- Zelena Škoda Olimpija izazivala je veliku pozornost. Bila je 1945. godina, rat je netom završio, a zabačeno mjesto na Varaždin Bregu živjelo je vazda jednako pospano. Miroslav Krleža, vitalan muškarac na početku svojih pedesetih, bio je dobre volje. S ratom je završio i njegov prešutni kućni pritvor. Onako elegantan u sivom odijelu, s tek za nijansu tamnijim šeširom na glavi, ostavio je automobil na kraju puta pa se laganim korakom uputio uz brijeg. Trebalo mu je dvadesetak minuta lagane šetnje kroz voćnjak do kuće svojih domaćina...
Tako se velikana hrvatske književnosti prisjeća Josip Šestak Joka, tada šestogodišnjak. Vitalnom umirovljeniku, koji se i u 82. godini bavi streličarstvom, scena se gradskog gospodina pri usponu na Halić urezala u pamćenje.
- Ne znam je li moj dječački um više fascinirao automobil koji sam imao priliku vidjeti samo kad bi dolazio Krleža ili taj ušminkani muškarac u dobrim odijelima. Uvijek odjeven u odjeću svijetle boje i s šeširima u jednakom tonu. Hodao je visoko uzdignute glave. Iako su na tu, na brijegu, živjela samo gospoda, on je bio drugačiji, uvijek zrihtan - govori Josip Šestak.
Veliki majuri
Halić je u ono vrijeme bio dom imućnih ljudi. Pet, šest obitelji – Borovići, Biškupovi, Magdići, Femanovi, Kraljevi i Ćefutovi - tu je imalo velike majure. Svi su oni imali vincilire ili špane, voditelje imanja. Otac i majka Šestak, Mato i Tereza, bili su vinciliri Ćefutovih i imali su troje djece - dvije kćeri Anu i Milicu, dvojicu sinova Ivu i Josipa, koji je bio najmlađe dijete. S njima je živio i Matin sin iz prvog braka Gusta, čija žena je preminula pri njegovom rođenju.
Stari gazda Ivan Ćefuta, markantan muškarac sklon preljubu, s prvom je suprugom Jelisavom - Betika su ju zvali, a bila je sestra zagrebačkog biskupa Posilovića - imao dvije kćeri, a jedna se od njih, Marija, udala za Ivu Matkovića, vlasnika centrale zagrebačke ljekarne na Jelačić placu. On je pak imao brata Marijana, poznatog intelektualca svoga vremena, dramskog pisca i intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Marijana Matkovića.
Kad mu se brat Ivo priženio na Halić, Marijan je tu rado dolazio, čak toliko često da su mu domaćini dali njegovu vlastitu sobu gdje je najradije stvarao. Betika je dotad već odavno počivala u miru, nakon duge nepokretnosti, a Ivan Ćefuta ponovno se oženio, ali ne i smirio pa je početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća umro kod jedne od svojih ljubavnica, frau Mari na Trškoj gori, kako se sjeća Jokina sestra Ana Gajski.
mali Josip Šestak (drugi slijeva) s bratom i sestrama
Jedan od najboljih prijatelja Marijana Matkovića bio je Miroslav Krleža, koji ga je često obilazio dok bi se ovaj od ranog proljeća do kasnog ljeta povlačio na brijeg. I Krleži je 1943. godine bilo ponuđeno mjesto intendanta HNK, osobno mu ga je nudio ustaški poglavnik Ante Pavelić ali bez premišljanja ga je odbio, kao i sva druga ugledna mjesta ponuđena mu od ustaških vlasti.
- Matkovići su živjeli u Zagrebu, u Amruševoj 9, a na brijeg su dolazili ljeti i u berbu uglavnom. Ja još jedini od djece nisam išao u školu pa me majka tu i tamo uposlila da joj pomognem. Jedan od mojih zadataka bio je i odnijeti obroke Marijanu Matkoviću. Kad bi mu Krleža dolazio u goste, blagovali bi u njegovoj sobi, u kojoj su razgovarali po cijeli dan tek s povremenim odlascima u šetnju putom do šume. Između podneva i 13 sati ručali su se piceki s imanja, a večeralo se s prvim mrakom. Kad je u gostima bio Krleža, obavezno se barem za jedan obrok jeo sir s vrhnjem.
Sjećam se kako mi je bilo čudno dok su njih dvojica jeli pečena jaja i uz to zelenu salatu. To je meni bio skroz nepoznati spoj. Mi smo salatu jeli samo s mesom - smije se Joka na pomisao kako je salatu uz jaja smatrao dekadentnom građanskom izmišljotinom i povezivao je s Krležinim posjetima Haliću.
Mali Joka Krleži je bio i najveći mezimac na tom imanju, jer je bio najmlađi u vincilirovoj obitelji.
Vrč u bunaru
Ponekad se, prisjeća se Josip, usudio iz bunara izvući užem spušten vrč s vrhnjem koji se ondje hladio kako bi gostima obrok bio finiji. - Veliko je zadovoljstvo bilo popiti malo ledenog, kremastog vrhnja.
Soba Marijana Matkovića u Ćefutovoj kući, kako su zdanje na brijegu uvijek nazivali, bila je prostorija velika 15 kvadrata na otvorenoj galeriji kuće. Pisaći stol bio je smješten pored prozora, s kojega se za lijepog vremena vidi i do Balatona. I za ružnih se dana, „pod nogama“ prostire vizura Varažina i Čakovca. Baš je zbog toga i zbog idealnog tla za vinograde, Halić bio mjesto koje su vlastelini odabrali za svoju ljetnu rezidenciju..
- S tog se prozora vidi jednako kao s vrha Ivančice, fascinantno. Matković je uvijek sjedio za pisaćim stolom ispred hrpe papira i pisao. Bio je to masivni orahov stol u jednom komadu, „šrajptiš“ smo ga zvali, s obje strane imao je povišene ladice a ispred, nazovimo je tako, vitrinu. Rubovi stola imali su „ogradicu“. U sobi je još bio otoman na kojemu je spavao i ormar za odjeću, nije bilo slika na zidovima ni bilo kakvih osobnih sitnica. Ja se gore nisam zadržavao, ali kad god sam došao, Krleža i Matković sjedili bi svaki uz jedan kut stola i satima razgovarali. Miroslav Krleža je uvijek bio ozbiljan, ali ne i mrk. Jednostavno ozbiljan, ali uvijek jako ljubazan i lijepo bi pozdravio i mene kao dijete kad bih donosio obrok – prisjeća se.
Kako je Halić vinogradarski kraj, i Ćefutovi/Matkovići su u podrumu ispod kuće imali podrum ukopan u zelju, s bačvama na tisuće litara bijelog vina. Dvojica su prijatelja pijuckala vino ili ponekad i čašicu domaće rakije. To što je Krleža bio stariji 22 godine nije nimalo utjecalo na prijateljstvo. Obojica su pohađala zagrebačku Klasičnu gimnaziju, Krleža je učio i studirao na vojnim učilištima, ali ne i završio dok se Matković obrazovao u Beču i Parizu gdje je studirao povijest umjetnosti i književnost, a završio je pravo u Zagrebu.
Josip Šestak
Koliko su god dvojica velikih književnika uživala u njihovom međusobnom prijateljstvu i štovanju, toliko je ono bilo pogubno za književni rad Marijana Matkovića
U Hrvatskoj enciklopediji ga između ostaloga karakteriziraju kao jednog od najplodnijih hrvatskih dramatičara i „dosljednog sljedbenika Miroslava Krleže“. Teoretičari smatraju da je Matković nepravedno označavan kao „Krležin klon“, a zbog čega su djela plodnog pisca nakon njegove smrt, 1985. godine, nestala sa scene da bi se 2015 godine, na 100. obljetnicu rođenja Marijana Matkovića iznova počelo govoriti o njegovoj književnoj baštini. O Matkoviću kao osobi nikad nije bila napisana loša riječ
Druženja Marijana Matkovića i Miroslava Krleže na Haliću bila su posvećena isključivo njima dvojici.
Joka nikad nije vidio da bi Krleža nešto pisao za svojih posjeta, ali uvjeren je da su se u tim cjelodnevnim razgovorima rađale kojekakve spisateljske ideje. - Znam da je Matković između ostaloga tu napisao dramu „Igra oko smrti“.
Miroslav Krleža nikad na Halić nije doveo suprugu Belu, niti je Marijan Matković u kuću dolazio sa suprugom Zorom. Matkovićeva supruga se kao Židovka u ratu sakrivala. - Tako su se i upoznali. Njegova ju je obitelj sakrivala i njih su se dvoje zaljubili - sjeća se Josip Šestak prča odraslih, koje je kao dijete memorirao.
Svoju kuću na zagorskom brijegu, 13-ak kilometara od Varaždina, Matkovići su početkom šezdesetih godina prodali tvrtki „Varaždinka“, a njih su se dvoje odselili u Dubrovnik i ondje proveli život. Kad je, pak, u prvoj polovici devedesetih tvrtka odlučila prodati kuću, Jokina ju je majka zahvaljujući prioritetu zbog života na imanju, kupila. Tako su vinciliri postali vlasnici djelića imanja velikog 70 rali na Haliću. Josip je nakon radnog vijeka provedenoga u zagrebačkom Gredelju, 1994. godine odlučio otići u prijevremenu mirovinu i ženi tek priopćio da se sele na Halić. – Udarila sam u plač kao kišna godina. Ali što sam mogla nego otići s mužem – prisjeća se gospođa Katica kako su se ona i Josip vratili na Halić, gdje su oboje i odrasli.
Kruška u dvorištu
Bilo im je žao kad su čuli da je radnica Varaždinke kojoj je poduzeće ustupilo kuću za stanovanje, iscijepala masivni drveni namještaj i iščupala parkete kako bi ih koristila za ogrjev. - Na pragu se drva cijepali - razočarana je Katica.
Tek nakon povratka doma, Josip se često počeo prisjećati svojih najmlađih dana, Marijana Matkovića i Miroslava Krleže. U međuvremenu je zbog dotrajalosti srušen kat kuće na kojemu se nalazila soba u kojoj su Krleža i Matković razgovarali po cijeli dan i kuća je obnovljena. Donji kat i fascinantan su podrum ostali netaknuti. Joki je žao što više ne vidi Balaton, kako su ga gledala dva velika pisca, a i on se često navirivao kroz prozor, ali Varaždin i Čakovec i iz prizemlja kuće ima „pod nogama“. Na bardove hrvatske kulture podsjeća ga i kruška u dvorištu, za koju nitko sa sigurnošću ne zna koliko je stara, tek je sigurno da ima preko 200 godina da je tu. Dvojac je s nje mogao ubrati pet različitih sorata, a danas su ostale tri sorte, zimska za kuhanje, ljetna kajzerica i tepka.
Kad je Joka krenuo u školu više nikad nije poslužio jelo Krleži i Matkoviću. Poslije je kao vrlo pametan mladić upisao varaždinsku Gimnaziju, no život ga je natjerao da nakon dvije godine ode učiti za stolara. Zelena Škoda Olimpija kroz cijelo je to vrijeme, dulje od 80 godina za njega ostala simbol građanskog blagostanja, a njezin vlasnik, Miroslav Krleža oličenje gospodske elegancije.