"Što želiš biti kad odrasteš?", pitanje je koje dobije svako dijete barem jednom tijekom svog odrastanja. Pogotovo dok su još mala jer roditelji i stariji članovi obitelji jednostavno vole čuti kako djeca razmišljaju o odraslom svijetu. Odgovori znaju biti uistinu raznoliki. Liječnik, učiteljica, nogometaš, balerina, astronaut, policajka...kada je u pitanju dječja mašta, granice uistinu ne postoje. Ipak, u nekim ne tako davnim vremenima to pitanje je bilo više rezervirano za dječake. Djevojčice su imale tek ograničen broj zanimanja koja su im bila dostupna s time da je jedno, nažalost, često prevladavalo. Bio je to posao kućanice i majke, no od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa nadalje žene sve više suvereno koračaju poslovnim hodnicima. Ispočetka su najviše radile u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, dok danas nema zanimanja u kojemu ne radi i ženska ruka. Naime, prema podacima Popisa stanovništva 1961., čak je 92,4 posto žena imalo osnovno obrazovanje ili manje, a njih svega 0,8 posto visoko obrazovanje. S druge strane, podaci popisa stanovništva iz 2011. (podaci s posljednjeg popisa još nisu objavljeni) pokazuju da je udio visokoobrazovanih žena iznosio je 16,7 posto, dok je udio visokoobrazovanih muškaraca iznosio 16 posto. Visoko obrazovanje je tako jedno od područja u kojem žene ne samo da su postigle ravnopravnost s muškarcima, već su ih i prestigle.
Prema tome, danas žene mogu biti što god žele. Stoga smo za ovogodišnji Dan žena pitali tri djevojčice što žele biti kada odrastu te ih spojili sa ženama koje se bave njihovim željenim zanimanjem kako bi iz prve ruke dobile savjete koji će im, možda, jednoga dana pomoći u odabiru buduće karijere.
Dora Dasović (9,5), 3. razred IV. OŠ Bjelovar: "Želim biti učiteljica, već učim svoju sestru kako da piše slova."
Želim biti policajka ili učiteljica. No, ako baš moram birati jedno, onda bih radije bila učiteljica. Kao mala sam se puno igrala učiteljice, a i kad sam dobila svoju učiteljicu u školi svidjelo mi se kako nas ona uči.
Zove se Goranka Višić. Najdraže mi je kada nam čita priče, onda se mi možemo nasloniti i zamišljati što se događa u priči. Super mi je i što se slaže s nama, iako je neki dečki ponekad ne slušaju pa im ona podijeli crvene ili crne točke. Nakon tri crvene ide opomena, a nakon tri crne minus i jedinica u imeniku. Ja nemam nijednu točku. Dobra sam učenica, mama i tata mi to kažu, iako mi se ponekad ne da učit. No, volim svoju učiteljicu i želim biti dobra pa ipak sjednem za knjigu.
Mislim da je posao učiteljice dosta težak, ali želim naučiti nekoga nešto novo. Često pokušavam učiti svoju mlađu sestru Evu. Ona ima 5 godina i jako je tvrdoglava pa ne želi učiti. I s njom sam se igrala učiteljice pa smo se izmjenjivale. Učila sam je kako da piše slova, do brojki još nismo stigle. Kad je ona učiteljica onda uvijek crtamo.
Ona uvijek kaže da je dobro naučim, ali mislim da nije još ništa naučila. Teško je jer ne zna baš šutjeti, što se mora dok traje sat. Zato me baš zanima – kako je to biti učiteljica?
Marija Veronkica Cvjetković (55), učiteljica u OŠ Bukovac: "Djeca poučavaju učitelje da ne zaborave biti djeca."
Draga Dora,
moje ime je Marija Veronkica Cvjetković i drago mi je da pokazuješ interes za moje zanimanje, a još ljepše je što ti je za to dala poticaj tvoja učiteljica. Odgovorit ću ti sada na tvoja pitanja.
Učiteljica sam postala prije dvadeset godina, predajem razrednu nastavu što znači da pratim učenike kroz prve četiri godine njihovog osnovnoškolskog obrazovanja. Sada imam 55 godina i radim u Osnovnoj školi Bukovac, koja je nastradala u potresu, pa trenutno radim u Osnovnoj školi Jordanovac.
Nisam poput tebe dobila poticaj za svoje buduće zanimanje tako rano već mi je on došao od strane mojih srednjoškolskih profesora, a posebno profesorice psihologije gospođe Longin. Mi smo trebali držati seminare pred cijelim razredom i ona mi je rekla da bi bila prava šteta da jednog dana ne predajem jer, rekla je, da imam taj dar.
Sjećam se svoje učiteljice i vjerujem da ću je se sjećati do kraja svog života jer je to bila prva osoba iz svijeta obrazovanja s kojom sam provela toliko dugo vremena i koja me je naučila mnogim činjenicama. Bila je stroga, no ja sam voljela školu i sve ono što je škola pružala, a to su bezbrojne aktivnosti.
Djevojčice koje žele postati učiteljice moraju znati da posao nije jednostavan jer nakon nekog vremena, a govorimo o periodu od četiri godine osobno upoznaješ, ne samo svakog učenika, već i njegovu obitelj. Često su problemi učenika i njegove obitelji i moja briga jer ih dobro poznajem i znam kako im je. Tako da taj posao moraš doista voljeti jer on nije samo puko poučavanje djece već puno, puno više od toga. Zato se treba pripremiti da sa zatvaranjem vrata učionice i odlaskom doma sigurno ne prestaje i razmišljanje o svojim učenicima. Važno je da je učiteljica moralna osoba, da je pravedna, da su joj postupci jasni i prema svima jednaki i da svaki puta objasni zašto je donijela neku odluku i odlučila se na neki postupak. Kada je sve jasno i transparentno, onda nema nezadovoljstva.
Osmijeh na licu učiteljice je nešto najljepše za vidjeti u školi, dobro – osim prijatelja. Osmijeh liječi, kako onoga koji ga dobiva tako i onoga koji ga daje. Učitelji poučavaju djecu o različitim znanjima, a djeca poučavaju učitelje da ne zaborave biti djeca. A što djeca rade, osim što postavljaju pitanja? Djeca se smiju! I tako se mi učitelji smijemo s njima i čuvamo ono veselo razigrano dijete u sebi i …i onda se lakše nosimo sa svim poteškoćama našega posla.
Lara Kuzminović (12), 5. razred I. OŠ Bjelovar: "Voljela bih se igrati cijeli život zato želim biti teta u vrtiću."
Otprilike znam kako izgleda jedan dan u životu tete u vrtiću. Ujutro ide s njima na doručak, pa u grupu gdje pazi da se djeci ništa ne dogodi. Onda ide ručak, djeca sjednu za stol i teta svima nagrabi u tanjur. Osim većoj djeci, ona si mogu i sama. Kasnije se djeca igraju vani ili unutra, ako pada kiša, pa ide užina i djeca idu kući s time da teta ostaje na poslu dok zadnje ne ode doma. Mama mi je teta u vrtiću pa znam,
No, moja mama nije jedini razlog zašto želim biti teta u vrtiću. Glavni je taj da volim djecu! Zanimljiva su, živahna i vesela, uvijek nešto novo i zanimljivo s njima. Čuvam često svoje male nećake pa znam kako je to. Nekad je i teško s njima. Moraš imati dosta snage da izdržiš sve njihove igre i stalno ih moraš zabavljati jer ti inače skaču po glavi. Postavljam im zato pravila da znaju što lijepo ponašanje te što smiju, a što ne smiju.
I ja sam slušala pravila dok sam bila mala, kuća bi inače otišla u zrak da nisam. Kako sam u vrtiću još naučila raditi kruh, onda sam ga znala i doma peći. Znam raditi i frizure, mami sam napravila neki dan. Uz to sam i mažoretkinja, no više od svega želim i dalje biti teta u vrtiću. Voljela bih se igrati cijeli život.
Znam da je to težak posao, ali ako dosta dugo radiš onda se navikneš i nije toliko teško. No, opet me zanima – kako je to biti cijeli dan na nogama i opet zadržati osmijeh na licu?
Nadina Đuretić (42), odgojiteljica u Dječjem vrtiću Zapruđe: "Odgajanjem djece u vrtiću činiš svijet boljim mjestom."
Pozdrav Lara, imaš prekrasan osmijeh i vedru narav.
Veseli me što si poželjela biti odgojiteljica ili kako djeca kažu "teta" jer to je zaista divan poziv.
Moja priča je nešto drugačija, nisam odmah poslije srednje škole upisala fakultet. Nisam bila sigurna što želim. Postala sam majka sinu i kćeri, te odvodeći njih u vrtić svakoga dana zaljubila sam se u vrtić. U vrtiću je uvijek bilo veselo i živahno, kada bi dovela svoju djecu najradije bih bila ostala s njima u toj kući istraživanja i zabave. I tada sam odlučila - želim biti odgojiteljica!
Diplomirala sam s 30 godina uz posao i majčinstvo. Bilo je izazovno, ali moguće. Sada imam 42 godine i radim u jednom zagrebačkom vrtiću.
Sjećam se mnogih lijepih trenutaka iz vrtića, ali i nekih manje lijepih poput dječaka koji me je vukao za kečke pa me je moja teta Katica ohrabrivala i pokazala kako da mu dam do znanja da mi se to ne sviđa i da to ne smije činiti. Ohrabrila me je da se izborim za sebe i bila moja sigurna luka.
Vrtić je mjesto gdje usvajamo najvažnije vještine u životu - brinuti o sebi i drugima, o svom okruženju, učimo o važnosti ljubavi i prijateljstva. Vrtić je mjesto gdje je igra najvažnija aktivnost na svijetu i kroz nju istražujemo, učimo, dijelimo, uvažavamo, prihvaćamo.
Posao odgojiteljice je poziv i jednostavno ga osjećaš. Razumiješ da je tvoja uloga velika i važna, da odgajanjem djece u vrtiću činiš svijet boljim mjestom, ulažeš u budućnost društva. Savjetujem ti da svaki dan pokušavaš biti što bolja verzija sebe, jer djeca uče od ljudi kojima su okružena. Budi dobar primjer.
Zadrži cijeli život svoju dječju znatiželju i glad za znanjem i razumijevanjem svijeta koji te okružuje. Voli, poštuj, razumi. Pleši, pjevaj, veseli se malim stvarima.
I na tvoje zadnje pitanje, kako uspijevamo zadržati osmijeh na licu odgovor je – ljubav prema poslu i djeci!
Marta Krajač, 6. razred OŠ Zapruđe: "Želim izvoditi operacije i pomoći ljudima."
Odmalena želim biti kirurginja. Mama mi je rekla da sam se još kao dijete imala jako puno stvari od doktorice, a i u školi sam se često igrala s prijateljicama doktora. Tako da, fora mi je biti nešto vezano uz medicinu, a i mogu gledati krv u serijama i filmovima bez da mi bude loše. No, kirurginja najviše želim biti zato da mogu raditi operacije i na taj način pomoći ljudima. To me najviše pokreće.
Nisam nikada pričala s kirurginjom. Vjerujem da je posao baš težak, moraš biti smiren, imati mirne ruke da ne pogriješiš tijekom operacije, trebaš znati sve lijekove i količine. Sve je to velika odgovornost i, priznajem, malo me strah toga, ali ako si jako dobar kirurg onda sve bude oke. Zar ne?
Nisam znala da u Hrvatskoj ima tako malo ženskih kirurga. Iznenadilo me to. No, opet, meni je i dalje kirurginja na prvom mjestu zanimanja.
Sviram inače gitaru, tu vježbam prste. Još ne znam koju ću srednju školu upisati, ali me zato zanima – koliko se moraš potruditi da postaneš kirurginja?
Iva Kirac (41), spec. kirurške onkologije na Klinici za tumore, KBC Sestre milosrdnice: "Osjećaj dobro obavljenog posla je vrhunski!"
Kirurginja sam postala 2011. godine nakon što sam položila specijalistički ispit, što je značilo da odgovaram za ono što odlučim operirati i kako to napravim. Moj put prema kirurškoj sali počeo je na fakultetu. Svidio mi se omjer između teorije i praktičnog rada u kirurgiji i rezultati rada su isto tako relativno brzo vidljivi. Istraživanja u kirurgiji su dosta konkretna i većinom primjenjiva, a tehnologija se brzo razvija i sve više se zahtijeva pravi timski rad s drugim strukama da liječenje pacijenta bude uspješno. Ta komunikacija je nekad pravi izazov.
Nažalost, u Hrvatskoj ima zapravo veoma malo kirurginja. Trenutno su više od 70 posto studenata medicine žene. U operativnim strukama se približavaju možda oko 10 posto. Postoji diskriminacija pri prijemu na specijalizaciju koja je negdje i dalje očita, dok je na većini odjela diskretna, ali se osjeti. Dio možda zbog fame oko diskontinuiteta ako, recimo, odete na porodiljni, smanjite svoju raspoloživost i slično. Istina je da zaista niste u istoj formi kao kada ste 'sami' s poslom, ali s druge strane nakon prvih nekoliko godina djeteta imaš puno balansiraniju perspektivu od ljudi bez tog iskustva. Srećom i u našoj kulturi se i ne-ženski dio populacije sve ravnomjernije hvata u koštac s brigom i vremenom posvećenom djeci tako da smatram da ova isprika postaje neupotrebljiva. S druge strane, usko grlo prijema znači da svaka od nas koja je primljena zaista grize više od muških kolega za istu stvar. Kada završite edukaciju i postanete dio nekog odjela, postaje daleko važnije koliko i kako radite posao te kakav je vaš odnos s pacijentima.
Što je mene dovelo do kirurgije? Od treće godine studija kao student nakon položene godine bi se javljala na praksu u vrhunske centre izvan Hrvatske, koje sam birala i zbog tadašnjeg interesa za kirurgiju jetre i zanimljivosti lokacija - Prag, Pariz, Padova, New York. Vidjela sam zbilja sjajne centre i operatere, puno prije nego što je moja specijalizacija uopće počela. Između ostalog mogućnost asistiranja Branimiru Kocmanu, koji je jedan od začetnika transplantacijskog tima na Merkuru, te gledanje prof. Darka Anića, sada dječjeg kardiokirurga na KBC Zagreb, postavilo je dosta visoke kriterije kako bi ovaj posao zbilja trebao izgledati. Specijalizacija je jedan period kada bi trebali najviše učiti teorijski dio te najčešće gledanjem dobiti neku kondiciju nespavanja i stajanja za stolom. S položenom specijalizacijom se fokus okreće prema odgovornosti za izbore i načinu kako se suočavate sa stvarima koje, unatoč vašim nastojanjima, nekad ne idu baš najbolje. Ostatak pokušavaš taj omjer držati na strani dobro obavljenog posla. Tad je osjećaj vrhunski!
Ako želiš hodati ovim putem, trebaš znati da on zbilja traje i postoji velika mogućnost da ćeš se još hrpu puta predomisliti (osnovna, srednja, fakultet, specijalizacija, subspecijalizacija – razdoblje od četvrt stoljeća). S bilo kojim drugim fakultetom počela bi raditi 8 ili 10 godina ranije. Drugo, trebaš zbilja znati što točno radiš i zašto, pa to učenje ne staje i stalno postoje neki novi tečajevi, što će vjerojatno biti slučaj u svim strukama. Treće, nema baš radnog vremena jer nekad situacija zahtjeva da dođete bilo kada. Konačno, kad se stvari poklope i pacijent ode doma u boljem stanju nego što je došao, to je nešto što svi očekujemo i zašto smo tu. Ujedno, dobra stvar je da od svih medicinskih struka zaista imamo najmanje administracije.