Semih Huseyin Adıgüzel student je treće godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Došao je u Hrvatsku krajem 2017. u sklopu programa Erasmus kao student prava u Ankari, no onda se nije mogao više vratiti u Tursku. Zatražio je zaštitu u Hrvatskoj, 2019. ju je dobio i nastavio studirati pravo, ali morao je krenuti ispočetka, na hrvatskom jeziku i ulažući napor da izbori pravednije uvjete studiranja za sebe i sve druge pod međunarodnom zaštitom u Hrvatskoj. Semih glumi u predstavi "Bura" redatelja Romana Nikolića, koja tematizira izbjeglištvo u Europi. U prosincu 2022. dobio je priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava "Krunoslav Sukić"
Poštovani,
prema rezultatima Natječaja za subvencionirani smještaj studenata u studentske domove za akademsku godinu 2021./2022. nisam ostvario pravo na smještaj u studentskom domu. Nemam nikakav drugi smještaj u Hrvatskoj. Ovim putem bih htio podnijeti molbu za odobrenje smještaja posebnom odlukom Ministarstva znanosti i obrazovanja, kao i prošle godine, a prema telefonskim razgovorima te sastancima koji smo imali ranije ove godine..."
Tako sam u zadnje četiri godine počinjao bezbrojne dopise, molbe, zahtjeve, prigovore, pritužbe, žalbe, prijedloge. Uz odbijenice, muk, prigovore na prigovore, dobivao sam i obećavajuće odgovore, kao ovaj od Ministarstva znanosti i obrazovanja:
"Budući da u dosadašnjoj praksi Ministarstvo nije imalo iskustva sa studentima azilantima, koji u RH borave kao samci, ubuduće će prilikom izrade propisa posebnu pozornost usmjeriti studentima kojima je odobrena međunarodna i privremena zaštita u RH i dodatno razraditi odredbe kojima su isti obuhvaćeni, a do tada će svakako postojećim mehanizmima nastojati ovim studentima olakšati pristup pravima u cilju osiguravanja uspješnog tijeka studiranja i u konačnici stjecanja visokoobrazovnih kvalifikacija."
Kada sam dobio jedan takav odgovor u kojem je stajalo da sam azilant i da sam "rijedak slučaj", tada sam prvi put osjetio da sam zaista azilant. Da sam izbjeglica. Bilo je to godinu i pol nakon što sam početkom 2019. dobio odobrenje o međunarodnoj zaštiti. Postalo mi je jasno da institucije nemaju dovoljno iskustva rada s azilantima i shvatio sam da ću se morati za svaki korak boriti. I, nadam se, izboriti.
U Krivom putu
Kada govorimo o životima izbjeglica, dva su važna poglavlja iste, izbjegličke priče. Izbjeglica se postaje prisilnim napuštanjem domovine, kada u toj domovini više ne možete ostvarivati svoja temeljna ljudska prava. Recimo, pravo na život, pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo na sigurnost, pravo na slobodu izražavanja, pravo na pošteno suđenje. Tada krećete u potragu za slobodom koja vam je oduzeta možda ratom, možda represivnim političkim sistemom. Drugo je poglavlje kada izbjeglice počinju graditi novi život sasvim ispočetka, u tuđoj i često dalekoj zemlji. Prvo je poglavlje priča o gubitku.
Gubimo sve što smo imali u životu; dom, obitelj, domovinu, državljanstvo, diplome, karijere, snove. Drugo poglavlje je priča o novoj prilici. Teško je, ali nismo više u državi u kojoj smo strahovali od nezakonitog progona, možda i za život. Osvijestio sam ta dva poglavlja, te dvije perspektive izbjeglištva kada sam odlučio zatražiti azil u Hrvatskoj i o tome prvi put razgovarao s malom ekipom bliskih prijatelja u Krivom putu. Kada sam im govorio o razlozima zbog kojih moram napustiti svoju zemlju, moji su prijatelji počeli plakati suosjećajući sa mnom.
Tada sam odlučio da ću ubuduće pričati svoju priču od drugog poglavlja, od toga kako sam dobio priliku za novi život i kako zapravo imam sreću za razliku od milijuna ljudi koji nisu nikada dobili priliku da budu slobodni, koji nikada nisu mogli ponovo steći ono što im je silom bilo oduzeto. Nikome ne služi govoriti o onome što je izgubljeno. Svima nama je potreban, a ponajprije meni, optimizam da bih mogao nastaviti dalje i da bih spriječio da me osakati okrutna stvarnost izgnanstva. Tako sam, umjesto misli o gubitku svega, počeo tumačiti svoju poziciju kao novu priliku u kojoj ću možda moći ostvariti svoje ciljeve i snove.
Zadržati nadu
Zbog toga za mene biti izbjeglica, bez obzira na svu okrutnost proživljenog iskustva koju taj pojam podrazumijeva, znači nastaviti dalje i zadržati nadu. Koliko god ti je život drukčiji nego drugima, ipak si podložan istoj ljestvici društvenog prosuđivanja i izložen istim pitanjima, kao što su - kako faks, jesi položio ispite, kako posao, znaš li što ćeš raditi kada diplomiraš, imaš li curu, kuda ideš na ljeto?
Tada se i ti odlučuješ ponašati kao da je sve normalno, kao da su to sve tvoje brige, i odgovaraš na pitanja. Roditelji i prijatelji očekuju da polažeš ispite, da radiš na povremenim poslovima, ukratko da se normalno ponašaš kao da je sve kroz što prolaziš normalno. Ako želiš nastaviti sa životom, nemaš alternativu. I nitko ti ne može pomoći. Mama ne zna kroz što prolaziš, otac te ne može savjetovati jer nije doživio ono što ti doživljavaš, a prijatelji te također ne mogu u potpunosti razumjeti jer tvoj put nije i njihov.
A povratka nema, doma više nema. Otkako sam morao otići, sve se promijenilo. Nisam vidio tatu već šest godina. Moja mala, tada šesnaestogodišnja sestra sada je već odrasla. Mlađi brat je diplomirao, nedavno počeo raditi kao odvjetnik i sada pridonosi uzdržavanju obitelji. Čak i kada bih se jednog dana mogao vratiti, ne znam bih li snašao. Jer kada postaneš izbjeglica, tvoja domovina postaje tuđina i ti si bez doma na Zemlji. Možda neću nikada ponovno znati što to znači biti okružen s obitelji i prijateljima koji govore moj jezik i dijele moju kulturu. Već sam zaboravio kakav je osjećaj živjeti bez potrebe da u glavi prvo prevodim svaku misao prije nego što je izrečem.
Kako promijeniti sustav
Jezik je izrazito važan dio izbjegličkog iskustva. Najčešće zbog jezične barijere izbjeglice se ne mogu izraziti. Jedan od glavnih razloga zašto sam počeo intenzivno učiti hrvatski je bio da se mogu zaposliti. No nedavno mi se dogodilo da sam u restoran u Tkalči pozvao konobara da naručim, a on me prekinuo i rekao: "I am sorry, sir, I don‘t speak Croatian. Can I have your order in English?" I Hrvatska je među zemljama u koje dolazi sve više i više novih ljudi. Otkako sam došao prije pet godina, broj stranaca se drastično povećao. Danas sve češće srećemo dostavljače iz Pakistana, taksiste iz Turske, građevinske radnike iz Nepala.
Institucije nemaju samo dužnost provesti postojeći sustav, već ga trebaju unapređivati u skladu s potrebama i promjenama društvenih i pravnih okolnosti. Danas je jednostavno pisati nova pravila, mijenjati propise, usvojiti nove zakone ili ratificirati konvencije, međunarodne ugovore i europske regulacije. Međutim, najvažnije je omogućiti njihovu primjenu u praksi i doista omogućiti ljudima pristup propisanim pravima i stvoriti pogodne okolnosti za ostvarivanje tih prava.
Kao, primjerice, omogućiti pristup studentskim pravima bez poteškoće, što sam na početku naveo. To je područje s kojim sam se najviše bavio zato što sam student. U Hrvatskoj nema puno studenata sa statusom azila ne zato što nema zainteresiranih, već su odustali kada su shvatili koliko ih prepreka čeka da bi mogli studirati. Danas je situacija ipak puno bolja nego 2019. kada sam dobio azil, jer je Ministarstvo obrazovanja omogućilo azilantima pristup nekim studentskim pravima.
No azilantima je otežan i pristup zdravstvenim uslugama. Događa se da vas liječnik neće primiti zato što ne zna kako bi vas registrirao ili zato što mu je to dodatno birokratsko opterećenje jer svaki put mora izdati račun i poslati ga poštom Ministarstvu zdravstva da bi mogao naplatiti obavljen pregled.
Sa svakim novim slučajem otkrivamo nove izazove, što je sasvim normalno u svakom društvu koje se razvija. Niti jedan sustav nije savršen i sve dok se okolnosti mijenjaju, trebaju se mijenjati i sustavi. Moguća rijetkost slučajeva ne bi smjela biti razlog ili izgovor da se promjene ne provode. Pitanje ljudskih prava je od tolike važnosti da čak i kada postoji samo jedan slučaj, trebalo bi se postupati s promjenom. I to važi za sve građane, ne samo za izbjeglice.
Nitko od nas ne bira u kojoj državi, društvu, obitelji će biti rođen i ne bira s kakvim događajima će se susresti u životu. Niti jedan Sirijac, niti jedna Ukrajinka ne bi izabrali da budu izbjeglice. Nitko ne želi biti protjeran iz svog doma. No isto tako nitko nema garanciju da jednog dana neće postati izbjeglica. U Hrvatskoj su, nažalost, mnogi to iskusili na vlastitoj koži. Ne biramo našu sudbinu, ali možemo birati što ćemo s njom uraditi.
Možemo pokušati shvatiti koja nam je uloga u toj našoj novoj poziciji, promisliti kako možemo pridonijeti da nam u novom društvu svima bude najbolje što može, bez obzira na to jesmo li domaćini ili migranti. Društvo je dinamičan pojam i mi kao članovi tog društva stalno igramo neku ulogu ovisnu o našim društvenim pozicijama.
Moja uloga u društvu
Tako sam razmišljao od početka svog života u Hrvatskoj. Bio sam uvjeren da imam neku ulogu u ovom društvu i da imam dužnost pridonijeti bez obzira na to što sam stranac, azilant, student. Ono što mogu jest koristiti sve svoje sposobnosti i prilike te pokušati izgraditi bolji život i za sebe i za druge.
Jedno bez drugoga nije moguće, iako to ponekad znači izaći iz zone komfora i stavljati se u nelagodne i mukotrpne situacije kao što je za mene suočavanje sa službenicama oko nekih nejasnoća ili nanovo pisanje beskrajnih mejlova u pokušaju da naiđem na odgovornu osobu koja će me napokon saslušati.
"Društvo cvjeta kada stariji sade drveće znajući da se u njegovu hladu nikada neće odmarati", to su mi roditelji ponavljali od malih nogu. Uvijek bi bili ponosni kada bih učinio nešto za drugoga.
S tom mišlju svim svojim sugrađanima i sudržavljanima želim ugodne i radosne blagdane, sretan Božić i sretnu novu godinu.
U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice