Prvoj osobi spasio sam život kad mi je bilo deset godina. Djevojčici se na skijanju šal zapetljao za skijašku vučnicu, koja ju je počela daviti. Koliko sam ih do sada spasio? Osobno sam 115 ljudi spriječio u suicidu - kaže Nebojša Buđanovac (47), psihoterapeut i voditelj tima za krizna stanja Crvenog križa Varaždinske županije. Uz ime ovog čovjeka nevjerojatno bogatog životnog iskustva, osnivača Mačevalačkog društva Kensei, svjetskog prvaka po WKF federaciji u kategoriji “Tradicionalne forme s oružjem”, prevoditelja koji je preveo više od 200 knjiga te napisao niz znanstvenih članaka, posljednjih dana veže se šokantan slučaj dugogodišnjeg seksualnog zlostavljanja varaždinskog psihijatra.
Naime, Buđanovac je odlučio stati na kraj javnoj tajni o kojoj već godinama bruji Varaždin. Za psihijatrova nedjela čuo je od pacijentice 2010. godine, a prvi put ga prijavio 2016. U siječnju ove godine javila mu se još jedna žena koja je bila psihijatrova pacijentica 2012., i koja je ispričala da ju je seksualno uznemiravao, objašnjavajući joj da je to dio pregleda. Čekala je osam godina dok nije odlučila progovoriti. Pristala je svjedočiti i prijavila ga je tužiteljstvu, ali je to otišlo u zastaru. Buđanovac je u njezino ime podnio prijavu Hrvatskoj liječničkoj komori. Zna još desetak žena s istim stravičnim iskustvom.
'Ne mogu me potkupiti'
Buđanovac zbog svega prima dosta niskih udaraca i prijetnji, no kaže da neće odustati.
“Spreman sam ići do kraja u ovoj priči, sve do konačnog razotkrivanja istine o svim događajima. Zato sam izložio ovako javno svoju karijeru, reputaciju i svoj posao, svjestan da ću biti blaćen i ocrnjen, kao i svi drugi koji su se usudili suprotstaviti “svemoćnom” g. psihijatru. Udaraca ima sve više, i bit će ih još više. Ja sam spreman jer mi je savjest čista. Imam, kako bi se reklo, malu količinu putra na glavi. Mene ne mogu ucjenjivati niti zaplašiti ni potkupiti”, kaže mi psihoterapeut i dodaje kako se predugo sve znalo i samo je bilo upitno tko će prvi s ovim optužbama izaći u javnost. Njemu nikad nije problem stati na stranu slabijih.
Drži se, navodi, starog samurajskog kodeksa: Štitim slabe i pomažem im da ojačaju. Moj glas je glas istine i razuma u mraku. Tražim ono najbolje u drugima i sebi. Držim obećanja. Svoje štićenike branim vlastitom čašću. Nisam ničije vlasništvo i ne posjedujem nikoga. Ispravno djelovanje važnije mi je od mojih želja i strahova. Unatoč gomili pritisaka, ne boji se za svoju obitelj. Za sina srednjoškolca kaže da je izuzetno čvrst, a pokćerka živi u Zagrebu i uspješna je u svojem poslu fizikalne terapeutkinje. Oni su mu najvažniji u životu, a ponosno kaže, zna da su dovoljno jaki da im ovakvi pritisci ništa ne mogu.
Dramatične situacije
Buđanovac, kojeg njegovi Varaždinci zovu “dobrim duhom” svoga grada, od 2005. do 2018. vodio je udrugu Anđeli čuvari. Prioritet udruge bio je sprečavanje suicida.
“Ljudi bi najčešće zvali mene. Imao sam nekoliko kolega s kojima bih onda intervenirao. Imali smo najveći broj intervencija na poziv prijatelja ili nekoga iz obitelji od tih mladih ljudi koji su bili suicidalni. Mnogo smo života spasili. Imali smo tijekom godina nekoliko tisuća intervencija. Bilo je nekoliko izuzetno dramatičnih situacija”, govori. Veći dio intervencija imao je preko telefona, zadržavao bi osobu dok ne dođe hitna, ili joj davao neku drugu motivaciju. Trećina je bila direktno spašavanje na licu mjesta.
“Imao sam situacije kad su ljudi u rastrojenom stanju htjeli dići u zrak svoju obitelj ili suprugu. To otprilike izgleda tako da primite poziv u tri ujutro, i onda razgovarate do 7 ujutro. Najteže je nakon situacija uživo. Ako skidate čovjeka s mosta ili onog koji se pokušao objesiti s konopca nekoliko sekundi prije nego što bi se mogao ugušiti, te slike ostanu vam negdje urezane. Meni se najčešće događa da u toj situaciji sve odradim smireno, a poslije ide reakcija - flashbackovi, tremor u ruci... Neke situacije jednostavno ne možete zaboraviti. Pamtite ih i nakon 10-15 godina”, iskren je.
Problem je u tome što jedna njegova kriva riječ ili rečenica mogu dovesti do katastrofe. U cijeloj karijeri nijednom nije imao situaciju da se netko ubio pred njim. Sve je uspio spriječiti.
“Samo su se tri osobe na kraju ubile, ali prošlo je mnogo vremena od naših razgovora i intervencija. Znam točno i koliko. U jednom slučaju prošlo je pet mjeseci, u drugom šest, a u posljednjem četiri godine. Međutim, ja se uvijek osjećam odgovornim za to. To vam uvijek ostane u glavi. ‘Da sam mogao nešto drukčije napraviti’... Nikad čovjek nije na čisto. Mislim si da sam možda trebao nešto drugačije reći, napraviti...”.
O svemu piše knjigu
Neki koje je spasio javljaju mu se, vrlo su zahvalni, ali većinu njih, objašnjava, podsjeća na tu situaciju te na neki način ne žele ponovnu asocijaciju. Ukinuli su udrugu prije dvije godine iz čisto tehničkog razloga, jer su svi ljudi iz nje prešli u Tim za krizna stanja Crvenog križa Varaždinske županije. Trenutačno piše i knjigu o svemu tome, naravno, ne spominjući imena. Želi da ljudi vide što radi jedan takav tim za krizna stanja.
“Primjerice, Gorska služba spašavanja, čiji su članovi zaista istinski heroji, ima prednost, jer oni o svom poslu mogu pričati, i njihove priče su ujedno i način da se preveniraju i buduće takve situacije. A mi ne smijemo pričati jer naše priče mogu jednim dijelom, ako se na krivi način interpretiraju, čak potaknuti još takvih ponašanja. Također, mi moramo štititi identitet naših klijenata koji traže pomoć”, navodi.
Buđanovac je jedan od rijetkih zdravstvenih djelatnika koji bez oklijevanja spominje ozloglašenu sektu “Crnu ružu”, iako je zbog tog često proglašavan čudakom. To mu ne smeta. ž
“To je jedna opsežna priča, o kojoj bih jako mnogo mogao ispričati. Sad možda nije trenutak za to. To je društveni problem koji dolazi iz nekih vrlo opskurnih krugova. Radi se o zaista škakljivoj tematici. U toj priči čovjek može ispasti potpuni luđak, ali stvar je u tome da ono što sam ja govorio, bile su isključivo stvari koje su provjerene, pouzdane, to sam čuo iz prve ruke”, kaže mi i dodaje kako tu priču ne pušta, i vjerojatno će na njoj raditi cijeli život.
Otac direktor u Lepoglavi
“To je, nažalost, pustilo korijenje jako duboko, i čisto sumnjam da jedan čovjek to može zaustaviti, ali barem može na lokalnim razinama neke pojedine ćelije, dio toga zaustaviti. To je kao terorizam. Vi ga više ne možete spriječiti, možete ga samo na ovoj simptomatskoj razini zaustaviti. Tu postoji puno motiva, politički, paraobavještajni krugovi, itd. Prije svega, najčešće se radi o novcu, zaradi i moći. Kao i u svemu drugome, zapravo...”.
Buđanovac je vrlo zanimljiv i svestran tip. Otkriva mi kako ga je najviše odredilo djetinjstvo, jer ono nije bilo u onakvom okruženju kakvo su imali mnogi njegovi vršnjaci. Naime, dio svog djetinjstva, ovaj psihoterapeut, proveo je u zatvoru u Lepoglavi. Njegov otac Miloš bio je punih 17 godina direktor Kazneno-popravnog doma Lepoglava, od 1973. do 1990. godine. I majka mu je radila u zatvoru, bila je odgajateljica, a obitelj je živjela pet minuta od kaznionice. Buđanovac se svega sjeća. Kaže mi kako je odrastao među osuđenicima i ljudima koji su radili u KP domu.
Zatvorenici su imali tri kategorije, A, B, C. Ovi iz A kategorije bili su smješteni na otvorenim odjelima, i svi su Lepoglavci poznavali neke zatvorenike, čak se i družili. U toj kategoriji bili su oni koji su premješteni zbog dobrog ponašanja, kažnjeni za prometne nesreće i slično.
- Bila je to dosta liberalna situacija - smije se.
- Općenito, ljudi koji žive u Lepoglavi i tamo su odrasli, imaju jedan jako specifičan mentalitet u pozitivnom smislu. Valjda zato što smo svi odgajani s jednom još višom razinom odgovornosti, svjesnosti svoje okoline - objašnjava mi.
Jeste li osjećali nesigurnost zbog kriminalaca i ubojica u susjedstvu - pitam ga.
- Ma kakvi. Mi smo, dapače, bili sigurni, možda čak i sigurniji. Svi smo odrastali tako da smo bili puno spremniji za krizne situacije - odgovara mi. Kaže mi kako se znalo dogoditi da zatvorenici pobjegnu, a njemu je bilo sasvim normalno da se zatvorenik sakrije u njegov obiteljski podrum, pa da ga u voćnjaku hvata policija. Bilo je baš svega, govori dalje. Jednom je zatvorenik oteo djelatnicu, i njegov je otac tada prvo sebe ponudio kao zamjenu, a onda je specijalna policija upala i spasila ženu. To je bila, prisjeća se Buđanovac, filmska situacija.
“Kad imate takve događaje u djetinjstvu i mladosti, onda vam je bilo koja krizna situacija kao dobar dan”, iskren je. I njegov otac je, kao i on kasnije u životu, kao direktor zatvora nekolicini ljudi osobno spasio život. Majka Anđela isto je posebna žena. Radila je kao prva ženska odgajateljica u muškom zatvoru u Jugoslaviji.
- Bila je izuzetno dobra u svom poslu - kaže. Dok razgovaramo, često govori o obitelji. Otkriva mi kako su imali brojne interese, kako su svim zanimacijama pristupali strastveno, i kako nikad nisu odustajali. Posebno emotivan bio je dok je spominjao svoga pokojnog brata. Aleksandar je radio na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu kao profesor, bio je i veliki majstor u borilačkim vještinama, karateu, aikidu i japanskom mačevanju.
- Apsolutno nepobjediv - kaže Buđanovac. Nažalost, preminuo je prerano, 2009. godine, od raka debelog crijeva. Osim borilačkih vještina, Aleksandar se bavio i znanstvenim radom, napisao je i mnogo knjiga, a njegov brat posthumno je dovršio njegovo, prema njegovim riječima, najveće djelo, roman “Putujući ratnik”.
- Imao sam neopisivu potrebu sačuvati taj rukopis, da ne propadne. Želio sam da ga ljudi pročitaju, kaže Buđanovac.
Preveo 200 knjiga s engleskog
On, uz svoj posao, uvijek radi još nekoliko stvari. Bavi se i prevođenjem s engleskog, iako nikada nije studirao taj jezik. Kaže mi kako je kod prevođenja samo važno kako prevodite, jeste li dobri u tome ili niste.
“Ja sam, recimo, solidan. Nisam sigurno jedan od onih vrhunskih prevoditelja u rangu Vlahe Paljetka ili Zlatka Crnkovića, ali sam korektan. I vrlo brzo radim. Znao sam u jednom mjesecu prevesti po tri knjige od tristo stranica”, kaže mi onako usput, skromno, kakav već je. Dosad je preveo dvjesto knjiga s engleskog na hrvatski i deset s hrvatskog na engleski. Prevodio je Marka Twaina, Wilbura Smitha, Clivea Cusslera, Roberta Kiyosakija, Jeffreyja M. Smitha, kao i neka od izdanja Guinnessovih svjetskih rekorda.
No to nije sve. Svestrani Varaždinac od djetinjstva obožava pse, a lani je o tome napisao knjigu. Ima irskog vučjeg hrta, maltezera i morkija.
- To mi je strast - smije se. Buđanovac je i svjetski prvak u japanskom mačevanju, u kategoriji tradicionalne forme s oružjem. Ponosno otkriva kako je jedna njegova učenica postala svjetska prvakinja.
- Kada tako nešto postigneš, onda ti je bavljenje ovim sportom još draže - kaže.
Za kraj ga pitam koji su motivi za volonterski i humanitarni rad.
“Motiv je taj da nekome, na neki način, mogu pomoći, usmjeriti ga, biti uz njega u nekom ključnom trenutku života, i znati da će taj čovjek, jednog dana, kad se i sam nađe u prilici da pomogne nekom drugome, možda učiniti upravo to kad se sjeti da je i njemu jednom netko pružio bezuvjetnu pomoć kad mu je bilo najpotrebnije”.