Chiara Ricciardi (27) i Riccardo Rocchi (33) prije dva tjedna sjeli su na svoje bicikle u talijanskom gradu Cesena i zaputili se prema Singapuru. Od cilja ih dijeli 18 tisuća kilometara, a putovat će godinu dana.
Taj dug i težak put dobiva posve novu dimenziju kad Chiara i Riccardo kažu što ih je navelo da putuju: djevojka, naime, boluje od dijabetesa 1, koji joj je dijagnosticiran u dobi od 11 godina, i cilj im je pokazati da se unatoč kroničnoj bolesti može aktivno živjeti.
Ovaj mladi par pokrenuo je projekt “Piece of cake”, a potom je šest mjeseci trajalo njihovo planiranje puta. Kojom rutom ići, koje zemlje zaobići jer su nesigurne, gdje naći smještaj... Uz to, najvažnije, kako će Chiara to moći izvesti, s obzirom na to da joj je inzulin redovno potreban? Doskočili su tome: mlada putnica tijekom vožnje koristit će inzulinsku pumpu, pomoću koje redovito prima inzulin.
Zabrinuti roditelji
- Sa sobom na biciklu imam mali frižider, u kojem se nalazi inzulin. Pumpa koju imam cijelo vrijeme prati razinu inzulina u krvi, pa se osjećam posve sigurno, a osim toga, ti podaci mogu se javno pratiti na web stranici For a Piece of Cake, koju su pokrenuli prije kretanja na put. Na taj način svi mogu vidjeti da je moguće imati kroničnu bolest i živjeti savršeno normalno - kaže Chiara.
Podatke o inzulinu sigurno najviše prate njeni roditelji. Oni su se iznenadili njenoj želji da otputuje i pomalo ih je strah što joj se na putu sve može dogoditi. Samo nekoliko dana nakon što je krenula na put, posjetili su je u talijanskom gradu Goro, gdje je tu noć prespavala. Željeli su se uvjeriti da je s njihovom kćeri sve u redu. Zbog toga je Chiara sigurna da će ih još nekoliko puta sresti tijekom svojeg putovanja, a kaže i kako je ne bi nimalo iznenadilo da svoje roditelje vidi u Singapuru.
Chiara Ricciardi i Riccardo Roci na proputovanju svijetom biciklom
- Riccardovi se manje brinu jer su navikli, no moji su druga priča. Doduše, moram priznati da ih potpuno razumijem: da nemam dijabetes i vozim bicikl do Singapura, jasno je da bi se imali zbog čega brinuti. Ovako pogotovo. No, svjesna sam svih opasnosti koje se mogu dogoditi, maksimalno pazim i neću dopustiti bolesti da me odvoji od onoga što želim raditi - jasna je Chiara.
Ovisnici o biciklu
Ideja da otputuju ovom mladom paru nije samo tako pala na pamet. Oboje su zaljubljenici u vožnju, a prošle su godine prvi put odlučili prijeći granicu svoje zemlje.
- Tada smo se vozili do Grčke, a putovanje je trajalo mjesec dana. To je iskustvo bilo prekrasno i poželjela sam da mogu duže putovati, a onda sam shvatila da uz pomoć tehnologije i mogu. Tako smo krenuli prema Zagrebu, gdje smo odlučili prenoćiti, a onda dalje, prema Sarajevu - kaže Chiara, koja priznaje da od samog početka putovanja nisu imali pretjerano sreće s vremenom. Deset je dana, naime, bez prestanka padala kiša. Zbog toga se ne boje kakvo ih vrijeme očekuje tijekom daljnjeg putovanja, jer su shvatili da mogu izdržati puno toga.
No, nasreću, njihova ih ruta vodi toplijim krajevima, tako da je vrlo vjerojatno kako neće pedalirati kroz snijeg. U planiranju puta kretanja vodili su se sigurnosnim razlozima - primjerice, odlučili su da je najbolje izbjeći Afganistan i Pakistan. No, ne strahuju da će im se nešto loše dogoditi - znaju mnogo o kulturama svih 18 zemalja kroz koje će proći i znaju da su ljudi u njima srdačni i otvoreni prema posjetiteljima.
Chiara Ricciardi
- Neke od tih zemalja sam ja već posjetio, a druge ćemo otkriti zajedno. Najviše se radujemo Indiji, koju ćemo dobro istražiti jer kroz nju prolazimo gotovo četiri tisuće kilometara. Iran i Turska će sigurno biti zanimljive zemlje, a želimo zapravo upoznati što više mjesta na putu - kaže Riccardo. Svakoga dana sebi otprilike zacrtaju koliko će voziti, no ne moraju se toga držati. Ako pada kiša, primjerice, sigurno je da će voziti kraće, ili ako su umorni. U svemu tome najvažnije je da se oboje dobro osjećaju.
Velika potpora
- Vjerujemo da je naš put važan: bez problema smo našli sponzore, a ljudi su nam se već počeli javljati, pozivati nas da svratimo i u njihov grad, daju nam potporu - kažu putnici.
********
Inzulinska pumpa prati razinu šećera
Inzulinska pumpa u Chiarinoj domovini nalazi se na listi ortopedskih pomagala i liječnici odlučuju kojim bolesnicima je ona zaista potrebna, ali ju je moguće i kupiti. U našoj zemlji ona se ne nalazi na listi lijekova, nego HZZO svake godine raspiše natječaj za nabavu uređaja, a pacijenti ih također dobivaju po odluci liječnika, no samo ako su u tom trenutku oni na raspolaganju.
********
Dijebetes nije kočnica, on je izazov
Dijagnoza dijabetes nerijetko se ljudima čini kao veliko ograničenje aktivnosti u nastavku života. Osobito su skeptični mladi koji uglavnom obolijevaju od dijabetesa tipa 1, što znači da se moraju liječiti inzulinskim injekcijama. Naime, dijabetes tipa 1 autoimuna je bolest zbog koje gušterača proizvodi premalo inzulina ili je riječ o njegovu potpunom nedostatku.
Zbog toga se dijabetes tipa 1 zove i inzulinski ovisan. Prema podacima, od 100.000 osoba pet do šest može oboljeti od dijabetesa tipa 1. Nastaje zbog autoimunog procesa u organizmu kojim se razaraju beta-stanica gušterače, što dovodi do potpunog nedostatka inzulina ili do premale proizvodnje. Bolest dolazi naglo i ponekad je aktivira virusna infekcija ili stres. Kod dijela ljudi postoje promjene na genima, što znači da se bolest može naslijediti, a češće se javlja u djece i adolescenata. No, dijabetes tipa 1 ne znači prestanak primjerice fizičke aktivnosti, nego dapače, to je jedan od načina da se bolest drži pod kontrolom. Nije rijetkost niti bavljenje profesionalnim sportom pa se tako uz bivšeg Dinamova nogometaša Gorana Jurića spominje i veslač Steve Redgrave koji je unatoč dijabetesu tipa 1 osvojio 5 zlatnih medalja ili uspješni američki plivač Gary Hall.
G. Jureško