PRIČA IZ DARUVARA

Djevojka koja pomiče granice: Kako je Mirna spasila stanare daruvarskog Doma za starije od korone

Mirna Tićak
 Privatni Album/mojportal
Ima tri godine radnog iskustva, a u Bjelovar je doselila iz Našica. Ima tek 27 godina i zove se Mirna Tićak. Tijekom pandemije dobila je specijalni zadatak u Daruvaru

U starom normalnom ona je medicinska sestra koja radi kao instrumentarka na očnom odjelu, te potom odjelu otorinolaringologije Opće bjelovarske bolnice, ima tri godine radnog iskustva, a u Bjelovar je doselila iz Našica, i to kako bi svoje obrazovanje nastavila baš u ovome gradu. Ima tek 27 godina i zove se Mirna Tićak, piše MojPortal.

U novom normalnom, u jeku pandemije koronavirusa, u sve samo ne uobičajenim okolnostima, Mirna se istaknula nadrealnim organizacijskim sposobnostima gdje je svima, ali prvenstveno sebi pokazala koliko može pomaknuti granice kada je potrebno očuvati zdravlje svojih kolega i pacijenata, ali i zaustaviti širenje zarazne bolesti koja nas je sve bacila na koljena. Ovo je priča o njoj, a nakon što bude ispričana, mnogi od nas će promijeniti kut gledanja na sve ono kroz što prolaze zdravstveni djelatnici u posljednjih godinu dana.

Veliko zajedništvo

- Čim se prošlog proljeća pokazala potreba za medicinskim sestrama u korona jedinici, bila sam premještena tamo gdje mi je puno toga bilo novo, nije bila moja rutina i morala sam se naviknuti. Ranije sam radila u operacijskim salama i na dijagnostici u očnoj ambulanti. Zarazna bolest i sve što ona donosi svima nam je stvarala nelagodu, a naročito u početku kada nismo puno toga znali. U tom me je periodu bilo i strah, kao i mnoge moje druge kolege. No, stvorili smo jedno čvrsto zajedništvo, povezali smo se, pomagali smo jedni drugima - prisjeća se Mirna početka epidemije i otkriva kako joj je prvih tjedan dana nakon što je obukla zaštitno covid odijelo, bilo najteže. Tada se morala prilagoditi i radu s tri para rukavica, a kako nam priznaje, nije bilo lako pacijentu pod tolikom ograničenjima niti izvaditi krv. Tu su i zamagljene naočale i težina covid odijela. No, kaže nam, sve je to psiha i čovjek može puno više izdržati nego što u početku misli.

image
Mirna Tićak
Privatni Album/mojportal

Inače, Mirna je od samog dolaska na covid odjel radila na tzv. vanjskoj organizaciji posla kada nije bilo glavne sestre, dok je u međuvremenu i kasnije, kako je rasla potreba za medicinskim osobljem i sama radila s covid bolesnicima. Kako i sama kaže, puno joj je u tom periodu značila podrška kolega, naročito jednog kolege koji je s njom ulazio u smjene. Izazovu koji se preko noći nametnuo - nije uzmicala, jer, priznaje nam, cijeli život prate je izazovi.

Ledi se krv u žilama

- Željela sam u što kraćem periodu pohvatati sve ono što nisam znala, pa sam slušala i pratila rad liječnika na tom odjelu. Svaku sam vizitu upijala što oni očekuju od mene, što očekuju kod određenih problema s pacijentima i definitivno sam upila puno njihovog znanja jer morala sam se nekako na brzinu snaći - priznaje nam Mirna i u nastavku odaje nešto što ledi krv u žilama jer rijetko tko bi očekivao ovakav odgovor na pitanje „kako ste se nosili s pacijentima i njihovim strahovima“.

- Od početka imam taktiku koju koristim uvijek, a nju sam koristila i na covid odjelu. Svakog pacijenta koji tamo leži gledaš kao svog roditelja, jer ti znaš da je on nečiji roditelj i moraš se tako postaviti. Znači, nikad ne smiješ dozvoliti da pacijent osjeti da si ti zabrinut, da je njegovo stanje teško. Oni svi su postali i depresivni i anksiozni, ali i svi mi kao zajednica smo postali jednako tako depresivni - odaje nam Mirna koja se inače dosad nije cijepila protiv kornavirusa. Taman kad je došla na red, počela je šmrcati pa je propustila cjepivo. No, isto tako, koronavirusom nije se zarazila unatoč svim dodirima s tom izrazitom zaraznom bolešću. No, da je strah od zaraze ipak prati, ne želi skrivati.

- Bojala sam se jer znam da nemam mogućnost samoizolacije. Na početku koronakrize, nakon odrađenih smjena u bolnici, odlazila sam u Učenički dom gdje nam je bolnica u narednih tjedan omogućila boravak kako bismo bili samoizolirani. U tom sam se periodu znala našaliti jer smo moj partner i ja bili kao Romeo i Julija. On bi navečer znao doći pod prozor, a ja bih izašla na prozor samo da si mahnemo i da se nakratko vidimo. Da je bilo lako, naravno da nije, no znatno teže je bilo mojim kolegicama koje su primjerice, imale malu djecu. Sjećam se kolegice koja mi je pričala kako je uzmaknula od svojeg djeteta koje ju je nakon tri tjedna izbivanja htjelo zagrliti. U tom trenu, majčino je srce puklo - iskrena je naša sugovornica koja je ovakvim načinom života živjela prva dva mjeseca pandemije.

Nije znala gdje je Daruvar

Najtežim u proteklih godinu dana, Mirna smatra početak drugog vala pandemije koji je nastupio negdje u rujnu. Iako su već bili naviknuli na režim, brojke koje su vrtoglavo rasle, stvarale su nelagodu svim zdravstvenim djelatnicima jer se nije moglo znati hoće li sustav uspjeti zbrinuti tolike oboljele. A potom je došlo i još jedno iznenađenje - Daruvar. Naime, nakon što se u daruvarskom Domu za starije koronavirusom zarazila većina djelatnika i štićenika, iz Bjelovara je stiglo pojačanje.

- Nakon što sam odradila svoju smjenu na korona odjelu, vidjela sam kako se u dvorištu bolnice održava sastanak. Prišao mi je glavni medicinski tehničar i priopćio mi kako od ponedjeljka krećem za Daruvar kao voditelj organizacije rada u Domu za starije i nemoćne. U tom trenu nisam uopće znala gdje se nalazi Daruvar. U nedjelju ujutro sam došla kući iz bolnice nakon odrađene smjene i taj cijeli dan sam provela na telefonu. Nisam znala niti o kojem se domu radi niti kakvo je stanje u njemu. Vijesti uopće nisam slušala jer sam se željela odmaknuti od svih negativnih vijesti - priznaje Mirna i pojašnjava kako je te nedjelje saznala da su gotovo svi štićenici bili zaraženi, kao i većina djelatnika.

image
Uoči ulaska u Dom za starije i nemoćne u Daruvaru
Privatni Album/mojportal

Uz nju, u Daruvar su krenule još tri medicinske sestre iz bolnice i četiri iz Doma zdravlja - iz stomatoloških ambulanti, dok su četiri bile u daruvarskom Domu i radile zaražene jer nije bilo dosta osoblja. Dakle, ukupno 12 osoba dobilo je zadatak brinuti o daruvarskom Domu za starije kojemu je hitno trebala pomoć.

Početak avanture

- Sama sebi sam te nedjelje rekla, Mirna, ovo je tvoj rat. Zadala sam si dva cilja: nitko neće umrijeti jer nije to zaslužio i nitko od medicinskog osoblja ne smije ti se zaraziti. Hvala Bogu, te sam ciljeve ostvarila. Imala sam i plan A, plan B, a vjerujte, već nakon trećeg dana boravka u Daruvaru, smišljala sam i plan C jer je neprestano bilo iznenađenja. Još u nedjelju sa svima sam se čula jer sam morala znati kakvo je točno stanje, morala sam znati što da od zaštitne opreme uzmem, nisam si mogla dozvoliti biti nepripremljena, svu tu strategiju sam stavila na papir, a u ponedjeljak sam najprije otišla u bolnicu po lijekove, aparaturu i zaštitnu opremu te potom krenula u Daruvar - priča Mirna početak nove avanture i dodaje kako nimalo jednostavno nije bilo osmisliti rad jer je u grupi imala ljude s koronom, ljude koji su preboljeli koronu i ljude koji nikad nisu imali koronu. Neminovno je bilo da svi oni imaju mjesto za presvlačenje, oblačenje i odmor.

- Tražila sam da moje sestre budu smještene dovoljno daleko i dovoljno blizu od Doma, tako da uvijek mogu doći ako hitno zatreba, ali isto tako da se mogu odmoriti kako zaslužuju. Županija, Opća bolnica Bjelovar i ravnateljica Doma za starije Marina Vulinović tu su mi izašli u susret i sve što sam ja tražila, oni su uistinu nabavili, bez puno pitanja. Tu mislim na kontejnere, kao i organizaciju presvlačenja jer proučavajući vremensku prognozu nedjelju prije polaska, vidjela sam kako se spremaju oborine, a nikako nije bilo primjereno da dozvolim da se moje sestre nakon smjene presvlače na kiši ili snijegu - vrlo je detaljna bila Mirna koja je mislila na svaki segment posla.

Vitalni znakovi

Smjene je, nadalje nam priča ova srčana Slavonka, organizirala tako da spoji osobe koje se nadopunjuju, odnosno da uvijek ima jedna koja će znati preuzeti na sebe zadatak da pomogne onima koje možda imaju manje iskustva. Inzistirala je na kratkim primopredajama, kao i na redu posla, redu odmora i redu zabave. Forsirala je na mjerenje vitalnih znakova jer je bilo važno prepoznati alarmantno stanje i reagirati na vrijeme, kaže nam Mirna i dodaje kako su im puno pomagali liječnici s daruvarske Hitne pomoći koji su po potrebi i njihovom pozivu dolazili u Dom, a neke stvari je odradila tako da se prethodno konzultirala telefonski s liječnicima iz bjelovarske Opće bolnice koji su joj dali smjernice za dalje.

Priznaje nam da joj se taj neplanirani „izlet“ u Daruvar činio kao odlazak u malu bolnicu, a štićenike je promatrala kao svoje pacijente. Mnogi su bili anksiozni i često su pitali za svoje osoblje, gdje je i kada će se vratiti, jer osim što su bili zabrinuti za svoje zdravlje, brinuli su se i za njih. Na pitanje kako je osobno proživljavala fizički umor, ali i psihički pritisak, Mirna skromno kaže da je brzo naviknula na fizički umor. Priznaje nam kako ju je u jednom trenutku, na pola tjedna boravka u Daruvaru, novinarka tražila izjavu, a po boji glasa shvatila je da nešto nije u redu, da drugačije zvuči. Iako je to novinarka pripisala umoru, Mirna priznaje da je istina bila nešto drugačija.

Velika inspiracija

- Za vrijeme mog boravka u Daruvaru, moj otac zarazio se koronavirusom. Uz majku, on je osoba koju ja najviše volim i strahovito mi je bilo teško što ne mogu biti uz njega. Bio je prilično loše i trudila sam se i njemu telefonom pomagati koliko mogu. Tu sam malo psihički pala, no nakon riječi koje mi je uputila moja kolegica, brzo sam se vratila na pravi put. I njoj je bilo veoma teško. Jednog je dana rekla da bi najradije strgnula odijelo sa sebe i sama se zarazila, no tada sam joj ja pala na pamet i sama sebi je rekla da ne smije to učiniti zbog mene koja se toliko trudim da sve završi u redu. E pa kada vam netko toliko vjeruje i kada nekoga toliko nadahnjujete, onda morate ostati jaka - priča Mirna koja je i sama, kako tvrdi, samo čovjek od krvi i mesa pa se kao i većina drugih ljudi, u datim trenucima bori kome će njezin ego pripasti - idu ili super egu, s obzirom na situaciju i okruženje u kojem se nalazi. Pojasnila nam je kako je super ego ono čemu težimo postati, naš uzor i idealna slika, dok je id nasuprot super ega. Svjesna je Mirna da je nekima inspiracija, drugima iritacija, a kao svoju inspiracija navodi Nadu Prlić - medicinsku sestru koja ustrajno promiče medicinsku struku, jedna je od idejnih začetnica studija sestrinstva u Osijeku i dobitnica strukovne nagrade za životno djelo.

- Na predavanjima ja sam u nju gledala kao u Boga, a i prije nego sam ušla u bolesničku sobu, kod mene su se morala poštivati neka pravila, društvene norme, etički kodeksi. Uvijek zato znam reći da sam dijete Nade Prlić - zaključuje svoju priču Mirna, koja je za boravak u Daruvaru pohvale dobila od brojnih svojih kolega i nadređenih. Neke od njih možete pročitati u nastavku.

No, ova skromna medicinska sestra nije propustila priliku kako bi zahvalila svim svojim kolegicama koje su radile s njom u Daruvaru jer bez timskog duha, ne bi mogla postići pozitivne rezultate.

Zaslužena ocjena

- Sve one koje su požrtvovno radile su proizvele glazbu, ja sam bila samo dirigent. A uvijek ću biti zahvalna i sestrama Gordani i Kristini, mojim mentoricama koje su me naučile instrumentirati - istaknula je Mirna.

Na kraju valja spomenuti i još jedan dokaz koliko je ova mlada žena ustrajna i požrtvovna. Sa samo 10 godina, izgubila je pamćenje, pa je iznova morala učiti gotovo sve. Podijelila je s nama kako je jedino taj 4. razred osnovne škole prošla s vrlo dobrim uspjehom jer punih godinu dana nije smjela učiti. Kada joj je učiteljica htjela pokloniti peticu, rekla joj je da na to ne pristaje, jer, naprosto, to nije njezina zaslužena ocjena. Pa kako onda nakon svega ne zaključiti da je riječ o iznimno posebnoj osobi. Da nam je više „Mirni“, svijet bi nam bio šareniji i ugodniji za život, piše MojPortal.

Kolege i nadređeni o Mirni

Sanela Plavšić, dentalni asistent u županijskom domu zdravlja

- S Mirnom sam oduševljena. To je izuzetno osposobljena osoba, desna ruka svima nama koje smo radile s njom, oslonac u svakom pogledu. Ona je imala odgovor na svako naše pitanje, uistinu je sve znala, odlično se pripremila, sve je organizacijski posložila. Bitno je reći da smo radili u veoma teškim uvjetima gdje su zaposlenici doma i ravnateljica, kao i korisnici bili zaraženi, a Mirna je svemu tome vješto doskočila. Izašli smo svi zdravi i to je najvažnije. Skidam joj kapu, a iako je od mene mlađa punih 13 godina, ako treba sutra bih opet s njom išla u vatru i to jedino pod uvjetom da mi opet bude šef.

Davor Malčić, voditelj odjela oftalmologije pri Općoj bolnici Bjelovar

- Mirna je draga, sposobna, vrijedna i ambiciozna osoba. Gdje je god radila pokazala je maksimalni trud i vrlo brzo je napredovala. Moram napomenuti kako radimo zahtjevan posao, naročito kod operacija i netko dugo uči o svemu tome, no Mirna je vrlo brzo sve pohvatala te stekla mogućnost za samostalnu instrumentarku. Otišla je dalje od nas, a koliko sam upoznat, razlog je taj da je bila željna novih izazova. Iako smo bili tužni, drago nam je zbog nje. Gdje se god pojavi, Mirna podiže atmosferu jer je veoma vesela, a svoju sposobnost dokazala je i u Daruvaru u vrijeme kada je to bilo najpotrebnije.

Marina Vulinović, ravnateljica doma za starije i nemoćne osobe Ljudevite pl. Janković u Daruvaru

- Mirna ja nama bila zvijezda vodilja u tom procesu zaraze koronavirusom jer je došla s odjela koji se bavi liječenjem od te zarazne bolesti. Bez obzira na godine i prijašnje iskustvo, ona je imala hrabrosti i kompetencija za pružiti nam pomoć i savjet. Koordinirala je cijeli tim vanjskih sestara, napravila je balans s unutarnjim djelatnicama, imala je odlične organizacijske sposobnosti i jako je dobro odradila povjeren joj posao. Štićenicima su nedostajale njihove sestre, no bili su zahvalni što se o njima netko toliko dobro brine. Osobno mi je Mirna u tom procesu bila izuzetna pomoć i podrška da mi pojasni procedure koje se tiču bolesti, a koje ja kao ravnateljica i socijalna radnica nisam dotad znala. Neprestano nam je pojašnjavala da moramo nakratko zanemariti naše uobičajene protokole u Domu i da moramo staviti naglasak na borbu protiv ozbiljne bolesti. Bila nam je dostupna 24 sata dnevno, neprestano fokusirana i puna energije. I nakon tog razdoblja, ostali smo povezani, a nedavno nas je, zajedno sa dožupanom Nevenom Alićem posjetila u Domu. Jedna poslijepodnevna kava pretvorila se u trosatno druženje, što je samo po sebi dokaz kako smo se uistinu i nakon nevolje ostali povezani.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. rujan 2022 12:56