokazuju da su kućanstva prošle godine na potrošnju izdvajala 76.188 kuna, od čega je više od 24.400 kuna ili 32,06 posto bilo za hranu i bezalkoholne napitke. Riječ je o statističkom prosjeku, što je uvijek varljiva kategorija, ali nacija koja troši više od trećine prihoda kroz želudac malo čega se može odreći. I sam Kalinić po svojem je odlasku upozoravao medije koji su se o tome raspisali kao o senzaciji da njegovu odlučnost da ode u mirovinu sa 54 godine ne pokušavaju pretvoriti u recept za širi krug ljudi.
Čega su se odrekli Strobel i Smith i zašto danas neki od svjetskih stručnjaka za tržišno gospodarstvo njihovu filozofiju smatraju ne samo prihvatljivom nego je i preporučuju kao “jedini put prema budućnosti”? Možda je lakše reći što im je danas ostalo: žive u malom apartmanu od 37 kvadrata s “pristojno velikom kuhinjom”, imaju četiri tanjura za jelo i dva lonca za kuhanje. Strobel ima tri para cipela. Za prijevoz umjesto prijašnja dva automobila danas koriste bicikle. Televizora su se odrekli “nakon probnog razdoblja koje je prijemnik proveo zaključan u ormaru”. Nemaju više dugova, a kako žive u jeftinijem području SAD-a (u saveznoj državi Oregon), i današnji znatno manji prihodi dovoljni su im za pokrivanje svih troškova i za sitnice koje im slobodno vrijeme čine zanimljivijim.
Oprezna računica
Tandem Strobel & Smith odrekao se potrošačkog načina života u vremenu prije recesije (kao i hrvatski primjeri koje spominjemo). Asketski način života kakav danas Strobel promovira na svojem internetskom portalu, u doba straha od neimaštine, stekao je novi val vjerojatno posve neplaniranih pobornika među analitičarima velikih kompanija koje se bave istraživanjima tržišta.
- Tržište je promijenilo smjer iz ‘potrošnje bez milosti’ prema potrošnji s računicom, a s obzirom na današnje iskustvo krize, vrlo je vjerojatno da će se taj trend zdržati - smatra Marshal Cohen, analitičar NPD Grupe, jedne od vodećih konzultantskih kuća u SAD-u.
Ni analitičari ni trgovci ne smatraju međutim da bi ova oprezna računica koja je zavladala tržištem u budućnosti trebala smanjiti pritok novca u njihove blagajne. Računice već danas pokazuju da koliko se smanjuje potrošnja na nekadašnje gomilanje stvari, danas rastu troškovi druge vrste shoppinga - kupuju se iskustva i na tome oni koji si mogu dopustiti trošak štede manje nego ikada. Putovanja, koncerti, tečajevi stranih jezika, kreativnog pisanja, zdravih ili egzotičnih načina kuhanja… danas su gotovo svugdje dostupniji nego ikada, a za razliku od stvari, proživljena iskustva i naučene vještine ostaju zauvijek, ne troše se i što je možda najvažnije, čine nas sretnijima mnogo duže od predmeta na koje se naviknemo i koji nam s vremenom postanu dosadni.
Za dokolicu
- Jedina kategorija koju danas možemo sa sigurnošću vezati uz sreću je dokolica - tvrdi u New York Timesu profesor Thomas DeLeire. Hrvatima to možda i ne treba putem medija poručiti ugledni sveučilišni profesor, ali Amerikanci koji su odgojeni na kultu rada, zarade i gomilanja, tek se privikavaju na novi život u kojemu se sa susjedima neće uspoređivati po onome što imaju, nego po onome što su proživjeli i po načinu na koji su provodili dokolicu unutar svoje društvene zajednice.
Hrvati koji bi se željeli povesti za njihovim primjerom morali bi se, međutim, u praksi odreći mnogo više toga nego što se danas naizgled odriču Strobel i Smith i američki pobornici njihove vizije života neopterećenog stvarima.
- Hrvatska je iz tranzicijskog i polunaprednog društva skočila izravno u ono dekadentno - objašnjava Polšek. Mi liberalni kapitalizam nismo niti iskušali, niti su u našem društvu kalvinističke vrijednosti (na kojima se temeljio američki san) ikada uhvatile korijen. Sve donedavno gotovo svaki prosječni Hrvat rekao bi kako bi bio zadovoljan s malom kućicom-slobodicom, koliko-toliko pristojnom vlašću koja će mu dati posao, dobrom ženicom i dobrom papicom.
Bijeg iz neimaštine
Danas je međutim drukčije i zato je danas u Hrvatskoj možda i teže prihvatiti ideju o “životu oslobođenom od suvišnih stvari” nego u niz godina bogatoj i prenatrpanoj Americi. U trenutku kada im se naizgled počela otvarati mogućnost da svoje stanove urede po obrascu koji su godinama samo gledali u uvoznim sapunicama, danas ih informativni mediji - televizija i tisak zajedno - uvjeravaju u neizbježnu propast života kojemu su se nadali nakon (zapravo nikada realiziranog) bijega iz neimaštine.
Druga, vrlo opipljiva, prepreka hrvatskom odricanju leži u još uvijek lošoj pratećoj infrastrukturi koja često čovjeka sili na gomilanje. Kada su se Strobel i Smith odricali knjiga, znali su da će sve koje im budu zatrebale pronaći u knjižnici. Kada su se odrekli televizora, nisu se odrekli računala i interneta koji im pruža jednaku uslugu kao i TV na njihovu materinjem jeziku. Kada su odlučili iseliti u “jeftiniji dio SAD-a”, znali su da će tamo dobiti gotovo sve servise kao i prije u skupoj Kaliforniji. S druge strane, kada se Nikola Kalinić odricao karijere u Zagrebačkoj banci i selio se na Zlarin, znao je da je materijalno dovoljno potkovan da u svakom trenutku može premostiti kronične nedostatke hrvatske male sredine, a da istodobno može uživati u svim njezinim prednostima. Odricanje od materijalnog u Hrvatskoj je danas zato najčešće rezultat ekonomske prisile, a tek ponekad plod zrele odluke imućnog pojedinca.
Punjenje kontejnera
U posvemašnjem nedostatku prateće infrastrukture u “jeftinijim djelovima” hrvatske vidim, međutim, odličnu priliku za investiranje i otvaranje novih radnih mjesta - naravno, nakon zrele odluke investitora da se povuče u kraj u kojemu dobit neće odmah biti velika, ali će mu zato život biti potencijalno ugodniji. A kada se bude selio, imat će odličnu priliku za punjenje kontejnera.