"Ovdje mi je puno ljepše nego na hrpi domjenaka na kojima sam u životu bio", priča nam Boytronic (53), osnivač kultnog E.T.-ja, dok mazi velikog crnog psa Drageca u Skloništu za životinje Velika Gorica.
"Nekad sam svojoj ekipi naporan. Idemo na gažu negdje dalje od Zagreba i oni planiraju da ostanemo spavati, a ja šaljem u grupu poruku: ‘Jel‘ baš moramo spavati? Ja bih još danas rado u sklonište‘", smije se.
Dragec je bio kod njega preko vikenda. Mješanac pitbulla u skloništu je završio u proljeće i nikako da dođe udomitelj koji bi mu pružio dom. Dotad je vjerojatno bio na lancu, u strašnim uvjetima. Izbacili su ga iz vozila.
Mnogi psi su otad prošli kroz sklonište i udomljeni su, a Dragecu nikako da se posreći. Ako skoči ili zalaje od veselja, mnogi misle da će nekome nešto napraviti. A on samo žudi za ljubavlju.
"Psi kao Dragec većinom se boje ljudi zbog lošeg iskustva. Rijetki su agresivni. Devedeset devet posto ih reagira od straha. Mi u skloništu često ne znamo prošlost psa, mnogi su bili na lancu, ljudi su ih doslovno uništili. Dragec ima urezane ožiljke oko vrata", priča nam Boytronic, uz kojeg se Dragec opustio. Objašnjava nam da pristupa psu po osjećaju. Nema strah od novih pasa, ni određenih pasmina, ali ima oprez. Bitno je gledati govor tijela psa, je li napet, je li se nakostriješio...
"On je samo nesiguran plašljivac. Velika maza. Kad je kod mene, spava u krevetu i budi me pusama", s puno ljubavi nam govori Boytronic, koji zbog svog posla nema svog psa. Ne želi, kaže, da pas satima pati bez njega ili da je na čuvanju dok on putuje. Ali zato im daje sve svoje slobodno vrijeme.
Školovanje za trenera
U svijetu volontera našao se prije tri godine, iznenada je samo odlučio da mora biti sa psima i pomoći im. Otad je gotovo svakodnevno u skloništu, a paralelno i uči o treninzima pasa. Najviše ga zanima ponašanje pasa i dosad je pogledao tisuće sati videosnimki trenera pasa. Jasno mu je da nije uvijek sve primjenjivo i bitno mu je bilo "isfiltrirati" trenere koji su ozbiljni i imaju mnogo iskustva.
Razmišlja i o školovanju za trenera, ali ne zanima ga da to monetizira. Želi samo uživati sa psima i pomoći barem nekome od njih.
"Ljudi me prepoznaju kad tu dođu i nisu sigurni jesam li ovaj blatni tip ja, onaj iz E.T.-ja. Vjerojatno ljudima izgledam kao čudak, zato i nisam htio o tome govoriti prije. Kroz karijeru sam upoznao hrpu ljudi u životu i puno ljudi me razočaralo. Kako bi rekao naslov Massimove pjesme - imam svoj ‘mali krug velikih ljudi‘, prijatelja i prijateljica s kojima volim pričati, zezati se, otići na cugu, ali ovdje mi je super. Ja ovo ne zovem sklonište, nego punionica hormona", otkriva.
Svijet volontera za njega je jedan drugačiji, poseban svijet.
Najljepši mu je, kaže, moment kad se pas otvara iz čahure i od plašljivog stvorenja postaje ono koje daje povjerenje.
"Kad nanovo zaživi, kad počne mahati repom i shvati da nisu svi ljudi zli, to je neopisiv osjećaj. Kad odlazim odavde, osjećam se kao da sam dobio na lutriji. Ne znam mogu li me ljudi shvatiti. Danas sam došao ispeglan zbog vas, ali ne želim se uljepšavati. To je moj život koji me ispunjava".
Prvi javni nastup E.T. je imao 1989. godine, a do danas su objavili devet studijskih albuma i jedan su od najpopularnijih elektroničkih sastava u Hrvatskoj. Godine 1990. bili su prvi hrvatski sastav koji se pojavio na MTV-ju. Boytronic radi kao producent i skladatelj i za druge naše glazbenike. Trenutačno E.T. ima zajedničku turneju s grupama Colonia i Karma.
Muzika mu je još uvijek strast, u smislu stvaranja glazbe, nastupi mu više nisu toliko privlačni.
"Ja sam u Hrvatskoj napravio sve što se može, iako to možda bahato zvuči. Kao E.T. oborili smo jako puno rekorda po posjećenosti dvorana. Nije mi ostao neki izazov", iskren je.
Sad mu je najveći izazov nesretne pse učiniti sretnijima.
"Otkad sam prvi put došao ovdje, vraćao sam se sve češće i češće. Prvo sam samo šetao pse i mazio ih. U skloništu je svatko dobrodošao jer psima paše da odu u šetnju i budu s ljudima".
Prvi pas s kojim se više bavio bio je haski Don. Bilo je ljeto, a Boytronic se s njim "zavalio" u boks. Pas je imao epileptične napadaje i bio je jako povučen. On ga je uz puno strpljenja i ljubavi "izvukao" iz boksa.
Ne treba ništa forsirati
Don je ubrzo udomljen i danas živi divan život.
Prijelomna točka kad je glazbenik shvatio da su psi njegov život bio je dolazak crne preplašene kujice Cookie.
"Bojala se svoje sjene. Zavolio sam je. Radio sam s njom pet mjeseci. Ono što je najvažnije kod takvih pasa jest da je svako forsiranje kontraproduktivno. Prvi naš susret je izgledao tako da sam ušao u boks, a ona je bila na drugom kraju. Nas dvoje u malenom boksu. Ja sjedim kraj nje, ignoriram je, a ona sjedi u svom kutu".
Pas, objašnjava nam, mora napraviti prvi korak.
Brzo ju je naučio da dođe po poslasticu, ali cilj je bio da dođe do njega i bez nje. Prvi njezin korak, kad je došla do njega i pomirisala ga, već je bio velika pobjeda.
"Ja sam spasio Cookie, ali i ona mene. Imao sam tad životnu situaciju koju ne bih ni najgorem neprijatelju poželio. U jednom trenutku sam izgubio sve. Ali u životu se uvijek stvari poslože. Tako se meni dogodilo sa psima. U svom jadu, nevolji koju su mi priuštili ljudi, našao sam sreću u psima", otvoren je glazbenik.
Cookie, jedna od najpreplašenijih duša koja je ikad završila u velikogoričkom skloništu, bila je škrta na pusama, ali s vremenom je prema njemu razvila golemo povjerenje. I svakom novom psu u skloništu bi pomagala, pa bi zahvaljujući njoj našli samopouzdanje. Mnogi su bili udomljeni, a ona je nesigurno čekala zvuk Boytronicovog auta koji je nepogrešivo znala. Kad bi ga ugledala, nitko drugi nije postojao, a on je nju učio svijetu dobrih ljudi korak po korak. Nije ju smio pustiti s povodca jer bi pobjegla.
Pet mjeseci se radilo s njom da se socijalizira, a danas je sretna sa svojim udomiteljima.
Rastanci su, priča nam Boytronic, nekad posebno teški.
"Kad je Cookie otišla, slomio sam se. Bio sam sretan što je našla super gazde, otišla je živjeti u Njemačku. Dođu u posjet i najljepše mi je što me nije zaboravila".
Boytronic je nakon nje postao dio "inventara" skloništa, znao je dolaziti svaki dan. Kaže nam da ništa ne može dati toliki mir.
"Ovdje popijem kavu, obiđem pse, slušam ptičice. Odem s nekim od njih u šetnju šumicom. Tad smo jedan na jedan, radimo na treningu fokusa, povodca, učim ih bazičnim stvarima, kao i trikovima. Kao što malo dijete treba strpljenje, tako trebaju i psi. Neki ljudi žele imati savršenog psa odmah, a to tako ne ide. Treba uložiti u njih", naglašava.
Tužne sudbine
Ima situacija kad njega i volonterke iz udruge Sigurna kućica, koje surađuju sa skloništem, slome neke pseće sudbine.
"Jednog starog dedeka su ljudi odbacili pred kraj života. Zvali smo ga Deda, snimao sam video za njegovo udomljavanje i nadali smo se da će naći dom za mirnu starost, ali je nažalost brzo nakon toga uginuo".
U skloništu je bila i jedna Bony, pas koji je stigao s odrezanim ušima, uništenim zglobovima, u ranama. S obzirom na rane, vjerojatno je bila u borbama. Ona je, kao i mnogi ovdje, samo željna ljubavi.
"Moj život nimalo ne trpi zbog svega što ovdje radim, osim što sam iz njega izbacio hrpu idiota i zamijenio ih ovim divnim bićima. Jedino mi je žao što to nisam prije napravio", zaključio je Boytronic prije nego što je s Dragecom, koji ga je tijekom cijelog našeg razgovora strpljivo čekao, otišao u još jednu šetnju obližnjim šumarkom.