Krajem veljače, taman kad je pandemija koronavirusa kucala na vrata Europske unije, umirovljenom branitelju Ottu Draganiću (77) iz zagrebačkog kvarta Gajnice izgorjela je kuća. Ostao je živjeti na zgarištu, bez struje i vode, bez krova nad glavom, grijao se na peć na drva i ugljen i gurao dan po dan ne moleći za pomoć. Supruga mu je umrla prije 10 mjeseci i baš kad je pomislio kako je u nesretnom požaru ostao posve sam i napušten, njegovi sugrađani velikog srca pokrenuli su humanitarnu akciju „Gajnice za Otta“ i spasili ga.
Pomoć zbližava
Vijest da je Otto u požaru 22. veljače 2020. ostao bez doma proširila se tek nakon četrdeset dana, upravo nakon zagrebačkog potresa, usred epidemije koronavirusa, i grupa građana reagirala je brzinom munje. Udarnu ekipu „nevidljivih" heroja koji su zbrinuli Otta čine Anita Papa, Goran Fritz Frigelj i Željko Šićak Prašnički koji su rado pristali govoriti za Deutsche Welle. Nije im ovo ni prva ni posljednja humanitarna akcija u kojoj pomažu sugrađanima u nevolji, međutim, do akcije za Otta nisu se ni poznavali.
„Kad smo vidjeli kako izgleda Ottov dom i kako živi, bilo nam je nepodnošljivo da ostane tako i u roku od par sati smo se organizirali, oformili grupu „Gajnice za Otta". Odaziv ljudi bio je golem, pogotovo kad je Goran objasnio tko je Otto i što njegovo ime znači u Gajnicama. Akciji se munjevito i s pravim, mada privremenim rješenjem odazvao i baptistički pastor Mihail Kreko. Ottu je otvorio vrata kvartovskog centra za ranjive skupine 'Kuća nade', u kojem Otto danas živi“, priča nam Anita Papa, jedna od pokretačica akcije Ottovog spašavanja.
A Otto Draganić je u mladosti bio na glasu kao jedan od najsnažnijih Zagrepčana, hrvao se s cirkuskim medvjedima, natjecao se s cirkuskim snagatorima u podizanju utega, ali i rado pomagao sugrađanima pri izgradnji kuća i drugim teškim fizičkim poslovima. Radni vijek proveo je u bivšoj tvornici „Jedinstvo", a bio je među prvim dragovoljcima Domovinskog rata.
Otto - dobri duh Gajnica
Goran Fritz Frigelj prisjeća se djetinjstva u Gajnicama u kojem je Otto bio jedan od najupečatljivijih likova. „Otta smo svi poznavali kao dobričinu i iznimno snažnog čovjeka, pričalo se i da su liječnici ustanovili kako ima kosti 'dvostruko' deblje od kostiju prosječnog čovjeka. Za Veliku Gospu na proštenju u Stenjevcu znao je zabavljati narod savijanjem željeznih šipki, a jednom su donijeli kotač od lokomotive, težak oko 500 kg, i tražili četiri muškarca koji će taj kotač pomaknuti za metar. Nijedan kvartet u tome nije uspio, ali je Otto kotač podigao i odnio ga metar dalje posve sâm“, prepričava Fritz anegdotu. Anita ističe kako je Otto bio lokalna atrakcija, ali i čovjek na kojeg se moglo osloniti - nije bilo akcije pomaganja u Gajnicama, a da joj se Otto nije odazvao.
Zato ni ne treba čuditi što su se Gajničani masovno odazvali humanitarnoj akciji koja bi Ottu trebala omogućiti dostojan život u mirovini - donosili su sve, od hrane i odjeće, pa do higijenskih potrepština i elektroničkih uređaja, a sad mnogi žele i uplatiti novac za obnovu i opremanje Ottova novog doma. Željko Šićak Prašnički, osnivač kvartovske Facebook grupe „Gajnice jučer, danas, sutra“, koja broji gotovo 14.000 članova, s Anitom i Fritzom ovih dana bori se s birokratskim zavrzlamama kako bi se omogućilo otvaranje žiro-računa i prikupljanje sredstava za Ottovo trajno stambeno zbrinjavanje.
„Institucije u Ottovu slučaju nisu obavile svoj posao, ali to nam nije ni važno. Želimo pomoći Ottu i pokazati da smo kao građani u stanju pomoći susjedu u nevolji i to nam je najvažnije“, naglašava Željko.
Rođen u Istočnoj Njemačkoj
Jer „Kuća nade“ je tek privremeni dom. Donedavno je to bila zapuštena i ruševna građevina, u kojoj je prije Domovinskog rata bila smještena milicijska stanica, a baptistički pastor Kreko, Slovak porijeklom iz Vojvodine, koji cijeli život pomaže izbjeglicama i siromašnima, odlučio ga je pretvoriti u centar za integraciju marginaliziranih i ranjivih društvenih skupina. Otta smo pronašli kako na terasi „Kuće nade“ hvata prve poslijepodnevne sunčane zrake. Poskočio je od radosti kad je ugledao ekipu svojih malih velikih heroja, a kad je čuo da će priču o njemu objaviti Deutsche Welle, otkrio je i kako je rođen u Njemačkoj te da se zato i zove Otto.
„Tata Vjekoslav Draganić bio je iz mjesta Draganić kraj Jastrebarskog i bio je policajac u Wehrmachtu, mama Ana rođena Đuretek bila je iz zagrebačkog Gornjeg Vrapča. Mene su dobili 1943. u Istočnoj Njemačkoj, koju su kasnije osvojili Rusi. Ne znam točno kad su se vratili u Hrvatsku, ali znam da je to bilo brzo nakon rata i naselili su se prvo kod tatinih u Draganiću kraj Jastrebarskog, a potom u Gornjem Vrapču. Kasnije smo došli u Rušiščak, ovdje iznad Gajnica“, priča nam Otto i odmah veselo prepričava dogodovštine iz mladosti, o hrvanjima s medvjedima i odmjeravanju snaga s „divovima“.
Sretan je jer je pronašao novi, privremeni dom u kojem se osjeća zaštićeno i paženo, što nije napušten i što se ima s kime i smijati i porazgovarati, pogotovo u ovo vrijeme epidemije koronavirusa kad je fizička distanca pravilo. Pomagači Anita, Goran i Željko su mu osigurali i da svaki dan ima topli obrok iz „Caritasa" te da redovno dobiva sve potrebne lijekove.
Ono što se u početku činilo kao Ottova životna tragedija postalo je priča o velikom Ottu i malim velikim herojima.
-->