Zdravko Lorković sjedi u vrtu obiteljske vile na zagrebačkom Tuškancu i promatra leptire. Njegov otac i ostali članovi obitelji unutra razgovaraju o nekim ozbiljnim političkim stvarima. Spominje se svjetski rat i prilika za samostalnu hrvatsku državu, no njega to ne zanima. Onog trena kada je vidio roj šarenih boja kako pleše iznad livade oko roditeljske kuće, znao je da želi svoj život posvetiti tim prekrasnim bićima. Kada je kao tinejdžer to rekao svojim roditeljima, bacio ih je u očaj. Oni su mu pak predviđali uspjeh u politici i čelno mjesto u budućoj “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. No, njega to ne zanima. On je odlučio živjeti u svom svijetu gdje postoji samo njegova bilježnica i ti mali kukci koji u sebi nose ljepotu prirode.
Mnogima ime ovog dječaka nije poznato, no on je kasnije izrastao u jednog od najvećih svjetskih biologa koji je ostvario izuzetna postignuća u polju genetike i evolucije. Svojim je radom utvrdio neke od osnovnih teorijskih segmenata evolucijske misli u 20. stoljeću, što ga je učinilo pionirom mikroevolucije, a do svih svojih otkrića došao je zahvaljujući prijateljima iz djetinjstva s kojima je provodio sate u vrtu obiteljske kuće. Naime, Lorković je sva svoja istraživanja provodio na leptirima te je iza sebe ostavio kolekciju s više od 36.000 leptira.
Iz konteksta ste mogli zaključiti kako se radi o znanstveniku koji više nije s nama. Rođen je 1900. i preminuo na pragu novog milenija u 98. godini. U spomen na njegova ogromna postignuća u znanosti Hrvatsko biološko društvo dodjeljuje plaketu “Zdravko Lorković” hrvatskim državljanima za poseban doprinos u biologiji. Nažalost, o njemu se izvan znanstvenih kruga zna jako malo, ali u razgovorima s ljudima koji su bili upoznati s njegovim radom i životom pokušat ćemo u ovom tekstu ispraviti tu društvenu nepravdu. Upoznat ćete Zdravka Lorkovića – čovjeka koji je odbio ulogu u stvaranju vlasti NDH, znanstvenika koji je zadužio svjetsku znanost te dječaka koji je volio leptire.
U najranije dijelove njegova života uvodi nas Lorkovićev nećak Davorin Marjanović.
- Mladi Zdravko bio je fanatičan u svom hobiju, daleko više nego što su to “obična djeca”. Nitko i ništa nije ga moglo odvući od njegovih leptira, kako u djetinjstvu tako u zreloj dobi pa sve do kraja života – kaže.
Izuzetan dar za crtanje
Sva svoja zapažanja o leptirima zapisivao je u dnevnike koje je revno vodio od svoje 14. godine, no nisu svi dijelili njegovu oduševljenost kukcima. Njegov je otac bio Ivan Lorković, političar i pravnik koji je imao izuzetno važnu ulogu u hrvatsko-srpskim političkim odnosima u ranim godinama 20. stoljeća. Očekivano, smatrao je da će i njegov sin krenuti njegovim stopama te ga je upisao na Tehnički fakultet, no Zdravko je već nakon godine dana “prebjegao” na Filozofski fakultet na kojemu upisuje prirodoslovne predmete i geografiju. Već tijekom studija počeo je sa znanstvenim radom. No, ne s leptirima već s mineralima. Zbog svog izuzetnog dara za crtanje angažirali su ga u crtanju kristala za udžbenik iz mineralogije i petrografije, a naposljetku je ostao i raditi u tom području pod palicom profesora Tućana u Mineraloško-petrografskom muzeju u Zagrebu, danas dijelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Iako se bavio drugom granom znanosti, nije zapostavio svoju ljubav iz djetinjstva pa je u svom stanu i na prozorima muzeja uzgajao leptire.
Te crtice iz njegova života sjeća se i Nikola Tvrtković, izvanredni profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu te bivši ravnatelj Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. On je bio Lorkovićev student i kasnije dobar prijatelj pa se naslušao priča o životu velikog znanstvenika.
- Sjećam se da mi je rekao da su drugi profesori s fakulteta jedan dan vijećali u klijeti i zaključili da je pametnije da ga se pošalje na medicinu – prisjeća se Tvrtković.
Tu se polako formirao njegov pravi znanstveni put. Prije nego li se dotaknemo njegovih najvećih postignuća, osvrnut ćemo se još kratko na njegovu obitelj i velika politička previranja u tadašnjoj državi. Lorković je 1943. godine postao redoviti profesor biologije na Veterinarskom fakultetu, a u to vrijeme njegov braća Blaž i Mladen bili su uključeni u sami vrh fašističke NDH, s time da je Mladen obnašao funkciju ministra vanjskih poslova. Ipak, Zdravko je s proglašenjem te države raskinuo sve veze s obitelji i to nakon što je bratu Mladenu rekao: “Kakva ti je to država, kad ste njen najljepši dio – Primorje i Dalmaciju - poklonili Italiji!”.
- Nikad više s bratom Mladenom nije progovorio ni riječ. Politički dio familije poslije rata je likvidiran, no Zdravku, kojega su u obitelji smatrali izgubljenim slučajem, nije nakon prevrata uzmanjkala niti vlas s glave – priča njegov nećak Marjanović.
U Jugoslaviji nije imao nikakvih neugodnosti zbog svoje obitelji, iako je neko vrijeme bio na oku komunističke tajne policije. Marjanović kaže da mu je život možda spasila činjenica što je vozio samo bicikl. Naime, u svibnju 1945. godine u kuću mu je banuo pripadnik OZNA-e, tajne policije, i pitao ga gdje mu je automobil. Lorković ga je odveo do stepeništa i pokazao mu bicikl. I to ženski bicikl jer su mu njegov ukrali pa se do posla tih dana vozio supruginim.
Upad policije u kuću
- Policajac je zapravo već sve znao o Zdravku Lorkoviću i ta zgoda mu je bila “mala slatka potvrda” da je on jedini iz te obitelji politički potpuno “nevin” i da ga, osim leptira, ama baš ništa drugo nikad nije zanimalo – veli Marjanović. Vrlo brzo nakon toga dobio je putovnicu pa je mogao slobodno putovati po svjetskim znanstvenim konferencijama i simpozijima.
Vrijeme je i da predstavimo njegov rad kojim je zadužio svijet. Lorković je bio biolog, entomolog, genetičar, evolucionist i ekolog, no najveći trag ostavio je u području evolucije. Istraživanja je isključivo provodio na leptirima. Doktorica znanosti Martina Šašić Kljajo, muzejska savjetnica Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, ispričala nam je kako se na kukcima, pa tako i leptirima brzo mogu pratiti promjene na sljedećim generacijama, što je bilo važno za Lorkovića jer se on uvelike bavio teorijom nasljeđivanja i nastanka vrsta. U potrazi objašnjenjima koristio se i umjetnim križanjima među različitim vrstama koja u prirodi postoje u kontaktnim zonama vrlo srodnih vrsta, ali su relativno rijetka pojava
- Posebno poglavlje rada profesora Lorkovića su citogenetička istraživanja tipova kromosoma različitih vrsta leptira, koja su mu omogućila dublji uvid u procese i evolucijske veze među pojedinim vrstama, posebice što je, osim na biološkim vrstama, radio analize i na brojnim hibridima nastalim križanjima i uzgojem – objašnjava Šašić Kljajo.
Na fotografiji: biologinja Martina Šašić koja brine o zbirci
Proučavajući problem postanka i evolucije vrsta i iskustva u hibridizaciji, ustanovio je prijelazne oblike između zemljopisne rase (podvrste) i vrste te predložio definiciju poluvrste kao prijelazne kategorije između podvrste i vrste. Koristeći umjetnu kopulaciju u eksperimentalnih istraživanja među različitim vrstama opovrgnuo je uvjerenja da razlike u građi kopulacijskih organa leptira u različitih vrsta ograničavaju oplodnju, što naravno ne znači da će potomci moći opstati u prirodi.
- Ovim otkrićem Lorković nadopunjuje i modificira sistematsku kategoriju “semispeciesa” koju je prethodno kao pojam uveo Ernst Mayr, profesor zoologije na Harvardu, direktor Muzeja komparativne zoologije na istom Sveučilištu i jedan od svjetskih autoriteta na području evolucije. Sam Mayr ovu promjenu prihvaća i priznaje – ističe Šašić Kljajo dodaje kako u arhivi Muzeja postoje korespondencije pisama između ta dva znanstvenika, te nekrolog koji je Mayr napisao Lorkoviću.
Ipak, svega ovoga ne bi bilo da nije bilo leptira. Lorković je leptire uzgajao u svom stanu u Cvjetnom naselju te u kabinetu u Medicinskom fakultetu gdje je radio kao predavač. Na tim mjestima je križao vrste i stvarao nove hibride koji su mijenjali tijek znanosti. Leptire je sam lovio na Tuškancu, u dolini Kupe, na Velebitu te Kleku i brojnim drugim dijelovima Hrvatske i Europe. Kada je postao međunarodno poznat, počeli su mu drugi strani znanstvenici slati primjerke leptira na determinaciju, što mu je omogućilo nova otkrića, ostvarena i na rijetkoj građi iz Kine i Tibeta. Na kraju je u svojoj karijeri opisao devet novih vrsta leptira, a pet leptira je čak nazvano po njemu. Izmislio je i novu vrstu leptira! Razvio je novu metodu umjetnoga parenja čime je uspijevao križati i srodstveno udaljene vrste, a ishode je pratio i do 14. naraštaja, proizvevši nov oblik leptira koji je svojedobno odabran kao amblem Jugoslavenskoga entomološkoga društva.
Njegov rad ostao je ovjekovječen u zbirci leptira koju je poklonio Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u kojoj ima više od 36.000 primjeraka, što je čini jednom od najvrjednijih entomoloških kolekcija u Europi. Zbog njene velike vrijednosti htjeli su je otkupiti bogati njemački kolekcionari leptira, ali Lorković nije htio ni čuti. Darovao ju je Muzeju bez ikakve naknade, instituciji u kojoj je na neki način započeo i završio njegov znanstveni opus. Darovni ugovor sadržavao je dva uvjeta - da se zbirka mora adekvatno zaštititi i učiniti pristupnom ne samo hrvatskim, nego i stranim korisnicima.
- Da je na raspolaganju imao današnje tehnologije i mogućnosti, tko zna kakva bi sve čuda otkrio – sjetno će Tvrtković.
Kao i mnogi izuzetni umovi, Lorković je bio prilično asocijalna osoba. Toga se sjeća i Marjanović koji je u mlađim danima živio s Lorkovićima.
- Bio sam svjedok njegove tobožnje “nedruštvenosti”, jer bi se nakon pola sata “druženja” u salonu njegove supruge ispričao njenim gostima i vratio se u radnu sobu, u svoj raj. A njegova supruga, iako također biolog, morala se ispričavati gostima – prisjeća se Marjanović.
Tipični rastreseni profesor
Kako kaže, bio je tipični rastreseni profesor koji nije imao interesa za išta osim čiste znanosti i prezirao je banalnosti, koje su osnova svih druženja. Jedino gdje je istinski uživao bilo je među leptirima i ljudima koji su o njima pričali. U takvom okruženju mogao je provesti beskonačnost.
Kažu da je ujedno bio i malo bahat. Njegovi suradnici sjećaju se jedne konferencije koja je bila organizirana njemu u čast kada je već duboko bio u mirovini. Na fakultetu je govorio ugledni japanski biolog, no Lorković je bez prestanka pričao ljudima oko sebe kako gospodin za katedrom “nema pojma o čemu govori”. Ono oko čega su pak svi složni jest da je bio do kraja svog života znanstveno aktivan, što ga je vjerojatno učinilo i najstarijim aktivnim znanstvenikom na svijetu.
- Neću nikad zaboraviti kada sam ga sa 93 godine na leđima vozio na Biokovo da prouči jednu vrstu leptira za koju mu je, eto, baš nedostajalo nekoliko informacija. Sada zamislite jednog starog gospodina u svojim devedesetima koji je došao na planinu prikupljati leptire, to vam samo govori koliko je volio svoj rad. Sjećam se, u jednom trenutku sam se okrenuo, a on sa sve četiri u zraku. U padu je ozlijedio ruku, ali je stavio zavoj, popio malo crnjaka i rekao - idemo dalje raditi - priča Tvrtković.
Čak i u svojim zadnjim danima, Lorković je i dalje radio. Sa 98 godina završio je u bolnici nakon što je nezgodno pao u stanu. To ga je najviše mučilo jer u zadnjim trenucima nije bio uz svoje leptire.
- Bilo mu je grozno u bolnici jer je izvučen iz svog svijeta. Iako, sjećam se, tu noć prije nego što je preminuo čitali smo skripte o novim teorijama o evoluciji i svako malo mi je govorio: “Kolega, vidite li kakve greške danas rade”. Do zadnjeg je trenutka razmišljao o svojim leptirima - prisjeća se Tvrtković.