Čim je izašao tekst u Jutarnjem, bolesnom Antunu (62) pokucali su na vrata. Sad ponovno ima vodu, a obećali su mu i struju

Antun Mesaroš prošli je tjedan bio sretan čovjek. Nakon osam mjeseci istuširao se u svojoj kupaonici i popio čašu vode iz kuhinjske slavine.

Jer nakon što je Jutarnji prošle nedjelje objavio tekst o bolesnom 62-godišnjaku iz Belog Manastira koji u 21. stoljeću mjesecima, iako je pod paskom Centra za socijalnu skrb, živi bez vode i čak 11 godina bez struje, Antunu su vratili vodomjer i pustili vodu, a obećali su uskoro i uključiti struju. Tako će se Antunu, kojemu su kao dječaku dijagnosticirane intelektualne poteškoće, ispuniti jedina želja za rođendan, koji slavi u kolovozu: da mu uključe vodu, a vjeruje i u obećanje da će uskoro imati i struje pa moći uključiti hladnjak i uz televizor kratiti usamljeničke dane.

Radosnu nam je vijest svojim uobičajeno mirnim i tihim glasom Antun rekao kad smo ga nazvali da mu kažemo da nam se u redakciju Jutarnjeg javio gospodin koji mu je spreman pomoći. Pitao nas je možemo li doznati koliko duguje za vodu i struju jer je račune bio spreman sam platiti.

Antun Mesaroš

Marin Franov/Cropix

I nije bio jedini kojega je istovremeno dirnula i naljutila nepravda sustava prema bolesnom čovjeku koji je pad paskom Centra za socijalnu skrb te čiji djelatnici pritom - doznali smo neslužbeno, jer tijekom dva tjedna istraživanja nitko nikada nije ni podignuo telefonsku slušalicu u Centru, kamoli odgovorio na pitanja - dobro znaju za Antuna i situaciju u kojoj se našao zahvaljujući njihovu nemaru.

PROČITAJTE VIŠE Bez struje 11 godina, bez vode 8 mjeseci: Antun živi sam, bolestan i zaboravljen od Centra za socijalnu skrb. Ministarstvo: ‘Sve je po zakonu‘

Antun se, kad smo ga prije desetak dana posjetili u njegovoj kući u Belom Manastiru, nije ni sjećao kad su ga socijalni radnici bili posljednji put obišli da bi nakon teksta u Jutarnjem prošli tjedan pokucali na njegova vrata. U istom je tjednu dobio vodu, obećana mu je i struja, a kad je dobije, novinare Jutarnjeg je pozvao u goste. Rado ćemo se odazvati.

Podsjetimo, Antun je samac, nema nikog svog, njegova mu dijagnoza znatno otežava, gotovo onemogućuje ostvariti zakonom zajamčena prava pa kad su mu prije 11 godina isključili struju, a prije osam mjeseci vodu, nije se znao sam izboriti za sebe, a socijalnih radnika nije bilo ni blizu. Susjedi su mu u bocama nosili vodu da se može oprati, isprati WC, na malom si je plinskom rešou skuhao juhu iz vrećice i kavu. Jede uglavnom konzerve jer nisu pokvarljive, ne može namirnice sačuvati u hladnjaku. Moguće da mu je zbog takve prehrane prije četiri godine i puknuo čir na želucu, zbog čega je operiran i po dolasku se iz bolnice morao snalaziti sam, a socijalnih radnika nije bilo da mu barem malo olakšaju.

Kad padne mrak, upali lampu na baterije i sluša mali radio. Televizor, lusteri, hladnjak, usisivač… Još uvijek su samo podsjetnik da je prije 11 godina i njegova kuća imala struju. Živi od 160 eura zajamčene naknade mjesečno, jedva ima za hranu, a kamoli za režije. Zimi od Grada dobije tri metra drva, kao i svi koji ih ne mogu kupiti sami, Grad mu je, po sili zakona, plaćao i vodu, koju Antun nije imao - bit će da je komunalna tvrtka tim novcem podmirivala dug. Iako je teško shvatiti koji dug uopće kad Antun ista prava ima već godinama.

Članak iz Nedjeljnog o Antunu Mesarošu

Dok se iz Centra nitko, dakle, kad smo pisali prvi tekst o necivilizacijskim uvjetima života Antuna Mesaroša, nije ni javio na telefon, iz Ministarstva rada i socijalne skrbi promptno su odgovorili na pitanja Jutarnjeg i obećali pritom istražiti slučaj. Sudeći po svemu, čini se da je belomanastirski Centar reagirao tek nakon urgencije nadređenih.

Također, budući da nismo uspjeli ostvariti ni inicijalni kontakt s Centrom, nismo ni znali da je posljednje dvije i pol godine na čelu institucije ravnateljica Ivona Bogut, a ne više Đimi Fuštin, kako piše u svim raspoloživim podacima na internetu. Nitko nas, iako je tekst izazvao ogromnu pozornost čitatelja, pa nema sumnje da su ga pročitali i u samom Centru, nije upozorio na ovu pogrešku.

Antun je sposoban živjeti sam, zna se brinuti o sebi, ali ne i rješavati birokratske procedure poput one da si ishodi inkluzivan dodatak na koji ima zakonsko pravo, pa bi to za njega trebao odraditi dodijeljeni mu socijalni radnik. Kad dobije svoj dodatak (namjerno ne govorimo "ako ga dobije" jer se nadamo da će, sad kad su najviše instance u sustavu socijalne skrbi upoznate sa slučajem, i taj problem biti riješen), Antun će, skroman kakav jest, imati novca za popuniti barem jednu policu u frižideru kad mu uključe struju.

I sve to mu ne bi, što su od srca ponudili, trebali rješavati čitatelji Jutarnjeg lista, nego djelatnici Centra za socijalnu skrb Beli Manastir.