Ako mene pitate, nemam ništa protiv da muškarac prisustvuje porodu. Ako je par planirao potomstvo, onda je sasvim normalno da od početka do kraja zajedno sudjeluje u svim fazama toga procesa. Zbog čega bi porođaj trebao biti iznimka? Ako žena želi partnera na porodu, to je sasvim prihvatljivo i o tome oni moraju donijeti zajedničku odluku”, rekao mi je zagrebački profesor Milan Stanojević neposredno nakon što je u četvrtak izabran za novog predsjednika Svjetske udruge za perinatalnu medicinu u Madridu.
Za hrvatsku medicinu ova sjajna vijest došla je sa 12. svjetskog kongresa perinatalne medicine koji je okupio 3300 znanstvenika sa svih kontinenata. Na otvorenju kongresa nagradu za životno djelo primio je ugledni hrvatski perinatolog profesor Asim Kurjak iz ruku oca perinatalne medicine dr. Ericha Salinga. Profesor Stanojević postao je prvi neonatolog iz ove regije na tako uglednoj i važnoj dužnosti.
Posebno biće
“Tajna života, nastanka novog života u ženinome tijelu je fascinantna i puna neke skrivene mistike. Mislim da bi samo zbog toga žene trebale imati posebno mjesto u društvu, što, nažalost, danas nije slučaj. Ja nastojim pomoći koliko mogu majci i novorođenom djetetu da se snađu na tome svijetu i u novoj situaciji”, kaže dr. Stanojević koji je voditelj Odjela za neonatologiju Klinike za ginekologiju i porodništvo KB Sveti Duh u Zagrebu.Govori mi da bi o “čudesnom novorođenčetu” mogao napisati knjigu i govoriti danima.
“Često kažem da je to posebno biće koje nije malo dijete i treba ga promatrati i s ljudskog i s profesionalnog gledišta zasebno i na drugačiji način od djece i odraslih. Sa svakim se novorođenčetom može uspostaviti kontakt, samo morate znati kako mu pristupiti na način da ostanete što iskreniji i jednostavniji u svojim namjerama.”
Prof. Stanojević nedavno je postao i član Europske akademije znanosti, a naša javnost, zabavljena uvijek negativnim, to nije ni doznala. Kaže pomirljivo da za društvo to ne znači ništa jer je to prilično apstraktno za prosječnog čovjeka.
“Ja sam u medicinskom razredu u kojem postoje članovi različitih medicinskih specijalnosti. To je velika čast, ali i odgovornost, jer zahtijeva odgovarajuće djelovanje na unapređenju znanosti ne samo u vlastitoj zemlji nego i šire. Mnogi će reći to i nije bogznašto, ali meni je to priznanje za dugogodišnji rad i napore koji se na neki način trebaju vrednovati.” Uz malu napomenu, što Stanojević nikako ne ističe, da je čak 28 članova Akademije dobilo u prošlosti Nobelovu nagradu.
Vratili smo se temi muškarci na porodu. Na pitanje je li bolje da su kraj žena koje rađaju ili da se porodi obavljaju po kućama, profesor odgovara da mu je draže da je otac u bolnici ili rodilištu, nego kod kuće.
“Mi smo, naime, pedesetih godina 20. stoljeća imali porođaje kod kuće koje su vodile primalje. Otprilike desetak godina poslije porođaje smo premjestili u bolnice. Istovremeno smo organizirali perinatalnu zdravstvenu zaštitu, što je utjecalo na smanjenje smrtnosti majki i djece. Sada se vraćamo porođajima kod kuće, što je postalo poput neke mode, odnosno kako se to danas kaže jako je ‘in’. Međutim, porođaj je vrlo nepredvidljiv događaj, a dijete i ženu možemo izgubiti vrlo brzo.”
Planirani porođaj
Katkada se brzina, tvrdi dr. Stanojević, intervencije mjeri u minutama, a u oživljavanju je to doista jedna tzv. zlatna minuta. Porod kod kuće u Hrvatskoj je nesiguran, rijetke su primalje koje ga samostalno mogu obaviti, a kada je situacija ozbiljna, ne postoji sustav brze pomoći i transporta majke i djeteta u bolnicu. Na taj se način nepotrebno ugrožavaju djeca i majke, što je nedavno pokazalo i jedno istraživanje prof. Franka Chervenaka i suradnika s Weill Cornell Sveučilišta u New Yorku, koje je pokazalo da je planirani porođaj kod kuće nekoliko puta opasniji za novorođenče od porođaja u ustanovi. Postavlja se i etičko pitanje ima li majka pravo stavljati svoj interes iznad interesa djeteta koje ionako ne može odlučivati o sebi.
Kada je riječ o hrvatskim centrima, Stanojević kaže da su oni dobro opremljeni, iako neke opreme nedostaje u odnosu na svjetske centre.
“Trajanje opreme ograničeno je na pet do sedam godina, nakon čega bi je trebalo obnoviti. Oprema je skupa, a pitanje novca u zdravstvu uvijek je bilo problematično. S druge strane, u građevinskom pogledu je teško pratiti trendove razvoja moderne zdravstvene arhitekture, tako da se često događa da pacijenti u našim bolnicama imaju lošije uvjete smještaja i boravka nego prosječna hrvatska obitelj.”
Hrvatska stari, to pokazuju podaci, pa novi predsjednik Svjetske udruge za perinatalnu medicinu smatra da je krajnje vrijeme da se počne misliti o pronatalitetnoj politici jer ako danas nešto unaprijedimo, rezultati će biti vidljivi tek za par desetljeća. Među ostalim, unapređenje uvjeta boravka i poboljšanje usluga u ustanovama u kojima žene rađaju jedan je od načina kako društvo može pokazati da mu je do tih trudnica i rodilja zaista stalo.
Niska smrtnost
Na kongresu u Madridu govorilo se i o crnim brojkama da svakoga dana u svijetu umire 800 žena u trudnoći ili nakon poroda. Najugroženije su žene u adolescentskoj dobi i one umiru češće od žena starijih dobnih skupina. Na sreću za Hrvatsku podaci nisu alarmantni i umire manje od deset žena na 100.000 majki, za razliku od Južnog Sudana, gdje se taj broj penje na 2000 žena.
“Kad je riječ o smrtnosti majki povezanih s trudnoćom u Hrvatskoj, možemo biti zadovoljni jer je ona u Hrvatskoj niska. Godine 1970. umiralo je u Hrvatskoj gotovo 35 žena na 100.000 majki, a danas je to od pet do deset, što nas svrstava u zemlje s niskom majčinskom smrtnošću.” U svijetu umire i sedam milijuna djece do dobi od pet godine i ta se brojka, nažalost, nimalo ne smanjuje. “
Najtužnija je činjenica da više od milijun novorođenčadi umire u prvom danu nakon rođenja. Najčešći uzorci su asfiksija, nedostatak kisika tijekom rađanja, infekcija i niska porodna masa. Oko 34 posto novorođenačkih smrti prouzročeno je prijevremenim rođenjem. Politički gledajući, razumljivo je što je udio novorođenčadi u ukupnoj smrtnosti djece do 5 godina porastao jer na svijetu nema dovoljno onih koji bi zagovarali novorođenčad i njihove interese”, kaže prof. Stanojević.
Podaci iz Hrvatske mogu nas učiniti ponosnima.
“To je prvenstveno rezultat dobre organizacije perinatalne skrbi u Republici Hrvatskoj za koju je najviše zaslužan otac perinatalne medicine u Hrvatskoj pokojni prof. dr. Ante Dražančić koji je nastojao uvesti tzv. regionalnu organizaciju perinatalne skrbi, što znači da se ovisno o složenosti zdravstvenog problema u trudnoći ili novorođenačkom razdoblju skrb pruža na nižim i višim razinama skrbi.”
No da nije sve tako dobro, svjedoči i podatak o tome da se u rodilištima niže razine još uvijek rađa oko 25% one novorođenčadi najnižih težinskih skupina koja se tamo ne bi trebala rađati, te ih onda treba transportirati u središta više razine, što im smanjuje šansu preživljavanja.
“Naime, nije svejedno hoće li neko dijete biti transportirano u maternici svoje majke ili u transportnom inkubatoru i sanitetskom vozilu. Njegove šanse za preživljavanje veće su ako se transportira u majci nego u inkubatoru. U Hrvatskoj još nije dobro organiziran transport ugrožene novorođenčadi. To je tako zbog toga što tih transporta nema mnogo (možda oko 400 do 500 godišnje), ali je jako važno da oni budu u kontroliranim uvjetima i da ih obavljaju obučeni ljudi. Naime, transport odraslog bolesnika i novorođenčeta posve su različiti i zbog toga bi ovome problemu bilo potrebno posvetiti više pozornosti na nacionalnoj razini.”
Dolazak na svijet
Što kao novi predsjednik Svjetske udruge perinatologa može učiniti da se crne brojke promijene i u svijetu? Kaže, mnogo je izazova jer Udruga ima za cilj unapređenje perinatalne zaštite u svijetu na stručnoj, znanstvenoj i edukacijskoj razini, a uskoro će Zagreb biti i domaćin 6. kongresa perinatalne medicine zemalja jugoistočne Europe. Predsjednik kongresa je zagrebački profesor Ratko Matijević, a u planu je i uska suradnja s drugim, sličnim udrugama.
A Stanojević je ipak najzadovoljniji kada trudnoću privede kraju i na svijet dođe novi život.
“Majke, pa i očevi znaju komunicirati s novorođenčetom, a ono ima instinktivnu sposobnost upravljanja njihovim postupcima. I to je jedno veliko čudo, da dođete na ovaj svijet i znate se nositi sa svim teškoćama koje vam stoje na putu. Iako se puno dajem u kontaktima s pacijentima, katkad mi je psihički i fizički prilično teško. To pacijenti ponekad ne mogu razumjeti i onda mi je žao. Već sam jedanput rekao: i doktori su samo ljudi.”