- Ujutro skuham kavu za nas dvoje ili čaj. Zatim ja čitam krimiće dok moj Ante rješava križaljku. Tako dočekamo ručak, mi smo vam tipična gerijatrija. Nakon ručka ja odlazim na dramsku grupu, baš sad pripremamo jednu predstavu, a Ante ide na vježbe za kukove - objašnjava nam stanarka u domu Centar, Zagrepčanka Zdenka Kopajtić (80).
Prije našeg posjeta Zdenka se našminkala i odjurila k domskoj frizerki Katarini kako bi napravila novu frizuru.
- Ona vam je duša od osobe, napišite to obavezno - kaže.
Njezin suprug Ante (92) sjedio je za to vrijeme pokunjeno u svom stolcu s vjernom hodalicom kraj sebe. Oboje su srčani bolesnici, a uz to, Ante ima velikih problema s kukovima. Prošle godine snašli su ih potresi, zagrebački i petrinjski, koji su im uništili stan u središtu Zagreba, ali i karantene tijekom kojih, poput domskih sustanara, nisu smjeli izlaziti ni prošetati, a kamoli viđati se s obitelji.
No, sada su sretni, govore, koliko mogu biti.
Situacija s pandemijom malo se smirila, ponovno mogu viđati svoje najmilije, a i upoznali su nove prijatelje u domu. Više se ne osjećaju kao zatvorenici, kako su se osjećali prošle godine, objašnjavaju.
Njihova priča počela je onog crnog ožujka prošle godine kad je Hrvatsku pogodila pandemija korone i prvi od razornih potresa koji je tisuće Zagrepčana potjerao na ulice. Zdenka i Ante živjeli su 40 godina u svom stanu u Kačićevoj ulici, u samom zagrebačkom centru, okruženi dugogodišnjim susjedima i voljenim prijateljima. Njihova zgrada koja je stara 115 godina sada na vratima nosi žutu naljepnicu, no stari par ne usudi se vraćati u svoj stan. I svi susjedi su im pobjegli iz oronule zgrade.
Ona sada mjesecima zjapi prazna.
- Bilo je strašno - pognula je Zdenka glavu i umalo zaplakala.
- Šokirali smo se, a probudila nas je jaka trešnja namještaja. Žbuka je počela padati na krevet i po stanu. Umotala sam supruga u deku i nekako mu pomogla da siđe niz stepenice, jer nije on mogao sam s tom nogom i kukovima. U deset sekundi ostali smo bez voljenog doma, a otad se više nisam usudila popeti u stan. Sva sreća pa imamo divnu djecu koja su nam odmah pomogla i ustupila privremeno mjesto kod sebe. Ante je proveo mjesec dana kod svoga sina, a ja kod svoje kćeri, naime, njemu je ovo treći brak, a meni drugi. Zajedno smo jako dugo - prepričava emotivno Zdenka taj 22. ožujka 2020. godine.
Zdenka i Ante godinama su prije toga bili na listi čekanja za starački dom. Na kraju je, nažalost, nesreća gurnula njihova imena prema vrhu liste. Zdenkina kći molila je da stari par dobije sobicu jer stvarno više nisu imali kamo. Ostali su bez svega i uselili se u prostoriju od desetak kvadrata u kojoj su bila samo dva kreveta. Zdenka se, s vremenom, izborila za svoje pletene goblene, stol i stolice za kojima mogu piti kavu i večerati. Dom plaćaju Antinom mirovinom, a Zdenkina skromna primanja odlaze na režije i pričuvne pristojbe koje i dalje moraju plaćati za stan u kojem ne žive.
Nakon useljenja, prilagodba je bila teška. Pogotovo na početku.
- Morali smo se priviknuti da nema više naših dragih susjeda koji bi dotrčali čim bi osjetili miris mojih palačinki navečer. Onda je krenula i ta pandemija. Zatvorili su nas umirovljenike u dom kao da smo robijaši. Uvenuli smo, pali u depresiju. Te dane bili smo strašno usamljeni. Nekako prazni. Nismo mogli viđati djecu i unuke, a kad god bismo upalili televiziju, slušali smo samo loše vijesti. Srećom, imali smo jedno drugo - govori Zdenka dok prima svog Antu za naboranu ruku.
Nakon svih ovih godina njihov je odnos i dalje pun ljubavi i nježnosti.
- Preživjeli smo dva rata u našim životima, mnoge krize, oskudice i šokove, ali prošla godina bila nam je najteža dosad. Zatvoreni ovdje, nismo ni znali što se zapravo događa vani i kakvo je stanje među ljudima, mogli smo samo zaključivati najgore dok smo gledali vijesti. Cijeli svijet je patio. Imali smo najtužniji Uskrs i Božić - dodaje Ante.
Njihova soba, kako kažu zaposlenici doma, najviše nalikuje na topli dom. Ispunjena je šarenim goblenima uokvirenim u zlatne raskošne okvire. Zdenka rukotvorine izrađuje još od mladosti. Za jedan rad treba joj nekad i po osam mjeseci. U šarolikoj kolekciji sa zidova našla su se djela poput Jovanovićeve "Borbe pijetlova" i "Kićenja nevjeste". Tu su i mnogi motivi iz grčke mitologije. Zdenka nam ponosno pokazuje veliki portret Ifigenije, kćeri kralja Agamemnona. Jedna je polica ispunjena obiteljskim fotografijama, a na stolu je pleteni crveno-bijeli stolnjak i posuda s keksima kojima nas je nasmijana domaćica ponudila čim smo ušli. Zdenka sve drži u najboljem redu.
Iako su se priviknuli na svoj novi dom, starom paru najviše nedostaju njihovi dragi susjedi. Zdenka je na brzinu prokopala po ladici i izvukla pjesmu koju joj je za rođendan napisao novinar Vojo Šiljak. Njegov stan također je uništen u potresu.
- Oduvijek sam kućanica, a kako sam rodom iz Slavonije, naučena sam na red u kući. Žene koje rade ovdje žele nam pospremiti sobu i pomoći, ali ja ne dam. Pa, bože, moram nešto i raditi po cijele dane. Također, pomažem svom mužu. On ništa ne bi mogao bez mene. Kupam ga i podsjećam na lijekove, skoknem do dućana kad želimo nešto gricnuti navečer jer nam se ne da silaziti na večeru - govori nam Zdenka gledajući zaljubljeno u Antu.
Danas je situacija za ovaj par i ostale umirovljenike bolja nego prošle godine. Ponovno smiju izlaziti, družiti se s obiteljima i sudjelovati u domskim aktivnostima. Išli bi, dodaje Zdenka, i na izlete s ostalim stanarima, ali njezinu mužu to je preveliki napor. A ona ga nikad, ali baš nikad ne ostavlja samog.
- Ante ide na fizikalnu, a ja idem na dramsku radionicu. Baš pripremamo novu predstavu u suradnji s Bornom Armaninijem i Vilijem Matulom. Radnja je o životu u domu, glumim u sceni gdje smo mi, penzićke, na kavi. Čak ćemo i honorar dobiti preko nekog projekta Europske unije - s osmijehom na licu objašnjava nam Zdenka.
Par je pronašao i neke nove prijatelje u domu, svoje susjede na katu. Najviše se druže s bivšom primadonom Štefanijom i njezinim mužem dirigentom Tončijem. Novog vala korone i zatvaranja ih je strah, ali, kako kažu, preživjet će i to skupa. Ipak su sad malo mirniji i naviknuti na svoj novi život.
Zdenka se voli gorko našaliti da im je ovo zadnja postaja prije krematorija na Mirogoju.