Svaki put kada u milanski atelijer Kristine Špirk dođe nova klijentica započinje jedinstvena, intrigantna priča. Žene (i poneki muškarac) koje se obraćaju Kristini, Zagrepčanki iza etikete Decontoured, ne dolaze k njoj praznih ruku. Svaka od njih donosi sa sobom neki odjevni predmet: haljinu, kaput, vjenčanicu, odijelo, štogod... uz koji je vežu emocije, priče, sjećanja. To je odjeća, dugo nenošena, ali pažljivo čuvana, koja svojim vlasnicama znači mnogo, i to na više razina. Naslijedile su je od mama, baka ili neke druge važne, voljene osobe.
Tako vjenčanica s čipkom koju je davnih godina na svojem vjenčanju na Siciliji nosila baka jedne klijentice, baka koju je neizmjerno voljela, postaje i njezina vjenčanica, sasvim drugačija... Ili se klijentova klasična muška kožna jakna transformira u minimalističku, modernu, žensku, poklon za godišnjicu braka za njegovu suprugu. Diorov kaput, izišao iz dizajnerova atelijera ranih 1950-ih, postaje ogrtač s dva lica i odvojivim rukavima koji će mlada žena nositi još godinama.
Svi su ti ljudi, dakako, mogli kupiti neku novu stvar, no Kristina Špirk i Decontoured dali su im priliku da njima bitnim odjevnim komadima daju novi život. U samoj srž njezina rada je - održivost.
Trendovski izrazi poput redizajna, recikliranja, ekološkog pristupa i održivog načina rada njoj nisu u vokabularu zato što se trenutno naveliko koriste i propovijedaju barem na papiru i u high street modi i kod luksuznih brendova - ona je sve to odavno uklopila u svoj rad, svoju filozofiju i pristup životu.
- Tijekom godina stekla sam epitet "sustainable teroristice". Sve do prije godinu dana bila sam svojevrsna persona non grata, a moj rad kontroverzna tema. Iako su me zvali na kongrese po svijetu, držala sam predavanja studentima na raznim fakultetima, mediji su me izbjegavali jer sebi sam dopustila da redizajniram dizajn drugih ljudi, velikih faca - govori Kristina koja je na nekoliko dana uspjela nakratko posjetiti rodni Zagreb i između dva sastanka preko Zooma uspjela uhvatiti malo vremena za razgovor.
- Uporno sam govorila da se uopće ne radi o tome. Ja to ne smatram redizajnom postojećeg dizajna, nego davanjem života i nove osobnosti odjevnom predmetu koji pripada osobi koja ga je od nekog naslijedila. Ti nisi svoja mama. Uzet ćeš njezin kaput koji je nabijen emocijama, sjećanjima i mirisima. To je stvar koja za tebe ima, prije svega, emotivnu, a ne materijalnu vrijednost.
Posljednjih mjeseci, reći će, sve je više medija koje zanima njezino mišljenje i zamisli, njezini stavovi o divovskoj, tromoj modnoj industriji koja se sporo i teško mijenja i prilagođava, te o problemu brze mode, bezbrojnih tona stvari koje nitko nikad neće odjenuti, nego će završiti u spalionici i tako ukrug, od kolekcije do kolekcije. Nedavno je o njoj pisao i talijanski Vogue.
Netko drugi bi na njezinu mjestu rekao - našla sam svoju nišu, imam siguran krug klijenata koji se stalno širi i radim ono što želim po svojim pravilima, no ona ipak ne želi ostati na sigurnom terenu. Ustvari, ono što ona radi (ne zato što ona to tako radi) i dizajneri poput nje - trebalo bi biti neka idealna budućnost.
- Ali s obzirom na to da se u modnom svijetu vrti ogroman novac, grupacije profitiraju i imaju golemu sljedbu, modna industrija, koja je jedan od najvećih zagađivača na svijetu, još se dugo neće promijeniti. Bez obzira na to, mi mali u tom sistemu možemo i moramo raditi na promjeni svijesti. Govorim o metadizajnu. To je dizajn budućnosti koji počiva na redizajnu sustava i općenito na konceptu redizajna, ali u kolaboraciji s krajnjim kupcem i s interdisciplinarnim pristupom - kaže Kristina. Njezino osobno dizajnersko putovanje počelo je kad je kao srednjoškolka crtala odjeću kakvu je željela, a zatim i krenula na tečajeve šivanja da bi je mogla i sašiti.
Odustala je od studija prava da bi upisala modni dizajn i kostimografiju na Školi za modu i dizajn Profokus, pa se čak i zaposlila u jednoj tekstilnoj tvornici. Otišla je nakon dvije godine, poprilično depresivne, jer nije mogla funkcionirati u sustavu rada od devet do pet. Pokrenula je svoj posao. Išlo joj je dobro, no i dalje je osjećala da to nije ono što doista želi. Napokon, odlučila je poslušati prijateljicu koja je tada živjela u SAD-u i koja joj je govorila da mora doći u New York i okušati se tamo.
Radila je tamo kao ghost designer, a kada se nakratko vratila u Zagreb, dogodio se, pokazat će se kasnije, presudan telefonski poziv.
- Danas nažalost pokojni, genijalni dizajner Goran Lelas, moj mentor i prijatelj, pozvao me da se priključim jednom projektu u Milanu. On me preporučio klijentima. I tako sam otišla na tri mjeseca i svidjelo mi se. Tada još nismo bili u EU i svi su mi rekli da upišem neki master, da mogu ostati. Aplicirala sam i upala na Istituto Europeo di Design. Ne mogu reći da sam nešto spektakularno naučila, ali vrijedilo je, ako ništa drugo, zbog prijateljstava, s nekim od tih ljudi i danas radim i družim se - govori Kristina koja je ubrzo počela raditi na konzultantskim projektima za neke od najvećih modnih grupacija u Europi i svijetu.
I opet, shvatila sam da to nije to. Mene, u konačnici, moda kao moda nikada nije pretjerano zanimala, mene je zanimao dizajn, esencija dizajna, interesirao me couture aspekt. I aspekt održivosti - objašnjava i dodaje da je tada, ustvari, proživljavala svojevrsnu egzistencijalnu krizu.
- Razmišljala sam: biti dizajner je moj poziv, a meni se gadi taj modni svijet. Ne vidim smisao u mnogo toga, u hiperprodukciji, u frazama koje slušam, tromosti golemog sustava... Pitala sam se što ću, gdje ću, kako ću i odlučila vratiti se svojim počecima - šivanju, prekrajanju, prepravljanju. Spletom okolnosti, Lelas je u tom trenutku radio svoj poznati projekt "Haljine skulpture" i preko njega sam upoznala ljude koji su se bavili zanatskim varijantama dizajna, imali su svoje male atelijere. Počela sam surađivati s njima, a nakon nekog vremena se osamostalila - prisjeća se Kristina.
Njezin je radni proces zahtjevan i često dugotrajan.
- Ponekad stvar koju mi donesu vrtim danima po rukama, proučavam svaki šav, svaki komadić materijala. Nije baš uvijek lako napraviti onaj prvi potez škarama, kada počneš rastavljati nešto što je staro 50, 60 godina. Klijentu izlažem svoju viziju, ideju, prijedlog, slušam što kaže i onda se bacamo na posao. Također, potičem klijente da sami sudjeluju u procesu izrade, smatram da je to izuzetno bitno - kaže Kristina.
Velika većina komada koji izlaze iz njezina atelijera su poput slagalice. Tako se gotovo svaki njezin kaput može nositi na dvije strane. Drugi ima, primjerice, rukave koji se mogu skinuti ili promjenjivu kragnu. U jednom kaputu su, dakle, minimalno tri-četiri odjevna predmeta, a i više s novim asesoarom koji se može isplanirati i izraditi. Svaki od komada s potpisom Decontoured svojevrsni je "rad u nastajanju". To je Kristinina vizija: komad koji raste s onim tko ga nosi, nosiva umjetnost. Posebno je ponosna na zanatske vještine koje je stekla kroz godine rada.
Da, ponosna sam što sam krojačica, modelistica, projektantica. Za ovakav način rada to je neophodno. Jako je puno ručnoga rada, zahtjevnih detalja. Najviše vremena trošimo na obrade, a 90 posto njih radi se ručno, stroj to ne može. Radimo sa svilom, kašmirom, vunom, s najboljim prirodnim materijalima. Ne mogu reći da smo zero waste proizvodnja, ali na kraju mjeseca imamo jednu malu kantu otpada, a i to su uglavnom končići i doista neiskoristivi komadići materijala. Iako i takvima pokušavam naći namjenu - tumači.
Ponosna je i na ljude s kojima surađuje, vještim krojačicama s golemim iskustvom i raznim zanatlijama s kojima je u stanju danima se baviti jednim jedinim komadom odjeće, promišljati svaki korak izrade odjevnog predmeta. I, dakako, zbog toga što oni koji dolaze k njoj shvaćaju da nije neka drska žena iz Hrvatske koja eto rašiva i prepravlja dragocjene komade ovog ili onog slavnog dizajnera, nego netko tko im pruža iskustvo, emociju i nešto mnogo veće od mode i odjevnog predmeta.