Sve je u njezinu životu išlo kontra dugovječnosti. Preživjela je kliničku smrt, teško je patila od ženskih bolesti i upale pluća, pokopala je i supruga i jedinog sina, prošla je tri rata i neimaštinu i – opstala. Tete Paula Banac i bez formule za dug život hrabro dočekuje svoj 104. rođendan, koji pada 5. listopada, piše Slobodna Dalmacija.
– Čudim se nekad i sama što Bog od mene hoće kad me ovoliko dugo drži i ne pušta. Bit će da to ima veze s onom starom izrekom da žuti žutuju, a naoko zdravi gore putuju – govori nam Paula, rođena u Kiseljaku, u jeku Prvog svjetskog rata 1917. godine, netom uoči raspada Austro-Ugarske Monarhije.
Ova sto i nešto godišnjakinja već neko vrijeme u Domu umirovljenika u Dubrovniku drži "starosni" rekord na kojemu joj je svojedobno u četiri oka čestitao i donedavni dubrovački biskup mons. Mate Uzinić. Bistra je uma, dovoljno pokretna za samostalnu jutarnju higijenu i uvijek spremna izvući iz sjećanja neku dragu uspomenu.
– Njegovateljice kažu da slabo jedem, ali ima i dana kad mi je tek bolji. Recimo, kad ispeku meni najdražu krumpirušu, doma smo je zvali krompirača. Koliko sam samo kolača napekla i pita napravila, tikvenjača, zeljanica, kajmakuša... – prisjeća se Paula jela iz zavičaja, koji je oduvijek nosila sa sobom kamo god pošla.
I dandanas ga oživljava kroz književne opise bosanskog nobelovca:
– Kad čitam Andrića, ko da opet šetam sokacima i avlijama. Volim ja i Aralicu i Mešu Selimovića, sve ozbiljne pisce koji znaju prenijeti duh Bosne – otkrila nam je Paula, koju su osim nas toga dana posjetile i nećakinje Kate Jelavić i Mirjana Šeman, i same umirovljenice.
– I jednoj i drugoj sam prala guzice kad su se rodile, a vidi ih sad, ostarile ko i ja – šali se tete Paula, o kojoj nećakinje govore s puno ljubavi i poštovanja.
Doznajemo od njih kako tetka potječe iz imućne obitelji Lukić, trgovaca i mesara s razgranatom mrežom vinskih podruma i delikatesa.
Supruga Luku iz Popovića u Konavlima upoznala je kad ga je posao doveo u Bosnu. Zaljubili su se, vjenčali se i 1944. godine dobili sina jedinca Ivicu. U Lukinim rodnim Popovićima, u velikoj kući Banac, proveli su devet godina, a onda su se odselili u Zagreb, gdje je Luka radio u "Badelu" i mirovinu dočekao kao šef restorana "Kaptolska klet". U metropoli su se skrasili, a ljetne mjesece redovito su provodili u Konavlima.
Nakon udaje mladoj Bosanki nije bilo lako priviknuti se na novu sredinu, no čim je prvi put odjenula konavosku nošnju, upisala se među Konavoke. Život je nije mazio, vremena poslije Drugog svjetskog rata bila su tegobna, a i ovaj noviji, Domovinski, donio je mnoge žrtve i odricanja. Udovica je ostala 1992. godine, a sin Ivica umro je u 54. godini... Put je Paulu vratio u mužev kraj.
Štićenica je dubrovačkog doma već šesnaestu godinu i u Ulici dubrovačkih branitelja, nadomak zidina, odavno se udomaćila. Nećakinje kažu da nije zahtjevna, poštuje pravila i zna u koje su vrijeme obroci, a kad je dnevni odmor, koji ne može zamisliti bez književnih klasika i dodatne literature.
Za lagane teme prednost ima ženska revija "Glorija", a za duhovnu okrepu tu je neizbježni "Glas Koncila". Tete Paula redovito čita i lokalni tisak, voli i radio, ali kako je sluh pomalo izdaje, više se okrenula "papirnatim" medijima. S vidom bolje stoji, od dolaska u dom 2004. godine pa sve donedavno "cimericama" je pomagala šivajući, mijenjajući lastike i gumbe...
Sasvim očekivano, ova nam borbena ženica na odlasku kaže da se ne boji korone. Prošle jeseni žena s kojom dijeli sobu bila je pozitivna na COVID-19, mnogi su pomislili da će tako biti i s Paulom. Prevarili su se. Stogodišnjakinja iz Kiseljaka ostala je negativna na virus, a život joj je, unatoč poodmakloj dobi, sav još u pozitivi, piše Slobodna Dalmacija.