Što ti igra protivnica?” “Ma igra Kraljevu Indijku.” “Što ćeš onda ti?” “Igrat ću sedmi potez H3.” “Dobro, onda će ona igrati...” “Ili, što ti igra protivnica?” “Igra Slavenku.” “Što ćeš ti, hoćeš vanjske izmjene?” “Ma ne znam, to mi je presuho.”
Tako, otprilike, zvuče telefonski razgovori šahovskog velemajstora Ognjena Cvitana i njegove kćeri, 17-godišnje međunarodne majstorice Ene Cvitan, najveće hrvatske šahovske nade i jedne od najvećih europskih.
- On mi da smjernice, ja pogledam laptop i to je to - kaže Ena.
- I to zna potrajati satima, ni o čemu drugome ni ne pričaju – uključuje se Enina majka i Ognjenova bivša supruga Iva Silić.
Sa sve troje razgovaramo u kući u Delnicama gdje Iva i Ena žive, Ognjen je stigao s nama iz Rijeke. Vratit će se, kaže, autobusom jer će ostati još malo trenirati s Enom. Na stolu je šahovska ploča koja bi trebala poslužiti kao rekvizit za fotografiranje, ali, naravno, Eni i Ognjenu to nije samo rekvizit. Slažu figure za poziranje fotoreporteru i odmah kreću razrađivati šahovsku partiju, kao da nitko osim njih ne postoji u prostoriji.
- Tako to onda oni mogu u nedogled. Ja stojim, slušam ih - priča majka Iva. I ona je svojedobno bila jako dobra igračica u delničkom šahovskom klubu pa poznaje igru i nije joj dosadno.
Ena Cvitan igra otkad zna za sebe, a kako je sve to krenulo, niti se ne sjeća. Na turnirima pobjeđuje od svoje šeste godine, uglavnom u kategoriji s igračima starijim od sebe. Kuća im je puna pehara i medalja, ni ne znaju im broj. Lani je, na prvenstvu Europe u takozvanom ubrzanom ili brzopoteznom šahu za djevojke do 18 godina, održanom u Crnoj Gori, osvojila drugo mjesto u kategoriji blitz te treće mjesto u ekipnoj konkurenciji. No, najvažniji rezultat ostvarila je ove jeseni na Olimpijadi u Gruziji, gdje je, s osvojenih 7,5 bodova, zaradila titulu ženskog međunarodnog majstora.
Šahovski gen
- Sa 17 godina, postala je dosad najmlađa međunarodna majstorica u Hrvatskoj. Inače, međunarodnih majstorica u Hrvatskoj nema više od deset, a velemajstorice su svega dvije. To je iduća viša titula po rangu - objašnjava Ognjen Cvitan.
On je, pak, 1981., u dobi od 20 godina, u Meksiku postao omladinski prvak svijeta, a 1987. šahovski velemajstor. Dvije godine kasnije zaigrao je za jugoslavensku reprezentaciju, s kojom je osvojio srebrno odličje, a kasnije i za hrvatsku reprezentaciju, s kojom je pet puta nastupio na šahovskim olimpijadama. U kratkim crtama, Ognjen je hrvatska šahovska legenda. Njegova je kći, pak, na dobrom putu da to postane.
Koliko je taj šahovski način razmišljanja poseban, uvjerili smo se i sami, gledajući nakratko Ognjena i Enu za šahovskom pločom, potpuno isključene od svih vanjskih podražaja. Kada je trebala pozirati našem fotoreporteru, s lovcem u rukama podignutim iznad šahovske ploče i ostalih figura, Ena je oštro protestirala, objašnjavajući da se figure tako ne pomiču i da to nikad ne bi bilo kretanje lovca u odnosu na položaj ostalih. Nije posustala ni kada smo joj objašnjavali da se ionako, s obzirom na kadar, neće vidjeti gdje koja figura stoji, tako da su Cvitani prearanžirali ploču, da sve izgleda uvjerljivo.
- Šahovski gen, to je definitivno to. Njoj je bilo lako, ona ga je imala. Za sebe ne znam od koga sam ga naslijedio - kaže Ognjen.
No, zanimljivo je da Ognjen nije bio taj koji je Enu naučio igrati i uveo u svijet šaha. Bio je to njezin djed, Vilim Silić. Bilo je to u dobi prije nego što je uopće razvila sjećanje, tako da Ena, iz svoje perspektive, šah igra oduvijek.
Ena i Ognjen Cvitan
Junaci šahovske ulice
- Nisam željela da nauči igrati šah, ta je igra prokletstvo, to su stalna izbivanja od kuće, ništa osim šaha ne postoji. Čak sam sakrila figurice, da Ena uopće ne dođe u doticaj sa šahom. Ali, naučio ju je djed, bez mojeg znanja, i nisam se ni okrenula, a ona je već igrala šah - priča Enina majka Iva.
Inače, šah je u Gorskom kotaru desetljećima, posebice u periodu nakon Drugog svjetskog rata pa sve do nedavno, uživao ogromnu popularnost. U Ravnoj Gori, centru goranskog šaha, čak postoji i Šahovska ulica.
- Postojao je, i još uvijek djelomično postoji, čitav sistem. Prije 30-40 godina, Zdenko Jurković je išao po školama, prezentirao šah djeci, tako da su se, kroz šahovske sekcije i klubove, šahom bavile stotine i stotine goranske djece - kaže Ognjen Cvitan.
Ena je, pak, već na svojem prvom natjecanju u Ravnoj Gori pokazala nesvakidašnju kvalitetu, tako da ju je uočio Željko Mitrović koji je, kažu njeni roditelji, zaslužan za njen šahovski razvoj. Kao i Hrvoje Jurković, sin ranije spomenutog Zdenka Jurkovića, Enin dugogodišnji trener.
- Već tada, u prvom razredu osnovne škole, Ena je odmah osvojila prvo mjesto - priča Ognjen.
Uz šah, jedno se vrijeme bavila i plivanjem.
- I bila je i u tome dosta uspješna i perspektivna. Jednom su je pitali: “Pa dobro, kako to da prije plivačkih natjecanja nisi uopće nervozna, a prije šaha jesi?” Odgovorila je: “U šahu treba misliti” – kaže njezina majka Iva.
Vremena u kojima su šahovski stasali Ena i njen otac potpuno su različita. Nekada su, kaže Ognjen, imali samo knjige, informatore, iz kojih su crpili sve informacije o partijama, a danas, naravno, imaju računala i internet i sve je dostupno.
- Danas se mogu i uživo pratiti šahovski mečevi, dostupne su brojne snimke, sve partije su popisane. U moje vrijeme, mogao si doći samo do partija najviše rangiranih protivnika, jer su se samo one bilježile, danas možeš vidjeti kako igra apsolutno svaki protivnik i pripremiti se. Laptop je osnovni alat svakog šahista - priča Ognjen.
On i dalje, zafrkava ga bivša supruga Iva, ima svoju žutu bilježnicu bez koje nikamo ne ide.
- Imam dosta velik repertoar, 3500 partija u knjizi. Enin je, za sada, dosta uzak. Ona najviše voli igrati Damin gambit - kaže Ognjen, a Ena negoduje da je sramoti.
Iz razgovora sa šahovskom obitelji doznajemo da se puno više cijeni klasični šah, gdje se partija igra po četiri-pet sati, od brzopoteznog, gdje je vrlo važan faktor sreća.
- U brzopoteznom šahu sam svojevremeno pobijedio Kasparova – kaže Ognjen.
Zahtjevnost bavljenja profesionalnim šahom je, kaže, ekvivalentna zahtjevnosti završavanja dva fakulteta.
- Tako se barem priča - veli Ognjen koji, kao i svi dobri šahisti, po položaju figura na ploči može prepoznati svaku svoju partiju, a dobar dio ih može i rekonstruirati. Vizualizacija, fotografsko pamćenje, puno kombinatorike, to su sve odlike koje pravi šahisti imaju, a oni najbolji imaju i taj “dodatni moment”, kreativnost, začudni potez tamo negdje nakon petnaestog, kada završi otvaranje, ili čak i prije. Ploča u koju gledaju šahistima nije niti potrebna, jer je znaju napamet.
- U vojsci sam znao zabavljati ljude tako da bih, okrenut leđima, igrao protiv dvojice koji su sjedili za pločom. Dovoljno mi je da kažu koji su potez odigrali. Amerikanac Timur Gareyev igrao je na taj način protiv 50 protivnika, postavši svjetski rekorder. A on čak, po rangu, nije među najboljim svjetskim šahistima - priča Ognjen.
Pitam ga jesu li računala uništila igru, referirajući se na čuvenu partiju, kada je računalo Deep Blue pobijedilo Garija Kasparova.
- Kada su se pojavili prvi automobili, bilo je popularno da se čovjek pokušava utrkivati s njima. Ubrzo su vidjeli da to nema smisla. Isto je s računalima i šahom. Računala su danas alat kojim se šahisti služe, ne natječu se s njima, jer je to besmisleno – veli Ognjen Cvitan.
Život profesionalnog šahista pun je odricanja, gdje obitelj dosta pati, jer se putuje od turnira do turnira.
- Znalo se dogoditi da me nema doma i po dva mjeseca - kaže Ognjen.
Ena takav život živi danas, godišnje, kaže otac, zna izbivati od kuće i po 200 dana.
Kći protiv oca
- U njenoj školi, delničkoj gimnaziji, imaju puno razumijevanja za to i na tome smo im jako zahvalni – veli otac.
Ali, nagrada je velika jer, slažu se i Ognjen i Ena, nema ljepše stvari od toga da u životu radiš ono što voliš.
- Volim šah, svi moji prijatelji su šahisti, s njima se družim na turnirima, na Facebooku smo, razgovaramo o šahu. To su gotovo jedine teme naših razgovora - priča mlada šahistkinja iz Delnica koja je već, zahvaljujući toj igri, proputovala gotovo cijelu Europu.
Putovanja joj, veli njena majka, nisu nikakav problem, toliko je sretna dok se sprema za autobus, nema nikakve nervoze, straha od puta...
A kako to izgleda kada zaigra protiv svojeg oca?
- Oni nikad ne igraju jedan protiv drugoga, samo treniraju, razgovaraju – odgovara Iva Silić u njihovo ime.
Međutim, našli su se dva puta na suprotnim stranama ploče, i to na turnirima. I Ognjen je oba puta pobijedio.
- Nije joj htio popustiti, remizirati. Zvala sam ga na mobitel, jer ako natjecateljima zazvoni mobitel dok igraju, automatski ih se diskvalificira. Ali, ostavio je mobitel u sobi - smije se Iva.