HUMANOST NA DJELU

ALPINISTI VOLONTERI POMAŽU ZAGREPČANIMA Vidjeli su starce koji nemaju gdje skuhati objed i sreli ljude kojima su propala krovišta u renovirane stanove

Zagreb, 290320.
Planinari i alpinisti , njih tridestak iz nekoliko planinarskih drustava, skidaju srusene dimnjake u centru grada.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Svaku večer u WhatsApp grupi dogovara se gdje se točno i u koliko sati koja ekipa nalazi

Četiri-pet čeličnih karabinera privezanih o penjački pojas što ljuljaju se o desnom boku zagrebačkom alpinistu Goranu Sajku najveća je buka koju je čuti na, izuzev grupe alpinista, posve praznu Jelačićevu placu. Devet je sati, nedjeljno jutro, ni psa nema da prošeće od Jurišićeve put zapada. Nikoga.

S tih karabinera što lupaju, dok pratim alpiniste na propisanoj udaljenosti od dva metra, dignem pogled, očima švenkam od pročelja zatvorenih dućana prema sjeveru, Dolcu, Harmici. Uzalud tražim kakvu siluetu, dokaz da nismo sami.

Njih pet-šest, alpinista i visokogoraca, uputilo se na teren, micati ono što je potres protresao, a nije prizemljio, ono što na krovovima sedmi dan stoji, nahereno, djelom iščupano iz temelja, prijeti stropoštati se. Neki od tih dimnjaka i po tonu su teški, krovovi su puni istrgnuta crijepa, dijelova oluka... Imali su kratak brifing jutros, okupili se oko Radićeva spomenika, nadomak Trga. Igor Kranjec, alpinist, toj nemaloj grupi od više desetaka volontera podijelio je zadatke.

 

Organizacijsko čudo

Nekoliko sati nakon potresa Uredu za upravljanje hitnim situacijama javilo se više vlasnika tvrtki i obrta za visinske radove, ponudili su besplatnu pomoć, stavili se na raspolaganje.

“U normalnim vremenima mi smo jedni drugima poslovna konkurencija, u ova vremena smo - ekipa”, tako situaciju opisuje Mak Martinović Sedmak pa nabraja imena: Marko Matošević, Matija Tomorad, Kruno Vodušek, Pavao Babić, Željko Opačić.

Lokalnu penjačku zajednicu pokrenuo je pak Igor Kranjec. Alpinisti, visokogorci, sportski penjači, speleolozi masovno su se odazvali na poziv da se pridruže ekipama visinskih radnika. Među njima je i puno žena. Na krovove alpinisti i penjači ne idu sami, premda su svi volonteri iskusni. No, nisu stijene isto što i krov, visinski radnici većinom predvode ekipe.

Svi su ti ljudi pod kacigama, odakle god došli, kad je riječ o vertikalama i visinama, iskusni.

“Kranjec je u nekoliko sati organizacijski napravio čudo, skupio ljude, napravio tablice u koje upisuje raspored na terenu, objekte, stanje”, s velikim respektom za alpinista govori Martinović Sedmak.

Svaku večer u WhatsApp grupi dogovara se gdje se točno i u koliko sati koja ekipa nalazi, šalje se popis Ureda za upravljanje hitnim situacijama i javne vatrogasne postrojbe Zagreba na kojem stoji što su rekli statičari, koji su objekti krizni, raspored za sutra.

Skrećemo put Zelenog vala. U grupi su alpinisti iz Željezničara i Matice, Ivan Deotto, Kristina Šikić, Ida Musemić, Mladen, Goran… Hebrangova 22 prva je lokacija na koju su jutros raspoređeni. Do tamo, osim volontera, srećemo jedino radnike Zagrebačkog holdinga. Kamion su natrpali opekama netom uklonjenima s ceste, na preostaloj hrpi što je još na pločniku rasprostrli su masni papir kao stolnjak, na njemu špek i luk, doručak na betonu, postapokaliptična verzija Maneta.

Zaključana vrata

Mladen nasumice stišće po portafonu u Hebrangovoj 22. “Eci-peci-pec…”, pjevuši ispod trkačkog buffa kojim se štiti umjesto maske.

Trenuci iščekivanja. Po gradu je puno praznih zgrada u koje se stanari nakon potresa nisu vratili, volonteri na mnogim adresama nailaze na zaključana vrata haustora, ne mogu prići krovovima.

“Ako je zgrada označena crvenom, kao trenutno neupotrebljiva, trebao bi za civilnu zaštitu i za nas postojati popis predstavnika stanara ili broj telefona na ulazu, kontakt onoga koji ima ključ, da možemo doći do tavana, da nam se olakša ulaz”, govori Goran.

Minutu-dvije poslije s prozora na prvom katu izviruje starija žena.

“Gore dimnjak prijeti pasti na Preradovićevu!” vikne. “Znam. To smo došli riješiti”, odvraća Goran. “Svako vam dobro. Vama i liječnicima. Da vas bar plate kako treba”, dopre najednom iz portafona potresen glas. “Mi smo volonteri. No, nebitno. Samo otvorite, molim vas”, govori Mladen.

Omotali dimnjak

Penju se, alpinistica Ida ostaje čuvati ulicu, da ne naiđe tko dok ruše dimnjak. Rijetke prolaznike moraju spriječiti da ne hodaju pločnikom. U čudu komentiraju automobile koji su još parkirani uza zgrade s kojih se svaki čas može štošta stropoštati. “Čovjek je u Dubrovniku otkad je krenula korona”, susjeda će s prozora, pokazuje na bijeli golf.

Prohladno je jutro, štipa za šake, u gradu još nije sunca. Negdje se čuje da u staccato ritmu udara čekić. To druga ekipa rješava dimnjak sa suprotne strane Hebrangove. Svi skupa slabo su opremljeni.

Nedostaje opreme. Fali im, kažu, čak i kanta za nošenje šute, manjka i folije s kojom zamataju dimnjake, kamionskih gurtni sa zatezačima s kojima fiksiraju dimnjake dok se dižu…

U petak je, priča jedan, dok su izvlačili dimnjak s kuće u Medulićevoj, otrčao u dućan na Ilici i zamolio tamo folije jer nisu imali čime omotati dimnjak da se ne razvali u komade i dodatno ne uništi krov.

Vidjeli su, kazuju, starce koji nemaju gdje skuhati sebi objed, gledali su kako depo Muzeja za umjetnost i obrt stoji nezaštićen, jer otišao je krov, sreli ljude kojima su propala kompletna krovišta u netom renoviranim stanovima, suočavaju se, govore dalje, s mnogo situacija da treba nešto rušiti, a ne mogu, nemaju dozvolu, jer je riječ o konzervatorskom dobru.

Od civilne zašite dobili su rukavice, ponešto pamučnih maski, prsluke, zaštitnu opreme za visinske radove većinom uzeli od kuće, nešto dobili iz donacija.

Poslije intervencije, na cesti, dok idemo na novu adresu, dvojica motaju duhan, vrte glavom. Gledali su, pripovijedaju, građane koji se sami upuštaju u skidanje dimnjaka. “Idu u pogibelj. Napišite da to ne rade!” dometne netko.

Ima i onih koji se na volontere ljute, kažu, što sad ruše, otpada ta šuta, stvaraju prašinu. “Mi ne tražimo valorizaciju, samo molimo za suradnju. Centar je pun starih ljudi, ima ih koji su posve sami, uplašeni, u stanovima u kojima, zapravo, ne bi smjeli biti, suočeni pod stare dane s golemom nevoljom.”

Idu po krovovima, gledaju ukloniti ono što visi. Nije njihovo da popravljaju, nemaju čime, tek uklone ono što je najhitnije, toliko koliko mogu, tu su da naprave trijažu, zapišu situaciju, vode evidenciju kuda su prošli, zapisuju što su pregledali.

“Ogromne stvari može se spuštati odozgo samo u košarama, dizalicama, kranovima. To su komadi betona od nekoliko stotina kilograma”, kaže Goran. Čekićima su na nekim mjestima, ciglu po ciglu, razbijali dimnjake, ciglu po ciglu nosili dolje.

“Mnoga od tih krovišta jako su devastirana, to se ne vidi s ceste. Evo tu, na Tomislavcu na broju 17, ispred zgrade Ministarstva pravosuđa, unutra se urušava stubište, cijela će se zgrada urušiti u sredini, gore je kip koji prijeti da padne na cestu. Cijeli centar grada opasno je područje za hodanje. Bude li kiše ili ako se malo zatrese, to će početi padati na cestu. Trebalo bi, zapravo, hodati po sredini kolnika, ne približavati se zgradama, a vidimo da ljudi i ono što je označeno trakama ne poštuju.

Ima onih koji su u panici, zovu, a i ne znaju koga trebaju zvati za pomoć. U Zagrebu sad treba puno dizalica s kranovima”, upozorava Goran Sajko.

Na Vlaškoj srećem starca. Živi u susjedstvu. “Se mi je porušeno i još s krova se hiće. Prek mog dvorišća kad idete morate Očenaša si izmolit”, govori suznih očiju.

Izdvajamo