Celijakija se kod Zagrepčanke Nevenke Marinić, sada 55-godišnjakinje, počela manifestirati čim je prestala sisati, no dijagnosticirana joj je tek 2008. godine, nakon niza zdravstvenih tegoba koje su je toliko iscrpile da je točnu dijagnozu dočekala na intenzivnoj skrbi, teška 37,5 kilograma.
Dotad nije niti čula za celijakiju. Tijekom svih tih godina liječnici su joj postavili niz različitih dijagnoza, a ona je, kaže, uvijek znala da ima neku bolest, ali ne one bolesti na koje su liječnici sumnjali.
Česte viroze
- Dok me majka dojila, bila sam dobro, no kad je prestala, počela sam kopnjeti. Unatoč tome što sam jela hranu koja mi nije odgovarala, napredovala sam jer sam voljela jesti pa sam jela puno i one hrane koja mi je odgovarala. Kad sam imala šest godina, majka me odvela na Šalatu jer mi je stalno bilo zlo od hrane. Nakon tri mjeseca su me otpustili uz zaključak da mi nije ništa - sjeća se Nevenka.
Teško je dobivala na težini, a čim bi dobila neku virozu, odmah bi izgubila i pet kilograma. A viroze je dobivala često. U pubertetu joj se počela dizati kiselina, kao da će povratiti, opet je išla na preglede i ništa se nije otkrilo. Kad je odrasla, učestale su i upale sinusa.
- Za razliku od većine ljudi s celijakijom, imala sam apetit. Imala sam i mučnine, ali ipak sam stalno bila gladna. I strahovito žedna. Sada znam da su za celijakiju tipični i spontani pobačaji, imala sam ih tri u godinu dana - govori.
No, ni tu nije bio kraj tegobama. - Triput sam završila na Zaraznoj zbog proljeva pa su mi rekli da je to normalno jer radim s djecom, odgojiteljica sam u vrtiću. Osim toga, nikako nisam mogla nadoknaditi željezo.
S vremenom su je počela boljeti leđa, jedan joj je liječnik tada rekao da ima osteoporozu. No, danas joj se, nakon što je izbacila gluten iz prehrane, osteoporoza povukla i nema problema s kostima. U međuvremenu su svakodnevni postali i proljevi. Unatoč stalnim tegobama, dobro se držala do 40 i neke, kaže.
- Imala sam cijeli niz dijagnoza, ali nisam vjerovala da su točne i kad god su mi predlagali neku težu terapiju, nisam je prihvaćala. I uvijek bi se pokazalo da nisu bili u pravu. Tako sam izbjegla tri operacije - sjeća se Nevenka.
Sve se zakompliciralo 2008. godine. I dotad je Nevenka imala barem jednu gripu godišnje, a viroze jednom mjesečno. No, gripa koja ju je pokosila tog siječnja bila je drugačija. S 55 kilograma je u deset dana pala na 48 - govori.
- Sljedećih sam tjedana svako malo bila na Hitnoj, najgore su bile noći, to povraćanje u slapovima. Onda je krenuo i proljev, voda. Jedna bolnica, druga, treća... Davali su mi dijetu kod teškog proljeva: prežganu juhu, dvopek i slično. Kad sam to jela, bilo mi je zlo. Kad bih pojela špek i luk, živnula bih. I onda sam završila na intenzivnoj, tri mjeseca sam bila tamo i nisu dokučili što mi je. Pala sam na 43 kilograma - kaže.
Savjet kolegice
- Nisam više znala što bih, bila sam nemoćna. Poslušala sam kolegicu Željku koja mi je savjetovala da odem na Rebro. Uslijedile su pretrage, tražili su karcinom, nisu ga našli. Pala sam na 37,5 kilograma. Iduće jutro u moju je sobu došla dr. Silvija Čuković-Čavka, gastroenterologinja. Mislim da se baš bila vratila s godišnjeg. Izvadila mi je krv, vratila se za 20 minuta i rekla: ‘Vi imate celijakiju’. Spasila mi je život - priča Nevenka. Svi testovi su potvrdili celijakiju, prešla je na bezglutensku prehranu i počela se oporavljati.
- Dr. Čuković-Čavka objasnila mi je da to i nisu bile viroze i gripe, nego moje tijelo nije više znalo kako da pokaže da nešto ne valja. Doktorica mi je rekla da sam sto posto tipična celijakija. Tim je nevjerojatnije kako na nju nitko prije nije pomislio - kaže.
Kad je došla do 45 kilograma, otpustili su je iz bolnice. Digla se kao ptica feniks, kaže, no trebala je naučiti živjeti po novom.
- Nisam znala što jesti sad kad ne smijem jesti gluten. A voljela sam kruh. Proučavala sam proizvode i deklaracije, ali jednom sam kupila krivi kruh, zbog nejasnih oznaka i rasporeda u trgovini. Najela sam se tog kruha i dobila temperaturu 40. Tada sam se obratila Hrvatskom društvu za celijakiju i predsjednici Ružici Lah. Odmah je upozorila trgovca kako proizvodi trebaju biti složeni i oni su to ispravili. Danas je u trgovinama sve to puno bolje organizirano.
Sada sve jednostavno zvuči, ali na početku je bilo zastrašujuće i zbunjujuće, nije bilo savjeta na internetu, nitko tada još nije čuo za celijakiju. Od Ružice sam dobila recepte, učila me gdje da kupujem hranu, na što moram paziti. Dobro sam se oporavljala i kad sam se vratila na posao, ljudi me nisu prepoznali, imala sam 60 kilograma - zadovoljno kaže Nevenka.
Redovite kontrole
Svake dvije godine ide na sistematski, krvna slika joj je odlična, malo se udebljala, ali pazi na kilograme. Uzima samo lijek za tlak jer joj je umjereno povišen. Živi u četveročlanoj obitelji, svi su se testirali i nitko drugi nema celijakiju. Strogo odvajaju hranu, a od glutenske hrane ostali jedu samo pecivo.
- Ljudi s celijakijom obično imaju vrlo osjetljiva crijeva, ne jedu luk, češnjak, salatu, ne smiju laktozu. Ja sve to smijem, smeta mi samo gluten, tako da imam dosta velik izbor - objašnjava Nevenka.
Svako jutro doručkuje, na posao nosi voće ili sendvič od bezglutenskog kruha s tunom, paprikom, salatom. Voli sir i pršut. Svaki dan ruča kuhano. Jednom tjedno ode na kavu i kolače u bezglutensku slastičarnicu. Preko HZZO-a ima pravo na deset kilograma bezglutenskog brašna mjesečno. To je mješavina rižinog i kukuruznog brašna i potpuno zamjenjuje ono “obično”. Svaki treći dan od kilograma brašna umijesi tri kruščića, za svaki dan po jedan.
Sve o celijakiji, glutenu i bezglutenskoj prehrani čitajte u novom Doktoru plus - Prehrana bez glutena - koji je na kioscima od srijede.
