Na gala dodjeli nagrada Zlatnog studija, u subotu 2. veljače, prvi put na sceni nastupile su zajedno dvije Ane Šafranek. Jedna filmska, Mirjana Bohanec-Vidović, i kazališna - Zrinka Cvitešić.
Dvije Ane zajedno su otpjevale miks pjesama iz kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika - “Noćas”, “Ja ljubim” i “Kukavicu”. U ulozi Fulira našao se Marko Tolja, a publika u HTV-ovu studiju toliko se razgalila da je te songove nastavila pjevušiti i nakon što je završila dodjela nagrada. Uostalom, tako na većinu djeluje Golikov film i dan-danas iako je od njegova snimanja prošlo skoro pola stoljeća.
- Ta ideja glazbenog producenta Ante Gele da Zrinka Cvitešić i ja prvi put zapjevamo zajedno bila je stvarno zgodna i mislim da je točka baš uspjela - kratko rezimira večer Mirjana Bohanec-Vidović. Hrvatska sopranistica i diplomatkinja danas je u mirovini, no unatoč iznimnim postignućima na tim područjima dobar dio javnosti pamti je ponajprije po toj jednoj ulozi koju je odigrala u Golikovu filmu. No, ne smeta je iznova i iznova pričati o 1970., godini kada je snimljena ta popularna ljubavna komedija, jer govoreći o filmu “Tko pjeva zlo ne misli” na svoj način odaje počast pokojnom Kreši Goliku, redatelju za kojeg smatra da je danas nepravedno zanemaren, a bio je toliko velik talent da bi, smatra, sigurno bio dobitnik Oscara da je živio negdje u inozemstvu.
Vječne riječi pjesama
I danas Mirjana Bohanec-Vidović, kad nastupa, jer nastupa i sa svojih 79 godina i dalje, svi uvijek žele da otpjeva “Ja ljubim”. Riječi pjesama iz filma i dalje zna, što u njezinom slučaju i nije tako neobično, jer pamti i kazališne uloge koje je odradila prije 30 godina. No, imena ljudi i telefonske brojeve, što je uvijek čudilo njezina pokojnog supruga liječnika Ivu Vidovića, kaže, nikad nije mogla zapamtiti.
- Mozak tako funkcionira kada se koncentrirate na jednu vrstu pamćenja - smije se Mirjana Bohanec-Vidović. Od aktivnog pjevanja, onoga u vidu opernih nastupa, davno se oprostila. Nije to bilo svojevoljno, niti ju je netko otjerao iz matičnog zagrebačkog HNK...
- I danas mi pjevanje, kazališna scena, strašno nedostaju. Kad sam prestala pjevati 1993., to je bilo ratno doba kad je u teatru bilo jako malo posla, a moja menadžerica u Barceloni nije mi htjela produžiti ugovor jer smo bili ratna, nesigurna zona, tako da nisam imala angažmana. Zato sam i prihvatila poziv tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića da uđem u diplomaciju. Njima je nedostajalo diplomata, a znali su da ja imam puno kontakata i poznanstava izvan Hrvatske. S druge strane, meni su bile 53 godine i osjećala sam da još puno toga mogu dati, dokazati se ako treba i na jednom za mene potpuno novom području. Međutim, kad sam otpjevala svoju zadnju predstavu, nisam mogla vjerovati da je to baš ona posljednja. Tri sljedeće godine nisam mogla prekoračiti prag niti jednog kazališta, toliko mi je to bilo teško. Čak i danas kada gledam neku predstavu, eto i “Tko pjeva zlo ne misli”, ja bih najradije skočila na binu i zapjevala sa Zrinkom i ansamblom - govori Mirjana Bohanec-Vidović.
Ljubav za kazalište
Odmalena je, otkriva, htjela samo jedno - kazalište. To je njezina prva i posljednja ljubav koju je spoznala još kao mala djevojčica. Unatoč vrlo teškom životu i neimaštini u kojoj je odrasla, njezina majka nije je sputavala niti usmjeravala da se školuje za neko “sigurno zanimanje”. Od mame je naslijedila vrlo lijep glas. Pjevala je stalno s mamom, ili pak sama na prozoru zgrade u Tomašićevoj ulici gdje su živjele. Susjedi su joj, prisjeća se, poslije rekli da su je slušali kako se stalno “dere”...
S 12 godina krenula je u Pionirsko kazalište, a kad ju je profesorica pjevanja u gimnaziji čula kako pjeva, odlučila ju je “prešvercati” u Muzičku školu, jer je Mirjani Bohanec-Vidović tad bilo 15, a morala je imati najmanje 16 godina za upis. Završila je muzičku školu i gimnaziju, ali nakon mature njezina majka nije joj mogla priuštiti daljnje školovanje. Stoga se Mirjana Bohanec-Vidović zaposlila na Radiju Zagreb u fonoteci i da nije bilo slučajnog susreta s generalom Ivanom Šiblom, tadašnjim direktorom RTZ-a, vjerojatno se nikada ne bi upisala na Akademiju. Nije ju poznavao, kaže naša sugovornica, ali kad je shvatio da ona ne može zbog fiksnog radnog vremena i raditi i studirati, premjestio ju je u redakciju ozbiljne glazbe gdje je imala klizno radno vrijeme. U roku od četiri godine završila je Akademiju, na radiju pokrenula emisiju “Operni solisti” koja se i danas emitira, i igrom slučaja uspjela dobiti stipendiju Austrijskog kulturnog instituta te je naredne dvije godine provela u Salzburgu i Beču.
Sve se činilo da će karijeru nastaviti u inozemstvu, no napokon se bila obnovila zagrebačka opera i na poziv maestra Belamarića ekspresno se vratila u Zagreb. Upravo na vrijeme za Golikov film.
Naime, Krešo Golik u to je vrijeme bio u potrazi za glumicom koja zna pjevati. Razgovarao je s Milenom Dravić, Ružicom Sokić..., a onda odlučio krenuti obrnutim putem. Kompozitor koji mu je radio glazbu za film, Živan Cvitković, preporučio je Mirjanu Bohanec-Vidović. Našli su se u kavani Corso, porazgovarali o svemu i svačemu, a onda joj je Golik rekao kako je uloga njezina te da samo još mora proći probno snimanje da vide “voli li je kamera”.
- Sve je krenulo s Golikovom genijalnom idejom da Relja Bašić, Mia Oremović, Franjo Majetić i ja mjesec dana zajedno radimo taj tekst za stolom. Ta ideja je bila odlična jer smo se mi toliko bili zbližili, zabavljali se, dobacivali primjedbe i viceve, neki su čak ušli i u film, pa se ta odlična atmosfera prelila i u film. Bili smo toliko dobro uigrani da je snimanje poslije teklo bez problema, iako sam se ja strahovito bojala, jer sam bila prvi put na filmu. Sve je išlo glatko osim one scene za klavirom u kojoj me Relja morao grliti i ljubiti. Sva sam se bila ukočila, bila sam potpuno izvan sebe od neugode. Relja zbog toga nije mogao pjevati, jer bila sam sva drvena, pa smo 13 puta ponavljali tu scenu, a onda se Relja razbjesnio i izvikao da sam se sva stresla. Odmah nakon toga uspjeli smo snimiti scenu bez problema - prisjeća se Mirjana Bohanec-Vidović.
Ustajanje u pet sati
Inače potpuno je nepoznato da je sve do toga filma Mirjana Bohanec-Vidović, tako prepoznatljiva po svojoj plavoj kosi, bila brineta.
- Prvo sam imala periku jer je Golik htio da Ana Šafranek bude blond. Nisam ih ni u kazalištu voljela nositi, a sad sam zbog snimanja morala na set doći sat vremena prije jer se perika mora namjestiti. To je značilo da se moram dići u pet ujutro, a ja volim dugo spavati. I onda sam rekla Kreši, dosta više toga, idem se ja pofarbati. I dopalo mi se, ostala sam plavuša - otkriva Mirjana Bohanec-Vidović.
“Tko pjeva zlo ne misli” fenomen je i danas, pa i dalje “Anu Šafranek” zaustavljaju na cesti, u dućanu. Nakon tog Golikovog filma prihvatila je još nekoliko filmskih uloga, no dobar ih je dio i odbila jer je oduvijek više voljela kazalište. S jedne strane nedostajala joj je interakcija s publikom, s druge nije htjela htjela pauzirati od teatra i pjevanja (“glas morate vježbati”, kaže, “svaki dan sat do dva da ne izađete iz forme”). Na kraju se od teatra morala oprostiti prije no što je željela te je otišla u diplomaciju, što je priča za sebe.
Nastavila je raditi sve do svoje 71. godine, a kad se naposljetku umirovila napokon je, kaže, počela uživati u svom domu, kuhanju, zajedničkim putovanjima sa suprugom. Njezin brak s divnim, izuzetnim čovjekom nakon 35 godina okončala je suprugova smrt. Iz duboke depresije, kaže, izvukle su je njezine prijateljice, njih šest koje čine “psihijatrijski klub” kako sebe vole nazivati. Nalaze se barem jednom tjedno na kavi u kafiću Argentina, slave rođendane zajedno, a nagovorile su Mirjanu Bohanec-Vidović i da uzme Tessu, malu pudlicu, od koje se danas ne odvaja.
I nije se oprostila od kazališta i pjesme. Drži i dalje satove pjevanja, ima planove za sljedeću godinu koji uključuju varaždinski HNK, ne propušta kazališne premijere, a i dalje s radošću zapjeva “Ja ljubim”...