U Taborištu skrenite desno na jug s ceste koja iz Petrinje ide u Hrvatsku Kostajnicu. Onda preko Hrastovice i Hrvatskog Čuntića te Donje Mlinoge dolazite do Jabukovca. Samo vozite bez brige, ima asfalta još točno četiri kilometra, do Tremušnjaka. Makadam je dalje, ali može se njime proći i bez jačeg terenca. Nakon tri kilometra ostat ćete bez signala za mobitel, to znači da ste stigli. Begoviće ne možete promašiti jer put iz tog sela ne vodi dalje.
U Begovićima živi Aleksandra Vujaklija (15). Do svoje petrinjske gimnazije opisani put prelazi dvaput na dan. Ujutro mora ustati u 5.30 kako bi stigla na vrijeme. To joj je važno jer ne voli kasniti. Tata je vozi sedam kilometara do Jabukovca, onda sjeda u autobus kojim se i vrati do Jabukovca. Kući dolazi u 16 sati. Školu će zbog potresa morati rušiti pa će Aleksandra, ako ne osmisle drugi način, opet morati u online školu. Ima jedan dio na cesti točno ispred kuće gdje može uhvatiti malo interneta.
Aleksandra je krhka djevojčica prodorna pogleda koji izbija iz krupnih smeđih očiju. Kosa joj je svezana u punđu, a na nogama ima čizme za blato. Ima široki dječački osmijeh, ali kad govori o važnim stvarima, ozbiljna je. Djeluje odraslo.
- Aleksandra, što ti se viđa u tvojem selu - pitamo je.
- Pa, lijepo je na selu, najviše mi se sviđa priroda i... jako volim slušati muziku, uglavnom pop i rap - kaže Aleksandra.
- Čime se baviš u slobodno vrijeme?
- Kad dođem iz škole učim, pomažem mami oko kuhanja i suđa, tati oko krava. Živimo, tj. živjeli smo od krava. Imali smo ih 13 i prodavali smo mlijeko i uzgajali telad. Svi smo se bavili poljoprivredom, tata Rajko, mama Milanka, brat Duško i baka Zorka. No, potres nam je srušio štalu i ubio jednu kravu. Ostale smo udomili kod jednog čovjeka u Bjelovaru pa ćemo ih vjerojatno prodati, jer ih više nemamo gdje držati. Imamo osam svinja, njih smo uspjeli spasiti - kaže nam Aleksandra.
Stojimo kraj starog bunara između njihove kuće koja više nije za stanovanje i kuće susjeda koji živi u Srbiji, gdje su se privremeno smjestili, jer jedino tamo nije blato, a i nema krhotina od crepova i odlomljenih cigli.
Baka Zorka (85) nije pod čvrstim krovom, radije vrijeme provodi u “kampici” na zemljištu podalje od kuće. Sporim i opreznim korakom približava se kući. Svaki dan ide pogledati u dvorište raspucalu građu, kao da će jednom tamo opet zateći cijelu štalu i u njoj svoje krave. Jednom rukom se oslanja o štap, a drugu joj pridržava Aleksandra.
- ‘Ko bi se tome nada’, od male noge ‘vako ne pamtim. Osta’ avlija pusta, sada nema ništa - kaže baka onako za sebe.
Ne plače, ali suze joj idu.
- Aleksandra, ispričaj nam što se dogodilo - molimo je pažljivo jer smo od drugih ljudi čuli kroz što je prošla.
- Onaj potres u ponedjeljak me jako prestrašio. Bojala sam se cijeli dan, u noći na utorak uopće nisam spavala. Umor me svladao oko podneva, više nisam mogla i prilegla sam u dnevnom boravku. Mama i tata trebali su se vratiti iz Petrinje, baka i ja bile smo same u kući. Baka je pošla popiti svoje lijekove i bila je u hodniku. Zatreslo je jako i to me probudilo. Baka je pala u hodniku, baš na vrata. Nije se mogla pomaknuti, ja joj nisam mogla pomoći, nisam mogla otvoriti vrata jer ih je ona blokirala ležeći. Sve se rušilo, a ja sam ostala zatočena u dnevnom boravku - kaže nam Aleksandra.
- Ja sam joj vikala: Idi, dijete, spasi sebe, ostavi mene! Bježi ti, neka mene. Velika je prašina bila, nisam ni vidjela što je sve palo. Nisam mogla nikuda. Mislila sam si gotovo je sa mnom, a i neka je, stara sam. Njoj sam vikala: Ti bježi - kaže nam baka.
- Nisam mislila da ćemo izaći žive - dodaje unuka.
Baka se pomakla, dovoljno da je Aleksandra uspije odgurnuti vratima još malo dalje, da izađe iz dnevnog boravka. Pružila je ruku baki, pokušala ju je pridići, ali ju je baka otjerala van: Idi dijete, spasi sebe, ponavljala je. Aleksandra je izašla na stepenice ispred kuće.
Padao je crijep, kuća je pucala po svim spojevima, dimnjak je probio gornju etažu i pao na stubište. Baka će za koji trenutak ispuzati prema Aleksandri, no njezina unučica bila je u novom šoku.
- Kamo god sam pogledala, sve je bilo uništeno. Vrištala sam. Štala se srušila na životinje. Krenula sam prema njima. Usput sam s lanca oslobodila psa Astora. Nisam mogla do krava. Zvala sam mamu i tatu, nisam ih mogla dobiti pa sam se brinula i za njih. Zvala sam vatrogasce, ali nisu došli taj dan, ni poslije dva dana, ni poslije tri dana. Jedna krava je poginula. Šana se zvala, kod nas je bila odmalena, otkako je bila malo tele. Ona je držala najveći teret, ali nije uspjela izdržati. Ostale su bile prestrašene - priča Aleksandra.
- Kako si se tada osjećala - pitam.
- Bespomoćno - kaže djevojčica.
- Što si dalje učinila?
- Htjela sam ući u štalu i pustiti ih, ali mi nisu dali susjedi. Bojali su se za mene - odgovara Aleksandra.
- Onda su se skupili ljudi iz sela, došli su i mama i tata, i uspjelo se spasiti to nešto što se spasilo - dodaje.
- Kako si sada, Aleksandra?
- Stalno trese. Dan i noć. Ovo je prvo jutro da nismo imali potres - osmjehnula se Aleksandra.
Bila je srijeda. Šest sati kasnije, u 18.01 toga dana zatreslo ih je novih 5,0 stupnjeva po Richteru.
- Što će biti dalje?
- Iskreno, nemam pojma. Ne očekujemo ništa ni od koga. Pokušavamo što više toga napraviti sami. Pomoć u namirnicama je počela stizati od drugog dana, jučer su bili statičari, Gorska služba spašavanja pomogla je da se izvuče uginula krava - kaže.
- A kakvi su tvoji planovi, čime se ti želiš baviti?
- Ne znam još, razmišljala sam o tome da budem medicinska sestra ili možda novinarka - odgovara.
- Zašto novinarka?
- Novinari pomažu ljudima - smatra ona.
- Je li ti žao što ne živiš bliže gradu?
- Nije, navikneš se nekako ovdje živjeti - kaže pomirljivo.
- Što te veseli - pitam.
- Moja obitelj i moji prijatelji, što smo na okupu i što smo živi - kaže Aleksandra.
Tata Rajko je šutljiv. Ne znamo je li takav inače, ili samo od potresa. Pitamo ga kakva mu je Aleksandra.
- Dobra je. Pomaže puno. Sve ona zna raditi. I traktor vozi. Kad vozimo sijeno, ona vozi. Kad negdje trebaju dva traktora, ja vozim jedan, ona drugi. Tu su bile krave, da - govori čovjek zamišljeno gledajući u štalu.
O štali slušamo zapravo čitavo vrijeme, kuću u kojoj više ne mogu živjeti nitko i ne spominje.
- Što ćemo sada? Ne znam - pita i odgovara baka.
- Aleksandra, zna li se kako će dalje izgledati nastava. Hoće li biti online ili će vam predavati u kontejnerima - pitamo je za njezine učeničke brige.
- Kod nas ovdje je jako loš signal, teško je pratiti, profesori baš nemaju razumijevanja, oni stariji i ne znaju baratati s tim. Jedva sam to pratila, veza mi stalno puca, a ne vrijedi mi negdje ići hvatati signal s laptopom kad ni u okolici nije bolje. Ne znam, jednog dana ću vjerojatno otići odavde. Mislim, ne uskoro, ali jednom ću morati - razmišlja Aleksandra.
- Kamo bi htjela otići živjeti - pitamo.
- Uh, ne znam, negdje daleko, najradije bih otišla na drugi kontinent - kaže ona.
- Zašto?
- Ne bih željela ostati zauvijek živjeti u Hrvatskoj - kaže tiho.
- Zašto?
- Ne sviđaju mi se ljudi - dodaje.
- Zašto?
- Nepravedni su i pohlepni - odgovara.
- Misliš da na drugom kontinentu nisu - pitam.
- Svuda su isti, ali išla bih daleko od svih, u neki novi život. Krenuti ispočetka, to bi možda bilo najbolje - smatra ona.
- Je li to zbog potresa - pitam.
- Ne, i prije sam o tome razmišljala - kaže djevojčica.
Milanka Vujaklija
IBAN HR1723900013292103129 (HPB)