LICA DOBROTE

‘Gledam Estervan iz Sirije. Ima 12 godina i opet je sve izgubila. Moram biti uz nju‘

Lea Blažević i Estervan iz Sirije
 Zeljko Hajdinjak/CROPIX
Studentica prava Lea Blažević, koja volontira od 6. godine, punih 48 sati provela je budna u sportskoj dvorani Brezovica u Sisku

Lea Blažević do subote ujutro nije spavala 48 sati. Taman kad misli otići iz Sportske dvorane Brezovica gdje, zajedno s kolegama volonterima, skrbi o 150 nevoljnika koji su u potresu ostali bez doma, odluči obaviti "još samo ovo". Tijelo je umorno, ali mozgom vlada adrenalin. Studentica prava volontira od šestog razreda osnovne škole. I Silvestrovo je provela u dvorani Brezovica. Na novogodišnju su ju noć podsjetile samo zvjezdice na noktima, koje je napravila pred planirani odlazak s prijateljicama u Pulu.

- Uvijek sam voljela pomagati, letjela amo tamo. Roditelji me nikad nisu sprječavali da idem gdje sam željela volontirati. Štoviše, poticali su me - drago joj je. Ali i ona je pazila da u školi bude sve u redu, kako ih ne bi dovela u iskušenje. Na trećoj je godini prava, ne pada na ispitima. Tu, u dvorani Brezovica, osobito je osjetljiva na starije ljude. Fascinira ju njihova snaga i skromnost.

- Većinom kažu da ne trebaju ništa, što god da ih pitamo. Inspiracija su. Nitko se na ništa ni ne žali. Znamo da uvjeti nisu savršeni, da se sportska dvorana ne može zamijeniti dnevnim boravkom, da kolačići iz trgovačkog centra nisu ni slični onima koji su ostali doma, u izvrnutim hladnjacima. Ali oni o tome ne razgovaraju. Uopće ne spominju 'što bi bilo kad bi bilo' - fascinira situacija Leu. I kako je starčad stoički podnosi.

- Trebamo im dati pažnju koju zaslužuju. Uostalom, ipak smo tu zahvaljujući njima - pragmatična je Lea. Gledamo je dok razgovara s Estervan, mladom Sirijkom čija se obitelj doselila u Hrvatsku. Pobjegli su od rata. Malenoj Estervan koja je spavala pokraj brata najviše su nedostajale knjige koje su ostale u ruševnoj kući.

- Kako je mogu utješiti. Malenoj je cijeli život na neki način bijeg od doma. Prvo rat, sad potres. Kako joj ne pomoći - priča Lea. Buduća se pravnica dade oduševiti drugačijim stvarima od svojih vršnjaka. Ljudi u nevolji pobude u njoj adrenalin kojemu se ne može oduprijeti. Učinit će sve što može, pa i danima ne spavati. Inspiracija su joj bake Vesna i Kaja.

image
Lea Blažević

- Njih su dvije, dvije suprotnosti koje mene dovode u ravnotežu – pripisuje Lea bakama zasluge za sigurnost kojom kroči svijetom. Svoju strast neće prepoznati kao nešto posebno, ali tuđu hoće.

- Fascinira me količina želje i adrenalina, ne volontera, nego 'civila'. Ta srčanost u donacijama, pa priskočiti gdjegod i kad god to treba. Bili smo u privremenoj sortirnici, ljudi su samo pristizali i pitali treba li pomoć. Iskrcavati, skladištiti, razvoziti uokolo... I opet, vidi Lea druge, sebe ne. Zašto nije otišla na Silvestrovo u Pulu?

- Kad se ovo dogodilo, rekla sam da ja prva ne mogu otići. Ne znam zašto, ali nije bilo šanse da bih otišla. Jučer smo po Petrinji, na ulici, dijelili tople obroke ljudima koji su sjedili ispred svojih srušenih kuća, pa ih pitamo trebaju li pomoć. Svi su nijekali očiju punih suza, ali se bore unatoč svoj težini situacije koja ih je snašla. Dijele istu sudbinu i mislim da ih to ujedinjava i drži. Zaista su strpljivi, ne vidim da su nervozni. Jedni druge podupiru. Koliko zla, toliko je iz svega proizašlo i neko dobro - ne da se Lea doma. Tvrdoglava je oduvijek. Još od tog, šestog osnovne, kad je kao klinka shvatila da je veseli pomagati drugima i pridružila se Crvenom križu. Danas je i mentorica školarcima za natjecanja iz Prve pomoći. Volontirala je i na INmusic festivalu, ali preko toga će tek tako prijeći, dok joj je volontiranje u izbjegličkom kampu ostavilo u glavi mnoga pitanja.

image
Zeljko Hajdinjak/CROPIX

- Prije nekoliko smo godina volontirali u jednome od izbjegličkih kampova. Baš me se dojmilo razgovarati s tim ljudima, azilantima, koji su dolazili odsvakud. Kako su uopće iz Grčke, Irana ili Iraka doputovali do Hrvatske? Kako su preživjeli voziti se u kontejnerima, u strahu za život? Sav novac su dali da bi ovdje mogli zatražiti azil. Dotad čitaš o tome i gledaš u filmu, a onda pred sobom imaš živi primjer, ljude od krvi i mesa, koji su to prošli. Mjesecima se vozili preko mora u zatvorenim kontejnerima - poput najzanimljivije je triler drame Lei.

Nikad nije imala mira. Bila je Dječjem gradskom vijeću, u Debatnom klubu, sudjelovala je u projektu „Youth’s against depression“ u Estoniji. Voljela bi volontirati i u inozemstvu, ali najveći joj je cilj postati članicom Interventnog tima Crvenog križa. Kao što ona neće ostaviti ove ljude u Brezovici, jednako su, poput nje, tvrdoglavi i mnogi koji ne žele u dvoranu.

- Ljudi ne žele iz svojih kuća. Iz dvorišta ispred porušenog doma. Kao kapetani broda su, 'tonemo zajedno s njim'. Žao mi je, jer ovdje imaju svu potrebnu pomoć. Danas su stigli i liječnici, njih dvoje, koji će se dnevno izmjenjivati - govori Lea. U petak navečer glas joj je pomalo pucao. Ali kaže da ona "mora biti tu".

- Zašto moraš?

- Nije da moram, ali nešto u meni mi to kaže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2022 16:31