StoryEditor
PSIHIJATAR KATINIĆ

Gledajući ljude koji su bili blizu smrti, naučio sam više nego iz mudrih knjiga pametnih ljudi

Umirovljeni psihijatar napisao je knjigu o odnosu prema smrti. Naša kultura sve teže prihvaća smrt, sve je više mistificiramo...
Križo Katinić
 Marko Todorov/Cropix

Sve su minute bitne, naslov nedavno objavljene knjige psihijatra Križe Katinića, moguće potakne da se, nasumice hodajući među policama knjižare, čovjek zaustavi.

Taj naslov ukoričenih razmatranja o smrti gotovo pa djeluje opominjuće, otrežnjujuće, vuče na to da onaj tko ga pročita bude blagonaklon prema sebi i drugima, jer sad još ima neko vrijeme, možda tek minutu-dvije, a možda su mu preostala desetljeća. No izvjestan je jedino taj trenutak, taj čas, nema osiguranja, nema jamstva ni za jedan sljedeći.

Govoreći o naslovu knjige u kojoj se bavi smrću, autor, umirovljeni psihoterapeut i psihijatar, nekad dugogodišnji liječnik u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici, sada savjetnik u Specijalnoj bolnici za psihijatriju i palijativnu skrb Sveti Rafael u Strmcu, u razgovoru kaže:

“Uglavnom smo usmjereni na zadatke koji su ispred nas. Nismo prisutni u vremenu koje upravo traje i na mjestu gdje upravo jesmo. Nismo usmjereni na sadašnjost, ne osjećamo mirise, promjene u prirodi, ljude oko nas… Stalno računamo unaprijed, na ono što tek treba doći. Danas je već sutrašnje jučer. Pa se pitamo kako prođe godina, dvije, pet, dvadeset? Iz niza tražimo bitne momente, one ‘bitne minute’ koje se neprekidno nižu i poručuju nam da se niti jedna više neće vratiti. Zato su ‘sve minute bitne’. To znamo, ali svejedno živimo u svojevrsnom zaboravu, osjećaju da uvijek imamo vremena.”

image
Knjiga 'Sve su minute bitne'

No nema, kaže, u tom naslovu knjige fatalizma ni skrivenih poruka.

“Znamo da sami odlučujemo o vlastitim koracima i skretnicama, svom vremenu i većini odluka koje donosimo. Ljudski je da smo toga svjesni, ali i da nismo zadovoljni svime što činimo i da sami moramo urediti svoj život.” Iako društvo napreduje po mnogočemu, od ljudskih prava do tehnologije i medicine, pred smrću smo, kontradiktorno, tako “moćni” i razvijeni - sve manji.

Smrt kao civilizacija sve teže prihvaćamo, sve više mistificiramo, sve smo je manje spremni sresti, a kamoli integrirati u život. “Život je nekada (još samo prije pedesetak godina) za većinu bio stalno ispunjen radom, težinom, mukom i borbom za preživljavanje.

Tradicionalni čovjek tako je živio i umirao, pa je na neki način upravo ta životna ‘težina’ djelovala nekako spasonosno”, piše u svojoj knjizi Katinić. “Kad se smrt približavala, nije značila samo prirodan i očekivan kraj života, nego i kraj patnje i trpljenja... život nije bio određen ugodom, lakoćom i uživanjem, nije bio grčevita potraga za srećom, nije bio ‘opterećen’ ponudom zabave, potrošnje, zaborava.”

Danas imamo razne bjegove – šoping centre, industriju zabave. Očekivanja su nekad bila puno manja. “Današnja očekivanja su golema, premda zapravo nedefinirana i nejasna. A smrt i misao o smrti ih poništavaju”, sažima autor. Kako tu onda uklopiti smrt, pitamo u razgovoru. “Smrt prihvaćamo kao opći pojam, negdje i u nekom neodređenom trenutku. Ne puštamo je blizu, jer je onda kraj! Tako si olakšavamo teret svakodnevice jer pomisao na smrt remeti naše planove, pobuđuje sumnje i slabi motivaciju.

Tako sve možemo povezati kad govorimo o ‘neprirodnom odnosu prema prirodnoj smrti’. Osjećaj života koji nosimo duboko u sebi ne može istovremeno u nama živjeti s osjećajem, objektivnim, da nas jednom neće biti! Jednostavno rečeno, naš unutarnji žar života smrt poništava...”

image
Križo Katinić
Marko Todorov/Cropix

Kako umrijeti s toliko nedovršenih stvari u životu? “Viktor Frankl bi rekao ‘smrt nakon neživljenog života’. Uvjereni smo da se prave stvari tek trebaju dogoditi, i tu imamo dosta ‘zavodnika’ koji nam podmeću te teze – bez određenja što, s kime, kada, kako, po kojoj cijeni. Previše je svega oko nas; stvari, informacija, uputa, pa moramo raditi selekciju, odnosno odlagati ih ‘za poslije’.

Tu imamo problem prioriteta, odnosno izbor onoga što je do­ista važno, uz priznatu ili nepriznatu nedosljednost, traljavost, sklonost samomanipulaciji. Nedovršavanje pogoršava nered u našem skladištu, pa smo u sve užoj klopci, postajemo neurotični, s osjećajem da doista ne možemo otići u tolikom neredu.” Kako se ljudi, naposljetku – pomire sa smrću?

“Ne pomire se sa smrću. Ili se pomire samo u teoriji. Ne smijemo smetnuti s uma da objektivno život može postati toliko bremenit patnjom i osjećajem da se ništa ne može poboljšati, da se smrt čini jedinim izlazom. To ne bih nazvao ‘pomirbom’, već odustajanjem, kad izgleda da nema više nikakve realne nade, kada je ‘život gori od smrti’”, odgovara Katinić. Ipak, od pučkih legendi nadalje provlači se razmišljanje da nitko ne umire, a da se sa smrću, naposljetku, ne pomiri; da je ne prihvati.

“Čovjek ne prihvaća vlastito poništenje koliko god ga uvjeravali da je došao ‘njegov red’. Ima primjera po kojima je smrt nastupila nakon ‘dovršenja’ pa je tako postala prihvaćena, poput Goethea koji je godinama pisao ‘Fausta’, umro je ubrzo nakon dovršenja tog djela. No povezanost ovakvih pojava nije moguće dosljedno protumačiti.”

Kaže da je gledajući ljude koji su bili blizu smrti - i one kojima je bio osobno blizak, i one koje je sreo kroz posao, kao liječnik - “naučio više nego iz mudrih knjiga pametnih ljudi”.

“Može zvučati pretenciozno, ali doista sam naučio na drugačiji način gledati na sam život, cijeniti život u sretnim i nesretnim trenucima, zastojima i stranputicama.

Fascinantno je kako ljudi pred smrt odjednom počnu drukčije gledati na vrijednosti, točnije dijeliti važno od nevažnoga, relativizirati nepotrebne nesporazume i složene odnose s drugima. Dobar primjer kako blizina smrti iz temelja mijenja životne perspektive vidimo u ‘Idiotu’ Dostojevskog.

Kad glavni lik, knez Miškin, zabunom završava u zatvoru i biva osuđen na smrt, noć prije izvršenja kazne sažima vlastiti život uz kristalno jasne misli, vidi koliko je rasipao život i bavio se nevažnim stvarima, razmišlja kako bi tek sad znao koristiti mogućnosti koje mu je život pružao.

Kao što je poznato, greška je utvrđena i knez Miškin je ipak pušten na slobodu. Opisujući daljnji tijek svog života, navodi kako je opet nastavio ‘kao ona ista stara budala!’.”

Napretkom medicine, spominje Katinić, liječnici su prestali tješiti pacijente i bližnje. Njihovo je da kažu dijagnozu, ali ne i da pomažu u procesu žalovanja.

“Uvjereni smo da napredak može riješiti sve naše probleme. Postignuća na planu rješavanja mnogih bolesti i tjelesnih nedostataka su ogromna. Pouzdanje u mogućnosti liječenja oslobađa suvremenog čovjeka osjećaja nemoći, daje mu nadu da i kada se razboli, suvremena medicina ima rješenja. Ipak, današnji je čovjek sve više bolestan i od onih tradicionalnih, ali i od ‘novih’ bolesti koje je iznjedrila civilizacija - debljine, ovisnosti, a vidimo i do sada nepoznate viruse.

Odvikli smo se, potisnuli naviku i zanemarili potrebu tješenja, koja je izvorna potreba čovjeka, od djetinjeg plača nakon udarca u nogu do osoba u žalovanju za nekim bliskim koga su izgubili. Medicinski profesionalci su usmjereni na primjenu i praćenje novih znanja koja se brzo povećavaju, tako da im vremenski, intelektualno i emocionalno ne preostaje dovoljno snage da se više posvete osobi pacijenta, pa onda i tješenju, kao jednom od iskonskih zadataka liječnika još od antičkih vremena.”

Nekad se smrtna dijagnoza krila od pacijenta, liječnici bi je priopćili rođacima, danas je bez uvijanja govore oboljelom.

“To je rezultat korjenitih promjena suvremenog doba, ne samo u medicini. Stariji se sjećaju da su se ne baš tako davno pisala dva otpusna pisma pacijentima oboljelim od malignih bolesti; jedno lažno za pacijenta, a drugo pravo za obitelj i obiteljskog liječnika. Riječ rak je bila tabu tema, izbjegavali su je izreći, sve u nastojanju kako bi se pacijent zaštitio od moguće negativne reakcije i odustajanja od liječenja i borbe s bolešću.”

Danas je, kaže, situacija drukčija. Učestalost malignih bolesti se drastično povećala, rak se “uvukao među nas”, svaki čas čujemo da se netko u našoj okolini razbolio.

“Pacijent ima pravo znati istinu o svojoj bolesti ne bi li imao mogućnost birati metode, ljude i ustanove kojima će dati povjerenje. Upoznavanje s dijagnozom treba činiti poštujući dignitet pacijenta, pa i onih koji ne žele saznati eksplicitnu dijagnozu. Imaju na to pravo, ako prihvaćaju liječenje. Često srećemo one koji znaju, negdje to osjećaju u sebi da su smrtno bolesni, ali ne žele čuti dijagnozu, i prihvaćaju sve predviđene metode liječenja.” Ističe da je “suvremena medicina postala apersonalna”.

Bavi se, dodaje, pretragama, protokolima, postupcima liječenja, aparatima. Bolesnik je prečesto šutljivi objekt koji se jedva usudi nešto pitati u vrtnji medicinske mašinerije u koju je uključen. U susretu s teškim bolesnicima težina se neminovno prenosi na terapeuta.

“Teškim i često neizlječivim pacijentima potrebni su razgovori. Stiješnjeni su i usamljeni, u situaciji kad je sve uobičajeno stalo, kad im je sam život u pitanju, kad postaju izručeni moćima medicinske mašinerije, s nizom pitanja na koja nema gotovih odgovora. Susrećući se kao liječnik terapeut s onkološkim bolesnicima i njihovim obiteljima, shvatio sam kako je zapravo jednostavno prići drugoj osobi i kako sasvim obične riječi mogu pomoći i dati nadu, potporu. Sućut je tu ključna, još više nego u uobičajenom životu. Biti uz drugoga, često bez riječi i mudrih savjeta...”

U ljudima koji rade s umirućima, koji svaki dan gledaju u oči smrti, puno je – života. Navodi primjer iz prakse: “Za vrijeme razgovora o iskustvima medicinskih sestara koje su dugo godina radile na onkološkom odjelu, u kojemu su iznosile brojne teškoće rada na takvom mjestu, kad sam im ponudio moguće premještaje na lakša radna mjesta, niti jedna sestra nije tražila premještaj na lakše radno mjesto!”

Smrt, pred kojom smo na kraju ipak bespomoćni, u ovo je doba kad se ohrabruje i potiče jedino uspjeh, moć, napredak svedena gotovo pa na kategoriju neprirodnog.

Nema tome dugo da je prijatelju umro otac. Njegova supruga ozbiljno je dvojila da li sedmogodišnjeg sina pustiti na djedovu sahranu, hoće li to djetetu donijeti tjeskobu, zbunjenost.

“Pomislila je, valjda, da je lakše reći da je djed umro, a da ne prolazi kroz rituale opraštanja. Kad je moj djed u Gorskom kotaru umro, prije nekoliko desetljeća, tijelo je bilo položeno u kući, sjedili smo i primali susjede i rođake... Tako se tad opraštalo, nitko nije bježao od smrti. Došlo je do toga da bježimo od najprirodnijih stvari!” ispričao je prijatelj. Sin je ipak bio na pogrebu, majka mu nije uskratila to životno iskustvo.

Katinić podsjeća da je strah od smrti najjači čovjekov strah te naglašava: “U današnje vrijeme prevladava strah, izbjegavanje teme smrti sve dok se ona ne dogodi, a potiskivanje svijesti o smrtnosti izraz je straha od stvarnog kraja.”

image
Naslovnica Globusa
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. rujan 2020 15:23