Mike McNally iz Engleske ispričao je novinarki Guardiana, Farryn Stock, kako je deset godina živio s toliko jakom klaustrofobijom da je jednom prilikom pokušao izaći iz vagona podzemne željeznice dok se kretao. Hipnoterapeut mu je tada rekao da roditeljima postavi jedno vrlo važno pitanje.
- U Londonu sam 2000. godine živio već nešto duže od desetljeća i već pet godina radio u diskografskoj kući EMI Records. Krajem 80-ih preselio sam se iz Surreya, gdje je prostora i mira uglavnom bilo napretek, u Brixton – i primijetio da postajem sve tjeskobniji i da sve teže podnosim skučen prostor, osobito u javnom prijevozu. Kako se stanje postupno pogoršavalo, počeo sam doživljavati niz teških napadaja panike. Svaki put sam osjećao kao da se svijet oko mene zatvara. A onda sam u srpnju 2003., tijekom svakodnevnog putovanja između Brixtona i South Banka, doživio toliko snažan napadaj panike da sam pokušao izaći kroz vrata vagona podzemne željeznice. Srećom, drugi putnici su me zadržali dok nismo stigli do sljedećeg perona, ali tada sam znao da problem više ne mogu ignorirati - kazao je McNally.
Sljedeće godine, kaže, liječnik opće prakse uputio ga je hipnoterapeutu.
- Tijekom seansi regresivne hipnoterapije sjedio bih na stolcu, zatvorio oči i imao osjećaj kao da se vraćam kroz vrijeme, do različitih razdoblja svojeg života. Nakon tri mjeseca vraćanja u stara sjećanja, terapeut me izravno upitao jesam li ikada doživio željezničku nesreću. “Ne, mislim da bih znao da sam doživio željezničku nesreću”, odgovorio sam pomalo zatečeno. Unatoč mojem inzistiranju, zamolio me da sljedeći put kad vidim roditelje provjerim s njima, za slučaj da sam bio premalen da bih se toga sjećao - rekao je McNally.
Tijekom sljedećeg posjeta roditeljima poslušao je hipnoterapeuta.
- Na moje zaprepaštenje, roditelji su se na trenutak pogledali, a zatim priznali da sam kao dijete doista sudjelovao u željezničkoj nesreći. Bilo je to 4. rujna 1965. godine. Imao sam četiri godine i vraćao sam se kući s putovanja u Irsku s bakom, gdje smo ljeto proveli s ostalom rodbinom. Trajektom smo iz Dublina doputovali do Holyheada u Walesu, a zatim se ukrcali na vlak za London. Dok smo sjedili i čekali polazak, na peron je ušao drugi putnički vlak i zabio se u naš. Naš je vlak bio odbačen nekoliko metara unatrag, pri čemu se vagon podigao s tračnica i zarobio nas unutra. Baka i ja smo prošli neozlijeđeni, ali bili smo stisnuti jedno uz drugo na rujanskoj vrućini, dok je panika rasla, a oko nas su se nalazili drugi putnici s teškim ozljedama - prepričava McNally za The Guardian.
Roditelji su mu objasnili da su nakon nesreće pokušali razgovarati s njim o tome što se dogodilo, ali je svaki put vrištao i bježao.
- Nisu me htjeli dodatno uznemiravati pa su u potpunosti prestali razgovarati o tome. Razgovor s mamom i tatom promijenio je sve. Odjednom sam shvatio izvor više od desetljeća straha i panike. To je objasnilo zašto sam teško podnosio ulazak u vlakove, zrakoplove, a ponekad čak i automobil. Kad god bih se našao u situaciji u kojoj sam se osjećao zarobljeno ili zatočeno, moj me mozak podsvjesno vraćao u nesreću, unatoč tome što se svjesno nisam sjećao ničega. Istina mi je omogućila da zajedno sa svojim terapeutom radim na razvijanju alata koji su mi bili potrebni kako bih prestao živjeti u strahu - kazao je McNally.
Nedugo nakon što je završio hipnoterapiju, 2006. godine, otputovao je poslovno u Vancouver.
- Imali smo timski sastanak na vrhu planine Whistler - a jedini način da se ondje stigne bila je 30-minutna vožnja žičarom. Moji su kolege radnicima na žičari rekli da patim od klaustrofobije, a oni su me uvjerili da postoji međustanica na kojoj mogu izaći ako osjetim da neću moći izdržati do vrha. No čim je vožnja počela, iznenadio sam se koliko sam miran, iako sam znao da ću najmanje 15 minuta biti zarobljen u kabini. Kad je žičara stigla do međustanice, vidio sam da su djelatnici na odredištu izašli kako bi mi zapljeskali. Tada sam znao da mogu izdržati cijeli put do vrha. Umjesto da izađem, nazvao sam svojeg hipnoterapeuta i rekao: “Nikad nećete pogoditi gdje sam – na pola puta do vrha Whistlera!”. To što se više nisam stalno osjećao prestravljeno napokon mi je omogućilo da živim život kakav sam oduvijek želio. To je postalo još važnije šest godina poslije, kada se rodila moja kći. Danas ima 14 godina, a naša zajednička ljubav prema glazbi znači da stalno putujemo Londonom vlakom ili podzemnom željeznicom i zajedno odlazimo na prepune koncerte. Da nije bilo tog neočekivanog otkrića, možda nikada ne bih mogao s njom dijeliti takve trenutke - zaključuje McNally za The Guardian.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....