“R.I.P. my dear friend, my angel! Hvala ti što si stala uz mene prvoga dana. Hvala ti na našim druženjima u tvom stančiću punom ljubavi i topline. Hvala ti i što si me naučila neke proste riječi jer neki ih zaslužuju i ne smijemo nositi sve u sebi. Zato što nosimo, zato se i razbolimo. Svađajte se, derite se, ljubite, grlite, volite, pokazujte ljudske osjećaje. Ivančica je bila takva, iskrena, gola, hrabra, ljudska, a opet tako anđeoska. Uvijek u srcu”, napisala je na svojem Facebook profilu 26-godišnja Dora Vukalović, prijateljica preminule dizajnerice Ivane Popović. Bilo je to njezino “posljednje zbogom”.
A spojila ih je bolest.
Naime, Dorina mama Katarina također je jedna od oboljelih žena. Uz nju je Dora prolazila sve ono što strašna bolest poput te nosi sa sobom pa se i sama uključila u udrugu P.I.N.K. Life - Pogled iz novog kuta i sudjeluje u njihovim aktivnostima. Tako je i upoznala Ivanu, dizajnericu i kiparicu o kojoj svi samo lijepo pričaju.
Dramatične brojke
Inače, brojke u Hrvatskoj su dramatične. Svake godine oboli oko dvije i pol tisuće žena, a njih više od tisuću izgubi bitku s bolesti.
- Bila je to prva vijest koju sam pročitala nakon povratka s dočeka Nove godine. I jako me rastužila. Ivana... Ivana je bila jedinstvena. Bez obzira na sve, ona je bila svoj čovjek. Uvijek i do kraja se rado odazivala svim akcijama, a onda se u listopadu potpuno razotkrila za naslovnicu časopisa Story. Ona je moj uzor u svemu, u svakom pogledu. S njom sam se smijala, vikala, borila... Kako se liječila alternativnim metodama, često je zbog toga nailazila na osude, ali ja to nisam radila. Nisam je osuđivala. Razumjela sam. Doduše, kao kći oboljele mogla sam zamisliti kroz što prolazi. No, svatko ima pravo sam odlučivati o takvim stvarima. Liječnici su možda bili ljuti, ali ja nisam - govori nam Dora.
Posebno je boli, kaže, što dugo nije čula Ivanu.
- Nema isprike i znam da nema smisla tražiti je, ali nismo se čule posljednjih mjeseci. Zadnjih godinu dana živim i radim u Njemačkoj i nekako s tim dnevnim obvezama vrijeme prolazi... Nisam ni znala da se stanje pogoršalo. Kajem se zbog toga, ali to je moja škola. Treba zaboraviti izlike i živjeti za trenutak, za sada, naći vremena za ljude... Ponosna sam na nju. Ponosna sam što je upravo tako živjela i koristila svaki dan života ovdje. Ja sam vjernica i vjerujem da je ona sada na boljem mjestu. Bila je predivna osoba - naglašava Dora.
Motivacija i utjeha
- Osjetit ću da je nema, ali želim da sačuvamo uspomenu na nju i da nam ona bude primjer kako treba živjeti - iskrena je Dora te dodaje kako će se ona posebno truditi čuvati uspomenu na Ivanu.
Njezina mama je imala tri karcinoma: štitnjače, grlića maternice i dojke. Ona i Ivana su, priča nam, jedna drugoj zato bile i motivacija i utjeha.
- Bila sam uz nju i ona uz nas. I tako sam ponosna na njezinu borbu. Znala je da ljudi uglavnom ne razumiju njezinu odluku da se liječi alternativnim metodama pa je znala govoriti: “Sad će se oni, doktori, ljutiti na mene”... Ja cijenim naše liječnike i mislim da imamo vrhunske onkologe, ali to je bio Ivanin izbor - ističe Dora.
Ona i dizajnerica mnogo su razgovarale o problemima s kojima se susreću.
- Imala sam više strahova od bolesti nego njih dvije, oboljele žene. Kad to gledate u svojoj obitelji, kao ja kod svoje mame, počnete se bojati, postanete pravi hipohondar. Razvila sam strah od raka, od bolesti, od života, ali gledajući Ivanu i njezin optimizam, uspjela sam se toga riješiti.
Znale smo sjediti kod nje na balkonu, sunčati se, piti vino, smijati se... Ona je baš uživala u životu. I čovjek bi zaista trebao tako živjeti: iskoristiti sve što život pruža i uživati u sitnicama. Bez straha. Ta žena nije imala straha. I to je meni dalo snagu. Razmišljala sam: ako se ona koja je bolesna ne boji, a ja kao zdrava stalno strahujem, tu nešto nije u redu. Svi uglavnom živimo za jučer ili sutra, ali to je pogrešno. Ona je bila jedna od rijetkih koje su živjele za sada. Za trenutak - objašnjava Dora.
Neponovljiva
Budući da je Ivana otvoreno govorila o svojoj borbi, javljale su joj se i druge žene tražeći utjehu, savjet, pomoć... I ona bi uvijek nalazila prave riječi.
S time da je Ivana bila divna osoba slaže se i Dorina mama Katarina.
- Ona je neponovljiva - govori nam drhtavim glasom.
- Tješila je i mene i moju kćer i sve nas oboljele. Nisam odobravala njezin način liječenja, ali to je bio njezin izbor. Imala je svoje teorije o tome. Čule bismo se telefonom, a ona bi mi rekla: “Imam ja svoj đumbir”. Tu smo se razilazile, no ona je bila naš glas i u medijima, u javnosti. Otvoreno je govorila o bolesti. Pokazala je ono što rijetko tko od nas može - nevjerojatnu hrabrost.
Kad izgubite dojku, izgubite ženstvenost. Nije to lako. I ja imam jako teških dana. Ne bojim se za sebe, ali bude mi teško. Kao danas. Kad imam tu rupu od dojke pred očima. Ivanina smrt me pogodila. Ona je bila velika potpora i mnogo je radila za nas preko medija. Zamislite što to znači tisućama žena koje prolaze kroz to. A tek kad se u listopadu potpuno razotkrila... Žene su se u tome prepoznale. Mnoge se srame zbog obitelji ili posla pa prešućuju. Sjećam se prve godine nakon operacije na moru... Legla sam, jedna mi se cica spustila, razlila, znate kako to bude kad mi žene legnemo, a ta druga, silikon, ostao je u zraku. I onda sam čula Slovenku kako govori: “Pogledaj, ona nema jednu dojku”. Ustala sam i pokupila se s plaže. Bilo mi je užasno neugodno. Ja sam mislila da cijeli svijet to vidi i osjećala sam se kao da sam pala s Marsa. Ljetos sam se prvi put na plaži opustila i nisam pomislila na to. A operirana sam prije deset godina - govori nam Katarina.
Na posljednjem ispraćaju jučer na Krku od Ivane su se oprostili mama Lepa, 12-godišnja kći Ava i 18-godišnja Luna te brojni prijatelji, a dirljiv govor održao je Ivanin bivši partner Luka Peroš.
Ivana Popović izgubila je bitku sa zloćudnom bolesti, karcinomom dojke, s kojim se borila posljednje četiri godine.
Preminula je u snu u 49. godini. Najprije je u dobi od 28 godina oboljela od raka grlića maternice koji je uspjela pobijediti, a potom su se 15 godina kasnije tumorne stanice pojavile na grudima.