ZAROBLJENA U SOBICI

Gospođa Ivanka je slobodna nakon 339 dana zatočeništva: ‘Mislila sam da neću dočekati ovaj dan‘

 Darko Tomas/Cropix
Nakon 325 dana u zatočeništvu svoje male sobe u domu za starije gospođa Ivanka MIjić konačno je izašla - van.

Ne mogu vam opisati što osjećam, presretna sam. Nisam niti mislila da će mi šetnja gradom ikad ovoliko značiti. Ovo je čista sloboda. Napokon dišem punim plućima, bila je oduševljena dok je birala cvijeće na Splavnici Ivanka Mijić (74) s kojom sam ruku pod ruku ovoga petka otišla u njezinu prvu šetnju nakon što je više od 339 dana živjela zatvorena u Domu za starije na Lašćini. Odabrala je mimoze i jednu ružu, koju je još dugo mirisala. Kao da je željela upiti sve oko sebe, uživala je u svemu dok smo hodali centrom.

image
Darko Tomas/Cropix

Nakon što je 19. siječnja primila drugu dozu cjepiva tvrtke Pfizer-BioNTech, prvog registriranog na tržištu Europske unije, gospođa Ivanka morala je pričekati još 14 dana do svoje slobode. I dočekala ju je napokon, iako je posljednjih dana bila jako nestrpljiva, čak i uvjerena da bi se nešto na kraju moglo izjaloviti.

Kaže mi, iskreno, sve što je lani planirala, propalo joj je i planove više nema jer se ne usudi.

Druženja s "vanjskim svijetom" joj gotovo godinu dana nisu bila dopuštena, osim u kratkom ljetnom razdoblju. Od 12. prosinca zbog probijanja korone u njezin dom više nije smjela ni izvan svoje male sobe. U njoj su bili ona, krevet, mali stol i stolica. Televizor i mobitel bili su njezini jedini prozori u svijet. Obitelj bi joj donosila stvari, ali bi ih ostavljali na porti i mogli bi se vidjeti preko stakla.

image
Ivanka Mijić, štićenica doma za starije Park
Goran Mehkek/Cropix

Zagrepčanka Ivanka je samo jedna od 22.000 korisnika domova za starije koji su najveći dio prošle godine proveli zatvoreni i odvojeni od svojih bližnjih. Ubrzo nakon što je 25. veljače u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj covida-19 domovi za starije su zatvoreni za posjete, a korisnicima je zabranjen izlaz.

"Toliko su mi dani isti da ne razlikujem jutro od večeri, noć od dana, sebe od mene... Ni sanjati nisam mogla da ću biti živa zatvorena bez ljudi i najmilijih, bez prijatelja, bez ljubavi, bez posla koji me čini sretnom. Sada osjećam samo da me održavaju živom hranom i vodom jer u meni svi osjećaji, osim bola, umiru. Svaki dan mi je potpuno isti. Tek po satima se neke nijanse mijenjaju. Danas je subota, a to znam jer je smjena kuhara, zovem ih od milja "mali zeleni" jer mi dolaze obučeni u zaštitna odijela noseći hranu. Razlikujem ih samo po glasu. Uredno sjedim na stolici koja me još trpi. Jadna stolica, mora izdržati mene koja odspavam tri do pet sati ležeći, a sve ostalo vrijeme sam njena", pisala mi je još krajem siječnja gotovo očajna Ivanka.

Upoznale smo se lani kad sam pisala o prvom lockdownu. Nije niti slutila da je to bio tek početak agonije nje i brojnih drugih stanara domova za starije i nemoćne u Hrvatskoj.

image
Darko Tomas/Cropix

Ponovno su otvoreni u svibnju prošle godine kad su korisnici domova mogli izlaziti te primati posjete svojih bližnjih u trajanju od 15 minuta, uz epidemiološke mjere poput nošenja maski i držanja distance. Kad je krajem rujna došlo do ponovnog rasta broja zaraženih, domovi su opet zatvoreni.

No, ni silne mjere nisu pomogle u suzbijanju zaraze. Ukupno je od početka pandemije u 2020. u hrvatskim domovima za starije bilo zaraženo 4311 korisnika, a njih 534 su umrla.

Pitam je, dok hodamo Trgom bana Jelačića, što joj je najviše nedostajalo. "Sve", kaže mi ne razmišljajući puno. Nedostajalo joj je u njezinu "zatvoru" baš sve na što je navikla: nedostajale su joj vježbe, šetnja po lijepom domskom dvorištu, odlasci u grad s prijateljicama, slušanje poezije na književnim večerima, druženja s dvije kćeri i ostatkom obitelji...

image
Darko Tomas/Cropix

"Oduzeta mi je godina dana s najmilijima, što mi nitko nikako ne može vratiti - razgovori s unucima, imam ih četvero. Najmlađi je bio dijete, a sad je gimnazijalac. Najviše su mi nedostajali zagrljaji. Nitko me nije dotaknuo, a kamoli zagrlio već mjesecima", priča mi, ali se brzo prekida u crnim mislima i veselo kaže da će ih, nada se, za vikend vidjeti. Tijekom tjedna svi imaju svoje obaveze.

Do prije tri godine, dok nije došla u dom, živjela je na Ravnicama blizu obje kćeri i viđali su se stalno. Prije 14 godina ostala je udovica.

Onda se jako razboljela i više nije mogla biti sama. S obitelji je odlučila da je dom najbolje rješenje jer ona nikome nije htjela biti na teret.

image
Darko Tomas/Cropix

"Meni je u domu odlično, ništa mi ne nedostaje. Sve je podređeno nama. Evo, kad trebamo vaditi krv, sestra dođe, a ja sam još u krevetu i sve se brzo i lako obavi. Paze nas i maze. Prije korone puno smo se i družili, imala sam društvo s kojim bih nakon večere ostajala u blagovaonici. Šalili smo se, popili malo vina, zapjevali. Imali smo razna predavanja i radionice", priča. Idilu je, nažalost, pomutila korona jer otad druženja više nema.

Ulični svirač pokraj sata na Trgu bana Jelačića vidio je našeg fotografa i kad smo mu objasnili da gospođa danas slavi prvi dan svoje slobode, odlučio je zasvirati samo za nju.

Ivanka je uživala. Kaže nam da jako voli umjetnost. Iako je cijeli radni život bila računovotkinja, piše poeziju.

image
Darko Tomas/Cropix

Lani joj je objavljena pjesma u zajedničkoj međunarodnoj zbirci Kulture snova, a uskoro bi trebala objaviti još jednu. Kaže mi kako se još uvijek nada da će biti normalna promocija uživo. Još se živo sjeća prošlogodišnje, doma je došla tek u pola 2 ujutro.

Kažem joj da je lako njoj sad smišljati tulume kad je sigurna budući da je cijepljena. Smijemo se zajedno konstatirajući kako je najbolje da naprave neku zabavu za umirovljenike iz domova i saborske zastupnike jer su zbog prednosti kod cijepljenja povlaštena skupina.

No, kaže, nisu baš isti. Ona se prošle godine nije osjećala nimalo povlašteno.

"Osjećala sam se kao da sam nevina, a optužena. Kad su na televiziji rekli da smo u ljeto bili slobodni, pitala sam se - zar je sloboda kada moraš ispuniti dva obrasca o kretanju izvan doma? Je li sloboda kada moraš pisati molbu za posjet najmilije osobe ili za izlazak iz doma? Za mene je sloboda da imam mogućnost odluke hoću li biti unutra ili vani, a ne da mi se brani i ograđuje me se žicom ili ključem", iskrena je.

Kaže da ju je nedavno posjetila kći i pomislila je kako izgledaju kao dva majmuna, a između njih staklena stijena dok razgovaraju mobitelima.

I kad priča o teškim trenucima, Ivanka je duhovita. Prošetale smo do Dolca na kojem nije bila, kaže mi, predugo. Razveselile su je boje i mirisi povrća i voća, iako primjećuje da nema turista na koje smo u gradu navikli. I ljudi su nekako ozbiljniji, na distanci.

"Baš je drugačije nego prije. I na zgradama se vide oštećenja od potresa. Nikome nije lako", konstatira. Ona je oba velika potresa, i onaj zagrebački u proljeće i petrinjski, proživjela sama, u svojoj sobi. Budući da ima dva umjetna kuka i poremećaj u cirkulaciji, zbog čega teže hoda, stubištem nije mogla izaći, a lift se nije smio koristiti. Iako prilično odlučna i neustrašiva, priznaje da su i nju potresi dobro protresli.

"Dom je nova gradnja i ostao je netaknut, ali teško je bilo kao i svima. Dugo je ljuljao, a sve u sobi je škripalo. Jako mi je žao ljudi koji su stradali i kojima su uništene kuće. Velika je to tragedija", priča. Iako je sudjelovala u Domovinskom ratu i svašta je doživjela, za 2020. godinu kaže da je bila preteška. Možda ipak najteža u njezinu životu.

Koronu ne doživljava olako, unatoč tome što su joj stroge mjere teško pale. Svjesna je opasnosti od zaraze. Obje kćeri su joj također oboljele. Jedna gotovo da nije niti osjetila da je bolesna, a drugu je covid-19 poprilično izmučio. Jedna draga prijateljica iz doma, Olga, od korone je, nažalost, preminula.

"To je podmukao virus, ne znate kako će na koga djelovati."

O cijepljenju nije dva puta razmišljala. Zna da joj je to jedina karta za normalniju budućnost. Samo cijepljenje prošlo joj je lako.

"Nisam niti osjetila jer sam se smijala ludorijama naših terapeuta i sestara i žao mi je što ih nisu snimili. Njih dvojica i dvije sestre došli su me 'hrabriti' i držati za ruku. Smijali smo se na sav glas, njihovim tješenjem... Mi se uvijek šalimo, bio je cijeli igrokaz", smije se. Nikakve nuspojave nije imala, a kaže da se ni ostali sustanari nisu žalili.

Prolaznike na Dolcu jako zanima zašto toliko slikamo gospođu pa objašnjavam da je napokon izašla iz doma jer je cijepljena protiv korone. Odmah su se našla trojica starijih "mudraca" koji komentiraju da se oni neće čipirati. Ivanka se smije i kaže im "da vam o tome ovisi sloboda, možda biste drukčije gledali". Prodavačica je na njezinoj strani. Razumije kako je biti sam i zatvoren u stanu jer je i ona to doživjela kad se razboljela. Stavlja Ivanki u vrećicu nekoliko naranči više besplatno.

image
Darko Tomas/Cropix

"Želim vam sad samo slobodu i puno zdravlja", dovikuje za njom.

Naša zvijezda se nakon toliko hodanja umorila.

"Znate, mišići atrofiraju od toliko nekretanja. Tijelo nije naviklo. Srce hoće, ali noge ne daju", pomalo nam se pravda.

Ali, još moramo zajedno popiti tu toliko željenu kavu. Čudno je jer kafići ne rade pa smo se pomučili dok smo našli slastičarnicu koja ima kavu.

Sjele smo na Zrinjevac na klupu. Baš smo imale sreće s prognozom, bio je topao dan s pokojim oblačkom na nebu.

Kaže mi da će ispričati svojim brojnim prijateljima, s kojima se dopisuje na Facebooku, kako je lijepo provela dan. Mnogi od njih su joj pomogli da izdrži izolaciju, a samoća je bila puno izdržljivija.

"Čim bih ostala sa svojim mislima, razmišljala bih o davno prošlim danima. Svako malo otvorila bih neke osobe i mjesta na internetu gdje sam bila. Sva sreća pa bi me poruke i telefonski pozivi iz stvarnog života vratili u stvarnost. Dobro je da su moje osobne stvari u kutiji ispod stola. Bez tuđe pomoći ne mogu je izgurati. Uvalila bih se u prošlost, u albume sa slikama i u stare zapise i radove. Počela sam i spavati u krivo vrijeme. Noću budna, ujutro pospana. Sad će sve biti bolje", govori mi s puno optimizma.

Pitam Ivanku što će dalje, ima li već isplanirane dane koji stižu.

"Ne, ne usudim se. Meni sve nekako ode naopako od plana. Jedino možda more, to nekako jako želim, ovoga ljeta otići na more. Moji imaju kuću u Primoštenu. S morem se nisam još oprostila", kaže mi.

Dodajem da nema govora o oproštajima, najbolje je tek pred njom.

"Naravno, ne odustajem ja nikad. Borbena sam ja, to me i držalo. Da sam se prepustila, ne bih sada bila tu", iskrena je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2021 02:05