Ovo je tvojih posljednjih pet minuta života. Jesi li spremna? Je li smrt kraj ili novi početak? Trebamo li u svakom zlu vidjeti nešto dobro? Jesi li ti uspio u maminom odlasku vidjeti neki veći smisao? Postoji li Bog? Je li smrt strašna?
Ovo su samo neka od pitanja koja Kristian Jalšić postavlja gostima u njegovu novom projektu "5 minutes left". U zamračenoj prostoriji, pod prigušenim žutim svjetlom lampe i sa satom koji odbrojava pet minuta, Kristijan i osobe iz javnog života vode "posljednji" razgovor u svojim životima. Odjeveni u crnu odjeću, gosti se u tom kratkom vremenu suočavaju sa svojom smrtnošću te s voditeljem pričaju o životu nakon života, vjeri, strahovima, smrti, oprostu i raznim drugim pitanjima na koja nije tako lako dati odgovor.
Osobna pitanja
"Jako sam kreativan i ne mogu spavati jer mi se razne ideje motaju po glavi. Prošle je godine u mojoj daljnjoj obitelji bilo dosta smrti i to me potaknulo na razmišljanje što bi ti ljudi napravili da su imali još dodatnih pet minuta života. To me nekako inspiriralo i počeo sam istraživati postoji li takav format u Hrvatskoj ili u svijetu. Kada sam vidio da ne postoji, razgovarao sam s prijateljima i odlučio se upustiti u ovu novu avanturu", opisuje nam Kristijan poticaj za ovaj neobičan projekt.
Priznaje nam kako mu u početku nije bilo lako i govori nam o dvije osobe iz javnog života koje su ga odmah na početku odbile uz riječi "nemoj mi izazivati sudbinu" te poručile kako s ovom temom neće dogurati ni do druge epizode.
"To me malo obeshrabrilo i u jednom sam se trenutku čak zapitao radim li nešto krivo ili ružno. No, ja sam uporan i ne odustajem lako, pa sam tako pitao Mineu, kojoj se ideja jako svidjela, i pristala je biti moj prvi gost. Zatim su uslijedili Mario Roth i Marko Cuccurin, koji su isto pristali, i onda sam zaključio kako ipak ima ljudi kojima se ovo sviđa. Tako je polako krenula cijela ova priča", nastavlja mladi voditelj.
Priznaje nam kako baš tih pet minuta i vremensko ograničenje kod ljudi izaziva napetost i nervozu, a gostima koji odgovaraju na osobna pitanja predstavlja izazov.
"Cilj mi je ta iskrenost i autentičnost koja se može upravo postići na taj način, a uvijek kada razgovaramo o vremenu, spominjemo tih pet minuta, pa zašto onda ne bismo imali i toliko dodatnog života. Želim da moji gosti kad dođu doma promišljaju o našem razgovoru i trude se biti bolje osobe, da oproste nekome ako još nisu ili samo kažu ‘volim te‘ ljudima prema kojima to osjećaju", govori nam.
Ovim bi projektom i gledatelje želio potaknuti na to da, gledajući, sami za sebe odgovaraju na pitanja i promisle o svom životu i odnosima s bližnjima.
Tabu tema
Smrt je u današnjem svijetu još tabu tema, premda se svi s njom redovito susrećemo. Kristijan nam govori kako smatra da je razlog tome to što je smrt ljudima nepoznata i ne znaju što dolazi nakon toga.
"Nitko se nije vratio iz mrtvih i rekao: ‘Dogodilo se to, to i to.‘ Da, ima kliničkih smrti koje nam jedine daju neki dokaz da nakon smrti ima nešto. Svi ti ljudi pričaju isto: da su vidjeli bijelu svjetlost i doživjeli nešto lijepo ili ružno. Meni je žao da je smrt tabu tema i mislim da bi se o njoj trebalo govoriti, jer nam nije strašno gledati kako se ljudi ubijaju, gledati ratove i pričati svakodnevno o seksu, ali nam ovo jest", naglašava Kristijan.
Smatra kako bi se takvo mišljenje trebalo promijeniti, a njegov je projekt možda jedan od načina za to.
"Možda se ovako može pružiti utjeha ljudima koji se boje smrti i da si osvijeste da možda ovo nije kraj i da nešto poslije dolazi, pa ajmo samo biti dobri ljudi i truditi se da odemo mirno. Cilj mi je taj nekakav oprost, da u tih posljednjih pet minuta svaka osoba ode u miru sa sobom i s drugima", nadodaje.
Otkriva nam kako je radom na podcastu naučio koliko su ljudi zapravo slični po prirodi, a to se, kako nam kaže, najbolje vidi na primjeru uvjerenja.
"Iako se netko izjasni kao agnostik ili ateist, u mojoj emisiji kasnije mi priznaje kako se ipak nada da postoji nešto nakon ovog života. To mi je bilo izrazito fascinantno, a zanimljivo je koliko možemo vidjeti da smo svi ljudi, ista vrsta. To često zaboravljamo, kao i to da svatko od nas ima pravo na svoje mišljenje s kojim se mi ne moramo slagati. Tako je sa mnom i mojim gostima, koje nikada neću osuđivati zbog njihovih odgovora niti im proturječiti", ističe voditelj.
Kristijan nam priznaje kako se njegov stav prema smrti i životu nije promijenio radom na ovom projektu, a oduvijek je vjerovao da nakon ovog postoji još nešto više, jer nakon svega lošeg što život donosi, mora postojati i ono beskonačno dobro.
"Za mene je svijet ono poslije, ono gdje nema mržnje, straha, ljutnje i agresije, već samo mir i ljubav. Na ovaj život gledam kao na test u kojem svaka osoba ima neku svoju ulogu za koju je predodređena i odgovarat će za svoje postupke", govori Kristijan.
Terapeutski proces
Govori nam i o tome kako je samo snimanje podcasta terapeutski proces ne samo za njega već i za njegove goste, koji dobivaju pitanja koja ih nitko nikada nije pitao.
"Većinom mi kažu da su na suradnju pristali jer su im ‘normalni‘ intervjui, koji konstantno vrte ista pitanja, dosadili i željeli bi probati nešto novo. Često se na njihovim licima može vidjeti taj prvotni šok nakon što sam im postavio pitanja na koja odmah ne znaju odgovor, jer o tome nisu razmišljali. Meni je sam razgovor o tome lijep i kada s osobom mogu dijeliti neke dublje misli i osjećaje", ističe.
Premda uživa u ovom projektu, otkriva nam kako mu je on ponekad i emocionalno težak, jer je potrebno mnogo hrabrosti osobu pogledati u oči i pitati je nešto toliko osobno.
"Kako vrijeme prolazi, i ja se sve više oslobađam i postavljam dublja pitanja, ali nije mi svejedno jer se bojim da moji gosti sve ne protumače kao provokaciju, vrijeđanje ili omalovažavanje, dok ja samo tražim iskrenost. Prije samog snimanja uvijek mi kroz glavu prolazi misao: samo da se nitko ne uvrijedi ili samo da se netko ne digne i ode. Također, kada snimamo, moram osobu gledati oštro i ne smijem se smijati, pa je cijela situacija još ozbiljnija", otkriva nam Kristijan.
Priznaje kako se većina njegovih gostiju otvara i više nego što je mislio, dok se kod drugih može primijetiti kako odgovaraju diplomatski i da su već istrenirani kada su u pitanju medijski razgovori i intervjui.
"Mlađe generacije najčešće odmah odgovore. Super mi je bilo s Markom, koji je bio izrazito iskren, i s Nikom Antolos, koju sam pitao je li se u javnosti predstavljala većom vjernicom nego što uistinu jest te zašto je ona ozdravila od svoje bolesti, a drugi ne. Dala mi je točne i konkretne odgovore. No, čestitam svima koji se uopće odazovu, jer za ovo treba jako puno hrabrosti", opisuje Kristijan te dodaje kako mu nitko od gostiju nikada nije rekao da im je žao što su došli i sudjelovali.
Curice iz Afrike u Zagrebu, naši liječnici pokušat će im dati novi život: ‘Čudo je da su žive‘
"Jesu li stvarno umrli?"
Govori nam kako su reakcije publike na njegov projekt uglavnom pozitivne, no kao i svugdje, u komentarima se nađe i pokoji koji ga pita jesu li ti ljudi stvarno preminuli ili oni koji ga osuđuju.
"Ja ne glorificiram smrt, zapravo potpuno suprotno: ovim projektom želim proslaviti život. Svoje goste ne biram na neki poseban način, a želim pokriti sve kategorije ljudi. Često sam u razne projekte ulazio s velikim očekivanjima koja se na kraju nisu ostvarila, a ovo radim baš sebi za gušt i za sada mi ide jako dobro", dodaje.
Velika mu je želja u svom projektu ugostiti Aleksandra Stankovića jer se on često nalazi u poziciji u kojoj postavlja pitanja, a Kristijan bi to želio promijeniti.
"Nemam baš neke posebne ljude s kojima bih htio snimati, jer je svatko jedinstven, a često od onih od kojih to ne očekujem dobijem odlične odgovore. Možda bih želio uključiti više sportaša, novinara i političara", otkriva nam.
U stilu njegova podcasta i mi smo Kristijana upitali što bi on učinio sa svojih posljednjih pet minuta života.
"Pokajao bih se za sve svoje grijehe i ispričao bih se svim osobama koje sam povrijedio. Rekao bih svojoj obitelji da ih volim i zamolio ih da za mene mole, jer ovo nije kraj, premda ne znam gdje ću završiti nakon ovog života. Nadam se na nekom boljem mjestu, ali to nije na meni da odlučim. Želio bih im tada pružiti utjehu i reći kako život ide dalje i da ne smiju upasti u preveliku tugu, jer to nije zdravo", govori nam za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....