– Ovaj sud neće završiti još za tri godine. Ja to više ne mogu podnositi po cijenu moga života. Nisam željela na sud, željela sam nagodbu s mojom kćeri, da mi netko pomaže...
Nažalost, nije išlo. Kako stvari trenutno stoje, neću živa dočekati kraj suđenja, pa sam zbog dugotrajnosti postupka spremna platiti sanitetsko vozilo da me odveze do Općinskog suda u Splitu, jer želim potražiti njegova predsjednika kako bih mu rekla da više ne mogu ni financijski, ni psihički, ni fizički čekati okončanje svojega postupka – požalila se Slobodnoj Dalmaciji prije mjesec dana Filipina Jeličić, 85-godišnja umirovljenica iz Splita, koja posljednje tri godine vodi sudsku bitku oko povrata stana koji je ostavila kćeri (nije željela da joj otkrivamo identitet), potpisavši s njome ugovor o doživotnom uzdržavanju.
Zbog, kako je objasnila, neispunjavanja uvjeta iz ugovora, odlučila je tužiti kćer i sudskim putem tražiti njegov raskid. Tim se činom pridružila mnoštvu hrvatskih umirovljenika koji na ovdašnjim sudovima zbog istih ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju vode dugogodišnje pravne bitke čije ishode nerijetko ne dočekaju živi.
Filipina Jeličić vjerovala je kako će svojim javnim apelom i iznošenjem vlastite priče u nekolicini medija upozoriti nadležne na iznimnu sporost hrvatskog pravosuđa, pogotovo u slučajevima poput njezina. Zbog sve lošijeg zdravstvenog stanja sve je nemoćnija, potrebita za tuđom njegom i pomoći, a vrijeme joj neumitno curi.
Mirovina joj, kaže, nije dostatna za pokrivanje svih troškova. I sve što želi u ovom trenutku je vratiti stan u svoje ruke, a onda, zahvaljujući toj nekretnini, sebi osigurati adekvatnu skrb do smrti. Ruke su joj, plače, vezane, a sama je, teško bolesna i zarobljena u stanu zbog kojeg se vodi dugotrajan sudski proces.
Očajnički čin
Zato se sada odlučila na očajnički čin koji je najavljivala prije mjesec dana – za četvrtak je naručila privatan santitetski prijevoz kako bi je u jutarnjim satima odvezao do zgrade Općinskog suda na splitskom Dračevcu i tamo ostavio. O svojemu naumu, govori nam, obavijestila je policiju, Centar za socijalnu skrb, Sindikat umirovljenika Hrvatske čija je članica, kao i medije.
– Ja se nemam čega sramiti, jer sam na pravom putu. Ja sam to što jesam i gotovo. Nemam ja više što izgubiti... Jednostavno više ne mogu funkcionirati. Moj krevet se pretvorio u administraciju, u papire i brojeve telefona. Ništa mi se ne jede... Nemam više teka. Ne mogu živjeti ovako još dvije godine. Da još dvije godine čekam... Ne, radije ću umrijeti – odlučnim glasom govori gospođa Jeličić, potvrđujući kako je razgovarala s djelatnikom Centra, koji joj je rekao da njezin slučaj može riješiti samo sud.
– Nitko drugi. Javnost, kazao mi je, može pomoći, ali to se mora riješiti žurno, to je sudska sramota. A cijeli moj postupak traje već tri godine i ne nazire mu se kraj. Razgovarala sam sa svojim odvjetnikom Vinkom Ljubičićem, koji mi je rekao kako će postupak trajati barem još dvije godine, jer je moja kći, a ja imam dva, navela deset svjedoka. Pa samo jednog su prethodno ispitivali cijelo ročište. A zakazuju se svakih pola godine. Koliko će to onda još trajati? Ne mogu ja to, nužan je žuran postupak – ogorčeno će, na izmaku snaga, Splićanka, jedna iz mnoštva hrvatskih umirovljenika koji na ovdašnjim sudovima zbog istih ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju vode dugogodišnje pravne bitke čije ishode nerijetko ne dočekaju živi. Zato Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama upozorava na potrebu donormiranja Zakona o obveznim odnosima zbog brojnih zloupotreba koje nastaju na temelju tog instituta.
Filipina Jeličić već se dva puta, tražeći žurnost postupka, pismenim putem obraćala predsjedniku splitskog Općinskog suda Draženu Maraviću, kao i sutkinji Jeleni Lončar, koja vodi njezin proces.
– Pisala sam im lani, 3. ožujka, a i nedavno, 5. travnja – precizira splitska umirovljenica. U potonjem obraćanju sucima izvijestila ih je kako se u godinu dana njezino zdravstveno stanje značajno pogoršalo, zbog čega nije ni nazočila zadnjem ročištu.
– Ne mislim da ću dočekati kraj ovog procesa, a nisam jedina koja je ovo doživjela zbog sporog pravosuđa. Ne može se ovakva vrsta procesa voditi pet ili deset godina. To ljudsko biće, u ovakvom zdravstvenom stanju, ne može podnijeti. Moje suđenje traje tri godine i još će barem toliko. Ja to živa, u ovom stanju, neću dočekati – prenosi tek dio onoga što je u agoniji napisala sucima u svojemu dopisu.
Sama i nemoćna
Ugovor o doživotnom uzdržavanju s kćeri je potpisala 7. kolovoza 2018., a iste se godine razboljela i klonula s nogu zbog polineuropatije. U spomenutom ugovoru stoji kako joj je kći “dužna osigurati ugodan boravak u predmetnom stanu s punim komforom; osigurati joj potpunu skrb, ishranu, njegu i liječenje i brinuti se o svim tekućim potrebama primateljice uzdržavanja” što, smatra Filipina Jeličić, ona nije ispoštovala. Zato je sudskim putem i zatražila raskid ugovora.
Danas je sama i nemoćna... Bolest sve više uzima maha, ne može više hodati (“moje noge nestaju, ne znam gdje su”).
– Ovakvi sporovi morali bi biti riješeni u dva mjeseca čim se dokaže da davatelj uzdržavanja primatelju ne ispunjava ni minimum uvjeta koji se navode u ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Sve sam to već dokazala na prvom, pripremnom ročištu – kaže emocionalno shrvana Filipina Jeličić, iscrpljena od bolesti, a ponajviše od čekanja hrvatskog pravosuđa.