INTIMNA ISPOVIJEST

Svoj rak otkrila sam na vrijeme, ali danas plačem zbog sudbina svojih pacijentica

 Neja Markičević / CROPIX
Pacijentima često govori da rak nije kraj, ali priznaje da je svoju dijagnozu dugo negirala. Sve dok se nije slomila

- Suočiti se sa spoznajom da imate rak, u bolnici u kojoj radite, sa svim znanjima i iskustvima koje imate, u početku je za mene bilo jako šokantno. Šokantno do te mjere da sam potpuno negirala sve što se događa - prisjeća se liječnica Vesna Ramljak sa zagrebačkog Instituta za tumore, koja je i sama preboljela karcinom.

- Nije bilo suza, nisam razgovarala o tome, mozak jednostavno nije htio prihvatiti. Shodno tome, u najmanju ruku čudnom ponašanju, četiri dana poslije operacije sam se vratila na posao i nisam prestala raditi nijedan jedini dan. Pravila sam se da se ništa ne događa. Međutim, to ne može dugo trajati, slomiš se prije ili kasnije. Bujica osjećaja, straha i užasa mora isplivati kad tad.

Karcinomski stres

Ja to zovem posttraumatski karcinomski stres, dođe kao tsunami i preplavi sve. Svi smo drukčiji, svatko ima pravo na svoju reakciju i svoje suočenje sa samim sobom. Ono što mi je bilo najvažnije je potpuno povjerenje u moje kolege da će napraviti sve i pobrinuti se za mene na najbolji mogući način - priča nam doktorica Vesna, inače voditeljica Službe za kliničku citologiju i predsjednica udruge Europa Donna koja će u subotu na Cvjetnom trgu u povodu 21. Dana narcisa prodavati cvijeće, čiji je prihod namijenjen kupnji aparata za intraoperativno zračenje.

- Nekoliko dana prije nego što smo dobili odličan UZV aparat kao demouređaj osjetila sam “nešto”. To nešto ne može se objektivizirati ni riječima opisati. Nešto me zatezalo, osjećala sam neku vrstu nelagode i iako su mi mamografija i UZV koje sam učinila nekoliko mjeseci prije bili u granicama normale, ipak sam se odlučila ponovno pregledati. Godinama sam se borila s fibrocističnim promjenama u obje dojke, imala sam puno cisti koje su se ponekad i upalile...

Ljubav kao spas

I ovaj put sam se nadala da se jedna od cisti upalila, međutim nije. Tek nakon što smo punktirali dvije ciste ukazala se čudna hipoehogena tvorba. I znala sam! Moj rak je bio na vrijeme otkriven, nisam trebala kemoterapiju, “samo” zračenje i terapiju Nolvadexom sljedećih 10 godina. Slala sam uzorak tkiva u Ameriku jer smo htjeli odrediti mogućnost povratka bolesti i shodno tome eventualno dodati četiri ciklusa kemoterapije. Na sreću, vratio se dobar nalaz bez potrebe dodatne terapije. Prošla sam uobičajen broj zračenja i to je to. Za mene je ta priča završena - nastavlja Vesna, iznimno vedra i pozitivna žena.

U njezinoj joj je situaciji najteže bilo suočiti djecu s dijagnozom. Naime, ona je prvenstveno mama.

- Iako su oni u tom trenutku bili već formirani mladi ljudi, s jedne strane sam ih htjela poštedjeti, a s druge strane sam silno željela da taj težak period prođemo zajedno - napominje liječnica.

Ljubav ju je, kaže, spasila. Ljubav njezine obitelji, prijatelja, kolega, njezine kćeri....

- Da nije bilo toga, ne znam kako bih dalje. A onda dođe dan kad se zbrojiš i pomisliš: “E, nećeš bome, ne možeš mi ništa, ja sam jača od tebe”. Dobro sam, živim dan po dan i zahvalna sam za svaki novi dan - naglašava naša sugovornica.

Ljudi oko nje bili su u šoku, nisu mogli vjerovati da netko tko se cijeli život bavi dojkom na kraju i dobije rak.

- To je tako. Uvijek se šalim i kažem da se tada nije znalo tko koga tješi. Mislim da sam ja preuzela ulogu tješiteljice jer sam bila sigurna da je to samo prolazna nepogoda i da će sve biti u potpunom redu - priča nam.

Žuti karton

A otada se sve promijenilo. Njezin rak je bio početak novog, drukčijeg života.

- To malo tko razumije. Ništa više ne bude isto. Shvatiš koliko si prolazan i koliko trebaš biti zahvalan za svaki udah i svaki novi dan jer ustaješ na svoje noge, dišeš, voliš. Ne trpiš više nešto što ne želiš, ne prilagođavaš se jer je tako red i zato što to netko očekuje od tebe. Dobila sam svoj žuti karton pred isključenje i prigrlila život s obje ruke, čvrsto - kaže liječnica.

Vesnine pacijentice različito reagiraju na dijagnoze. Na njoj je da im pomogne da barem nekako podnesu prvi šok. No, nakon prvog slijedi još mnogo njih.

- Uvijek govorim: “Dan po dan, korak po korak. Nemojmo se brinuti unaprijed, Bog i tako danas još nije stvorio sutra”. Puno razgovaram sa svojim pacijenticama, dajem im svoj primjer. Objašnjavam da rak nije kraj, da će to proći, samo moraju biti strpljive, da imamo moćno oružje u rukama, da je medicina vrlo jaka i da moraju vjerovati u sebe, svoju snagu i svoje doktore - objašnjava Vesna.

Najljepše u njezinu poslu su joj ta mogućnost i prilika da pomogne ljudima i zahvalnost koju osjeti od pacijenta. Ona se ponekad prešuti, ali se jako osjeti.

- To te nosi. Neprocjenjivo je učiniti drugome dobro. No, s druge strane, ružne su to dijagnoze, tuga zbog ljudi koji odlaze, spoznaja da ponekad ne možeš više ništa učiniti. Velika je to tuga i s tim se čovjek nikad ne saživi, taj teret je spremljen u dubini duše - iskrena je.

A kako ona sve to podnosi?

Redovno na mamografiju

- Kako koji dan, ponekad stoički sve podnesem, a nekad plačem. I dandanas plačem. Prošli tjedan smo imali mladu ženu od 27 godina s vrlo ružnim i agresivnim karcinomom. Nazvala sam svoju kćer jer su gotovo vršnjakinje i plakala i plakala. Moraš se nekad isplakati- naglašava liječnica.

Upozorava i na to da je edukacija biser nemjerljive snage.

- Naše žene ne odazivaju se na mamografske i sistematske preglede, žive nezdravo, jedu lošu hranu, minimalno su tjelesno aktivne, sve više pretile. Žena mora biti svjesna svoga tijela. Jedino povećanjem svjesnosti o bolesti, moći ćemo utjecati na preživljenje ako već ne možemo spriječiti nastanak raka - kaže dr. Ramljak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 00:32