Tek mu je 17 godina, ali Zlatku Josipu Grgiću tepaju da je gitaristički virtuoz, a prvi je glazbenik u povijesti koji će izvan Španjolske zasvirati gitaru “La Invencible” velikog graditelja gitara Antonia de Torresa.
De Torres je, inače, gitaristički ekvivalent onoga što je Antonio Stradivari bio za violine, najvažniji graditelj čija konstrukcijska rješenja se i danas koriste u izradi klasičnih gitara.
“La Invencible” (u prijevodu “Nepobjediva”) de Torres je konstruirao 1883., a izradio ju je od ružinog drveta. Radi se o jedinoj gitari koja je uvrštena u nacionalna blaga Španjolske, a da bi je zasvirao izvan matične zemlje, Grgić je trebao posebnu dozvolu Vlade, odnosno Ministarstva kulture Španjolske.
Bez najave
Gitaru će Zlatku na nastupe donositi posebni tim, i to letovima iz Španjolske koji prethodno neće biti najavljivani zbog sigurnosti, a nakon nastupa će je odnositi na isti način. Transport je toliko tajan da o njemu detalje ne zna ni sam gitarist.
S kultnim “Torresom” zasvirat će najprije u Beču, a zatim u Italiji, a ponude mu dolaze čak i iz Japana. Ali Hrvati su ga vidjeli prije svih njih jer jučer je odradio samostalni koncert u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
- Gitaru sam počeo svirati sa samo pet godina, nakon što sam upoznao Tommyja Emmanuela, velikog australskog gitarista kome je moj otac u to vrijeme organizirao nekoliko koncerata po Europi - prisjeća se mladić.
Upravo je njegov otac bio jedna od najvažnijih figura zbog koje je Zlatko ostao ustrajan u vježbanju gitare, a on ga je usmjerio i prema španjolskim tehnikama sviranja koje će ga kasnije dovesti i do de Torresovih remek-djela u obliku instrumenta. - S ocem svakodnevno vježbam gitaru po nekoliko sati. On me uveo u svijet gitare i upoznao sa starom španjolskom tehnikom koja vodi preko njegovog profesora Lea Witoszynskoga i Luise Walker do Miguel Llobeta, učenika velikog Francisca Tarrege.
Godine 1924. Miguel Llobet donosi u Beč Luisi Walker gitaru koju je napravio Santos Hernandez u Madridu za njen 14. rođendan. Ona je na njoj svirala po cijelom svijetu i prije smrti daje je profesoru Witoszynskom, a on mome ocu. Ta gitara predstavlja konkretnu poveznicu s tom školom i načinom sviranja koji ja njegujem - priča nam Zlatko pa nastavlja:
- Volim raditi s ocem jer ima ogromno znanje i svaki dan mi pomaže da napredujem. Strog je, ali pravedan. Kroz vježbanje se i družimo i provodimo jako kreativno vrijeme - objašnjava.
Pa, po čemu se razlikuje tehnika sviranja na “običnoj” i de Torresovoj gitari, koja se sama po sebi može smatrati umjetničkim djelom?
- Recimo, sviram bez noktiju na desnoj ruci i na crevnatim žicama. Ta tehnika mi omogućava maksimalnu emocionalnu izražajnost. Dok nisam počeo svirati Torresa nisam niti znao da postoje takve nijanse u boji tona, dinamici i izražajnosti - objašnjava nam ovaj talentirani mladić. Razlika je, kaže, i u emociji prilikom sviranja.
Kao Leonardo
- Antonia de Torresa uspoređuju s Leonardom da Vincijem, a svirati na njegovoj gitari je uvijek neki novi kreativni doživljaj, koji je jako teško objasniti riječima - kaže.
Da stvar nije samo u gitari, nego i u Grgićevom iznimnom talentu, dovoljno objašnjava činjenica da su mu Španjolci, nakon što su ga čuli kako svira, prozvali “šaptačem Torresu”.
- Bili smo u studiju Solere Flamence koji se nalazi odmah ispod poznatog svetišta Monserat kod Barcelone i snimali video-audio materijal. Bio sam okružen uglavnom flamenco gitaristima. Na Torresovoj “La Invencible” sam svirao dvije poznate katalonske narodne pjesme, koje je za gitaru obradio veliki Miguel Llobet. Dok sam svirao, supruga od Jordija, vlasnika Solere Flamence, je zaplakala i nije mogla zaustaviti suze. Netko je rekao: “Zlatco is Torres’ Whisperer (Šaptač Torresa)” pa je tako i ostao taj nadimak. Da, doista osjećam Torresa kada sviram njegovu gitaru - priča nam Grgić.
U kapeli
Imao je, među ostalim, čast istu gitaru zasvirati u kapeli bazilike Maria del Pi u Barceloni, a to mu je, kaže, bilo iskustvo koje će pamtiti cijeli život. - Doživio sam toliko pozitivnih emocija da će me to motivirati za cijeli život. Svirao sam na dan svete Barbare, pa sam se sjetio svoje bake koja je bila Barbara.
To nije bilo nešto slučajno, nego nešto što se moralo dogoditi, nešto što ću uvijek pamtiti i što će mi uvijek biti nadahnuće - emotivan je.
Za koncerte, osim vježbanja gitare, nema posebnih priprema. - Iskreno, lud sam za dobrim cipelama, a i frizura uvijek mora biti savršena. Eto, jedino to - smije se.
Kada nije po svijetu i ne pokazuje svoje fascinantno umijeće, Zlatko, kaže, živi kao i svi njegovi vršnjaci. - Volim spavati i večernji sam tip osobe, što je dobro jer su mi i koncerti većinom u večernjim satima, pa tako mogu dati svoj maksimum. Često ponesem gitaru u školu pa na hodniku sviram u pauzama između nastave.
Iskreno, osjećam se kao i svi svoji vršnjaci i ne razmišljam o tome što će biti za, recimo, pet godina - zaključuje.