Kada bi je majka nazvala, Marie bi osjetila stres koji je kroz njezino tijelo odjekivao poput alarma. Odlučila je prestati odgovarati na telefon. Bila je to jedna od granica koje je prije tri godine dogovorila sa svojom terapeutkinjom kada je upravljanje odnosom s majkom postalo neizdrživo. Marie, koja je u četrdesetim godinama, svoju odluku nikada nije izravno objasnila majci. Njezinim je odrastanjem dominirao osjećaj odbacivanja i srama, a majka je, prema njezinim riječima, svaku njezinu poteškoću umanjivala usporedbom s vlastitim problemima, objavio je The Guardian.
Kada je majci priopćila dijagnozu neurorazličitosti, dobila je samo ravnodušan odgovor. Tada joj je terapeutkinja rekla da ne može kontrolirati ponašanje drugih, ali može kontrolirati što dopušta. Marie je odlučila da sa suprugom i djecom više neće odlaziti u posjete majci. Danas je zove samo s jasnom svrhom, primjerice kako bi provjerila zdravlje bake i djeda. Ako majka prigovori zbog rjeđe komunikacije, Marie se drži pripremljenog scenarija – ne ispričava se, već kratko odgovori da je bila zauzeta i promijeni temu.
Kompromis koji smanjuje pritisak
U svijetu obiteljskog otuđenja ovaj se pristup naziva ograničeni kontakt. On se razlikuje od potpunog prekida odnosa koji je postao popularan na društvenim mrežama, gdje se potpuni rez često slavi kao čin samopoštovanja. Marie ipak nije željela potpuno prekinuti vezu. Ljubav prema majci i dalje je prisutna, želi da njezina djeca poznaju baku, a ograničeni kontakt donosi joj manje krivnje i ostavlja prostor za potencijalni razgovor u budućnosti.
Slično iskustvo dijeli i Georgina, žena u tridesetima, koja je djetinjstvo provela pokušavajući ne uznemiriti nestabilnu majku. Nakon jednog obiteljskog sukoba uvela je vrlo nisku razinu komunikacije. Njezina majka jednom tjedno čuva unuke, no Georgina razgovore s njom drži na minimumu. Nije majci objasnila promjenu, ali je ostala čvrsta u odluci da kontakt održava samo onoliko koliko je potrebno da se njezina majka osjeća prihvaćeno, a djeca povezana s ostatkom obitelji.
Psihoterapeutkinja Katherine Cavallo, s dugogodišnjim kliničkim iskustvom, navodi da su ograničeni ili potpuni prekidi kontakta postali češći zbog veće svijesti o mentalnom zdravlju. Ipak, upozorava na trend olakog proglašavanja članova obitelji narcisima ili zlostavljačima. Primjećuje i da mlađe generacije gube tradicionalni osjećaj dužnosti prema obitelji u korist individualizma. Cavallo smatra da potpuno izbjegavanje kontakta ponekad može biti samo bježanje od teških osjećaja, dok je ograničeni kontakt koristan kompromis koji smanjuje pritisak. Predlaže i kreativne granice – umjesto teških razgovora, obitelj se može naći na neutralnom mjestu radi zajedničke aktivnosti ili jednostavno razmjenjivati fotografije.
Važan čimbenik je i potencijalno kajanje. Psihoterapeut Philip Karahassan ističe da se mnogi bore s teškim procesom žalovanja ako je član obitelji umro u fazi potpunog prekida odnosa. Klijenti mu se često žale da se nisu stigli pozdraviti. Karahassan stoga podržava ograničeni kontakt jer on omogućuje osobi da zadrži kontrolu postavljanjem vlastitih granica.
Prekid kontakta s roditeljima
Zanimljivo je da je ne tako davno rjeđi kontakt među obiteljima bio posve uobičajen. Dr. Lucy Blake podsjeća da se do šezdesetih godina prošlog stoljeća rijetka komunikacija smatrala normalnom. Tehnologija je stvorila pritisak stalne dostupnosti putem poruka i društvenih mreža. Prije mobilnih telefona, poziv roditeljima jednom u dva tjedna bio je standard, a u nekim aspektima i zdraviji obrazac jer je smanjivao nerealna očekivanja o idiličnim obiteljskim odnosima.
Caroline, žena u pedesetim godinama, na ograničeni se kontakt odlučila nakon što je zbog majčinih oštrih kritika doživjela napad panike koji je u prvi mah izgledao kao srčani udar. Majci je jasno rekla da treba prostora, ali je izbjegla optužbe. Danas se čuju svaki dan, no razgovor je strogo ograničen na pet minuta kako bi se izbjegle bolne teme. Caroline je kroz ovaj proces spoznala da su neki problemi zapravo njezini unutarnji okidači koje mora sama zaliječiti.
Njezina je situacija složena jer su njezina vlastita djeca s njom prekinula ili ograničila kontakt nakon njezina teškog prekida s partnerom. Iako pati, priznaje vlastitu emocionalnu nezrelost i ne pokušava im nametnuti osjećaj krivnje. Smatra da je ograničeni kontakt alat koji objema stranama daje vremena za rad na sebi prije nego što odluče žele li ponovno puni odnos, ističe se u tekstu The Guardiana.
Ipak, takvo samopropitivanje nije svima moguće. Autorica Harriet Shearsmith upozorava da ograničeni kontakt može biti iscrpljujući ako rodbina reagira agresivno, igra ulogu žrtve ili ogovara osobu pred ostatkom obitelji. To nije uvijek sigurna opcija za svakoga.
Marie stoga zaključuje da je tijekom ovog procesa najvažnije osigurati podršku terapeuta i bliskih ljudi kojima možemo pokloniti svoje povjerenje dok se jedna važna veza u našem životu transformira ili smanjuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....