StoryEditor
KOMENTAR

U ovom trenutku nitko ne živi ‘normalno‘, već po diktatu Covida-19

Puno je lakše trpjeti “šatore” nego imati na duši i jedno dijete koje se i tako već bolesno zarazilo koronavirusom
 Marko Todorov/Cropix
Objavljeno: 12. kolovoz 2020. 16:35

Bolest djeteta sigurno potpuno destabilizira cijelu obitelj. No, kad dijete još mora ostati na liječenju u bolnici šok je potpun.

Teško “dopiru” objašnjenja liječnika čak i kad se radi o nečem što se dobro i brzo liječi, što neće tražiti dulji boravak u bolnici... Jedino što “struji” je užas zbog činjenice - dijete je u bolnici, a ja ga moram ostaviti samo. Plakat će, a neće ga imati tko utješiti... I da, svi su suglasni da je dobro da jedan roditelj može boraviti s djetetom u bolnici. Istina je da to u Hrvatskoj za svu djecu ne mogu osigurati sve bolnice, ali za onu malu i najteže bolesnu to je zadnjih godina omogućeno, i to se nije promijenilo niti u doba korone.

Njihovi roditelji s njima i dalje mogu biti 24 sata. No, ipak dio pravila o bolničkim posjetima morao se promijeniti, baš kao što smo se svi morali odreći uobičajenog načina života u ime zdravlja svih. Solidarnost u zdravlju traži odricanja jer baš o tome ovisi koliko će štete učiniti koronavirus. Među ostalim, u “novom normalnom” nova su pravila morala biti uvedena u bolnice, u domove za starije i nemoćne, u razne socijalne ustanove jer to je zasad jedini učinkovit način smanjenja mogućnosti proboja virusa u te ustanove.

Razlog raznih ograničavanja prije svega je smanjiti opasnost od širenja bolesti među onim najosjetljivijima kojima bi virus mogao bitno pogoršati stanje pa čak i biti životno poguban. Mogućnost da roditelji mogu s djecom biti 15 minuta, činjenica da obitelj može posjetiti korisnike domova za starije ili one u drugim socijalnim ustanovama tek jedanput tjedno izaziva kod “pogođenih” revolt “jer nije normalno da ne može biti kontakta”.

Da, istina je da “nije normalno”, ali činjenica je da u ovom trenutku nitko ne živi “normalno” već gotovo isključivo po diktatu Covida-19 koji nas prisiljava da se odreknemo puno toga normalnog, u što je uključeno ne samo ograničavanje posjeta već i uobičajena dostupnost zdravstvene zaštite. Upravo zato da to ograničenje ne bi bilo još veće nužne su mjere među kojima i one o smanjenom broju posjeta.

Sasvim je sigurno da bi bez ovih ograničenja Covid-19 bio puno češći “posjetitelj” u bolnicama i domovima za starije. Što bi se u tom slučaju događalo? Pa izvjesno zarazili bi se ne samo zdravstveni djelatnici, što znači da bi ih bilo premalo da pomognu bolesnima, već i pacijenti odnosno korisnici domova. Nema sumnje da bi bilo i smrtnih ishoda kao što su svjedočila događanja u nekim domovima za starije nakon što je koronavirus uspio probiti postavljene barijere.

Baš kao što se tada govorilo da je to “neodgovorno i nedopustivo”, svaki sličan slučaj nedvojbeno bi digao veliku galamu (s pravom) kad bi se primjerice na nekim vrlo osjetljivim dječjim bolničkim odjelima pojavila korona, “stigla zbog prevelikog broja posjeta”.

Naime, imunološki neotpornoj djeci učinila bi veliku nevolju. Javnost bi se pitala - zašto djeca nisu bila zaštićena, a to odgovorni zdravstveni sustav ne može dozvoliti. Puno je lakše trpjeti “šatore” i prigovore o “psihološkim problemima odvajanja djece od roditelja” nego imati na duši i jedno dijete koje se i tako već bolesno zarazilo Covidom-19 ne bi li se poštovale razne povelje o pravima djeteta.

U izboru između prava na zdravlje i privremenoj uskrati prava na posjet odluka nije ni malo dvojbena, ma koliko bila teška za roditelje čija su djeca u ovom trenutku na liječenju. Situacija s koronom takva je da se ne može razmišljati samo o vlastitim pravima već i o pravima drugih, a među njima je pravo na zdravlje “neke druge djece i nekih dugih starijih”, a ne samo vlastitih, na prvom mjestu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. kolovoz 2020 17:17