Mislila sam da samo ja plačem dok s tatom, inženjerom, kome je ta titula, prema modi tog vremena, ponosno stajala uz prezime na pločici na ulaznim vratima obiteljskog stana, "učim" matematiku. Bila sam (i ostala) neobično cmizdravo dijete, ali matematika me baš posebno brzo dovodila do suza. Ne pamtim točno zašto, možda sam i potisnula sjećanja, a možda je to i generacijska stvar. Doznala sam kasnije, naime, kad su školske traume već bile dovoljno iza nas da se šalimo na tu temu, da nisam plakala sama.
Prepričavali smo, uz grohote smijeha, kako su nam očevi bacali matematičke zbirke u zidove iz očaja, kako smo gutali suze pokušavajući shvatiti korijenje i logaritme, kako smo jedva čekali dobaciti do četvrtog srednje da ritualno spalimo sve što ima veze s...