Prvi put sam preskočila tening. Za sve je kriv Billy Idol, Jarun, InMusic... Ma mogu sad tražiti sto krivaca, ali ipak je sva odgovornost na meni. Zaspala sam. Probudio me telefon i smijeh moje trenerice Marije koja je odmah shvatila da je večernji izlazak uzeo danak i da je spavanje dobilo prednost pred pojavljivanjem na treningu. Ništa strašno, jedan trening manje, ništa se neće dogoditi, trenirat ću sutra.
Nije poput loših ovisnosti
Međutim, upravo je ova situacija pokazala koliko sam se navikla na vježbanje. Već me tjednima ljudi pitaju “I, jesi primijetila da postaješ ovisna o vježbanju?”
“Neeeee”, odgovaram sa zgražanjem, objašnjavajući pritom da je vježbanje super, ali da se ne bi baš počela tresti kad bi nekoliko dana bila bez treninga. Ali dan bez treninga, nakon praznika kada također nisam trenirala, spojio je ukupno tri dana bez vježbanja. Bar ne onog pravog, pošto se par trbušnjaka doma, od kojih sam odustala čim je zasvirala najavna špica CSI-a, teško mogu nazvati treningom.
Čudno je to opisati, nije to ovisnost kao o kavi, kada te zaboli glava ako je ujutro ne popiješ. Ili o cigaretama, kada si nemiran i nervozan dok ne dobiješ svoju dozu nikotina. Ili o čokoladi, kada je požudno gledaš i misliš da ćeš eksplodirati ako ne pojedeš barem komadić. Hm, da, o poročnim ovisnostima znam i previše. Ali ova nova ovisnost, ona je super! I nije nezdrava, baš naprotiv. Jednostavno moje tijelo sada traži ispušni ventil, traži aktivnost kojom ću izbaciti negativnu energiju i napuniti se pozitivnom.
Potreba za zdravom hranom
Taj sam dan nekako preživjela, cijelo sam vrijeme imala potrebu potrčati ili ustati sa stolca u redakciji i napraviti nekoliko čučnjeva. Nisam, doduše, ništa od toga napravila, ali sam odmah nakon što sam došla kući izvukla bicikl iz podruma i obišla kvart na dva kotača. Bar nešto! Nakon toga sam zaspala snom pravednika, ometana tek povremeno zvukovima “Masivnog napada” koji je dolazio s Jaruna.
Kada sam sljedeće jutro fascinirano prepričavala trenerici kako mi je nedostajao taj jutarnji trening dan ranije, ona se samo nasmijala. Tijelo se lako navikne na loše stvari, poput gore nabrojanih poroka, ali tijelo isto tako zna što je za njega dobro. Tako da se i na zdrave stvari, poput redovitog vježbanja, ali i mrkve, brokule ili soje lako navikne. Eto mijenjam odgovor znatiželjnicima. Možda sam ipak, ali samo malo, postala ovisna... Ali napokon o nečem dobrom!
Svaki trening iznenađenje
Teretana mi nije dosadila, iako sam mislila da će mi vježbanje u zatvorenom, na spravama, brzo postati monotono. No kako je izbor vježbi neograničen, a za većinu njih ni nisu potrebne sprave nego samo malo dobre volje i vlastito tijelo, na svakom treningu me trenerica Marija Andrijašević iznenadi nečim novim.
Tako sam nakon pet serija iskoraka s čučnjem, prilikom kojih izgledam kao neka krakata ptica koja se probija kroz visoko raslinje, dva dana jedva hodala.
To više nije onaj bolni muskulfiber kao na početku, već više ugodan osjećaj zatezanja mišića koji me pri svakom koraku podsjećaju da na njima još treba raditi i da su im mogućnosti nevjerovatne.
Treninge u teretani ipak, kada god stignem, nadopunim grupnim vježbanjem. Muzika, koreografija, ples... To nije više onaj dosadni aerobik kakav se prakticirao nekad, sada je svaki taj sat kao dobro isplesavanje u noćnom klubu, doduše s više znoja i ciljanim vježbama za pojedine mišiće. A najviše se veselim zumbi, kombinaciji latinoameričkih plesova i aerobika, koje će VITA uskoro uvrstiti u grupne programe!