Stao sam u pravom trenutku. Živim novi, drugačiji život, a istovremeno sam ponosan na sve što sam učinio u prijašnjem - odgovara David Ferrer (40) na naše pitanje nedostaje li mu profesionalni tenis i osjeti li još katkad potrebu da spakira kofere, rezervira let i otplovi prema nekom turniru.
Devetnaest godina trajala je ATP karijera španjolskog ratnika, bivšeg broja tri i osvajača 27 titula, prije nego je u Madridu 2019. objesio reket o klin. Sportaš od glave do pete, s prepoznatljivom dugom kosom i bandanom oko čela, Ferrer nikad nije "priznao" koncept izgubljenog poena. Bio je trostruki pobjednik Davis Cupa, finalist Roland Garrosa, a premda je slovio kao specijalist za zemlju, više naslova (14) uzeo je na ostalim podlogama.
Fanove je, osim borbenim duhom, osvajao skromnošću. "Ferrer je jedan do onih tipova za koje biste htjeli da ih ljudi bolje upoznaju", rekao je jednom prilikom Andy Roddick. Slovio je kao jedan od inteligentnijih igrača na Touru, sam je jednom prilikom izjavio da obožava čitati knjige i da svaku koju pročita, zadrži u osobnoj biblioteci.
Donedavno je Ferrer trenirao Alexandera Zvereva, a danas je direktor Davis Cupa, kao i ATP 500 turnira u Barceloni. Ujedno je i član Teama Lendl koji će se od 1. do 3. kolovoza u pulskoj Areni na Legends Cupu boriti protiv Teama Cash. Javio nam se tik po dolasku s Ibize, gdje je odmarao sa suprugom Martom i sinom Leom, te se između ostalog prisjetio umaških nastupa i brojnih okršaja s hrvatskim tenisačima.
Jeste li uzbuđeni uoči dolaska u Pulu? Igrat ćete u prilično jakoj postavi legendi.
- Naravno, tim više što iz Hrvatske imam sjajne uspomene. Kad sam bio mlađi, uvijek mi je bilo lijepo po ljeti doći u Umag, a tamo sam igrao i prvi ATP finale. Što se tiče Legends Cupa, bit će to sjajna prilika da susretnem stare prijatelje i kolege. Istina je da su na popisu sve sjajni igrači, Nalbandian, Ferrero, Haas, Radek... Zadnji turnir legendi igrao sam lani u Londonu pa mogu potvrditi da će to biti ozbiljna razina tenisa.
Pula nije daleko od Umaga, gdje ste nastupili pet puta. Koliko se dobro sjećate tih turnira?
- Jako dobro jer su mi svi ostali u lijepom sjećanju. Pogotovo 2002. kad sam igrao prvi finale protiv Carlosa Moye koji mi je bio jedan od uzora. Nakon tog meča Umag mi je prirastao srcu. Ljudi su uvijek naporno radili da turnir bude na visokoj razini, a opet je sve bilo opušteno.
‘Fun fact‘ je da ste četiri od šest poraza protiv Moye doživjeli baš u Umagu. U čemu je bio problem?
- Ni u čemu osim što je Umag bio njegov omiljeni turnir (smijeh). Sve mu je odgovaralo, uvjeti, publika, noćni mečevi koje je uvijek volio igrati. Carlos je velik igrač i osoba, jedan od najboljih koje je Tour imao, a s Umagom je očito imao posebnu vezu.
Pamtite li neki poseban trenutak?
- Da, iz prve godine kad sam bio finalist. Sjećam se da sam u osmini finala pobijedio Marca Lópeza, koji danas trenira Nadala, i da sam si tom pobjedom prvi put osigurao ulazak među najboljih 100. Marc je to znao i kad smo došli do mreže, rekao mi je ‘čestitam, sad si top 100 igrač‘. Za nas je to bila čarobna granica, doseg nakon kojeg ste se s punim pravom osjećali kao teniski profesionalac.
Vaš omjer s Hrvatima je prilično impresivan. Imate 6-1 protiv Ljubičića, 2-1 protiv Ančića, 5-1 protiv Karlovića, 4-2 protiv Čilića, 4-0 protiv Dodiga i 1-0 protiv Veića. Od 27 mečeva, izgubili ste samo pet. U čemu je bila tajna?
- Uh, kakav podatak. Kao prvo, Hrvatska je uvijek imala čudesne igrače. Dovoljno je pogledati koliko je Marin i dalje dobar, iako je se već oprostila gotovo cijela jedna generacija. Mi nismo baš imali sreće s osvajanjem velikih turnira, ali Marin je jedan od onih koji su uspjeli uzeti Grand Slam u eri Nadala, Federera i Đokovića. Najviše pamtim mečeve s Ljubičićem, to je uvijek bio mali ‘rat‘, jako dobar tenis, iako omjer to možda ne pokazuje.
Ali niste otkrili zašto ste im bili noćna mora.
- Haha, možda zato što je retern bio moj najbolji udarac. Teško je taj omjer gledati skupno, jer ovisi o igri pojedinog igrača. Hrvati su uvijek imali sjajne servise, mi Španjolci baš i ne slovimo za briljantne servere, ali zato smo dobri na reternu.
Tri godine nakon mirovine, koliko vam nedostaje tenis?
- Ne previše. Kad sam završavao karijeru, osjećao sam se ispunjeno zbog svega što sam postigao. Karijera mi je bila intenzivna, stalno sam putovao, uvijek sam se trudio dati najbolje od sebe i na terenu i izvan terena. Prije umirovljenja sam poželio odigrati šest turnira na kojima sam posebno guštao. Kad danas razmislim što bih sve morao raditi da budem profesionalac, onda me to više toliko i ne privlači. Sa 37 godina sam došao do granice na kojoj više nisam mogao konkurirati najboljima.
Što danas radite?
- Nedavno sam imenovan direktorom Davis Cupa i to mi je trenutačno najveći fokus. U rujnu će se igrati skupine u četiri grada, a onda je u studenome finale u Malagi. Iduće godine me opet čeka turnir u Barceloni, prije toga će biti puno posla, sastanaka, komunikacije s menadžerima i igračima. Ali to je dobro jer sam stalno u toku zbivanja, a ne putujem toliko kao prije.
Znači li to da se više nećete baviti trenerskim poslom?
- Hoću, ali ne u ovom trenutku. Trenerski posao mi pričinjava zadovoljstvo jer volim biti na terenu i prenositi znanje, kako juniorima tako i profesionalcima. Ali sad radim i ove druge stvari koje me ispunjavaju i koje su mi jako važne.
Kako sad gledate na suradnju sa Zverevim?
- Radili smo zajedno tijekom pandemije, uživao sam i puno naučio. Sascha je veliki profesionalac i jako je usredotočen na svoju karijeru i na glavni cilj, a to je osvajanje Grand Slama. Ostali smo u sjajnim odnosima, ali krajem 2020., kad je završila sezona, osjetio sam da mi treba vrijeme s obitelji i da nije baš trenutak za putovanja.
Odveli ste ga do najvećeg uspjeha na Grand Slamovima, finala US Opena. Tada se pričalo o tome kako ste mu slali taktičke savjete na mobitel…
- Samo sam se trudio raditi svoj posao. Uvijek smo puno komunicirali, ali na kraju dana, koliko god je trener važan, igrač je taj koji mora odraditi posao na terenu.
Nadal ili Đoković, tko će na kraju imati više Grand Slamova?
- Teško mi je reći, ali dvije stvari su sigurne. Prva, neizvjesnost će trajati još neko vrijeme i druga, onoga tko dobije tu utrku s pravom ćemo nazivati najboljim tenisačem u povijesti. Broj Grand Slamova je najrelevantnije mjerilo. Siguran sam da i njih dvojica tako razmišljaju.
Hoćemo li Nadala vidjeti na US Openu?
- Sad ima dovoljno vremena za odmor do Toronta i Cincinnatija. Mislim da mu je najvažnije da u New York dođe 100 posto spreman.
Vjerujete li u još jedan povratak Rogera Federera?
- Nadam se da ćemo ga vidjeti. U dvije godine igrao je vrlo malo, nije lako biti toliko dugo bez tenisa, a pogotovo nije jednostavno opet početi. Mislim da će sljedeće godine pokušati odraditi travnatu sezonu, a onda ćemo vidjeti je li to to.