Hrvatica Dolores: ‘Kao da mi je tijelo u stroju za mljevenje mesa, mislila sam da ću umrijeti. Sestra mi je rekla da ne tiskam dobro‘

- Nikad više, bilo je prvo što je Dolores telefonski rekla svojem suprugu iz rodilišta nakon što je rodila njihovo prvo dijete. Nije rekla da je sve u redu, da su ona i beba dobro, kao što to obično žene kažu, ma kakvo im bilo iskustvo porođaja. Nije uljepšavala, nije ni bila u stanju. Izgledala je ‘kao da je upravo izašla iz rata‘, kaže, a tako se i osjećala. I dobro je znala da nikad više ne želi proći kroz nešto slično. Bilo joj je jasno da to može značiti da neće imati više djece.

Još je u osnovnoškolskom spomenaru pisala da želi djecu i to se nije mijenjalo kao je sazrijevala. Dvoje svakako, a možda i troje, četvero. Zato je nakon završenog fakulteta psihologije, zaposlenja i vjenčanja, u 26. godini uživala u trudnoći i osjećala se potpuno spremnom za roditeljstvo. Trudnoća je bila uredna, razmišljala je pozitivno i imala povjerenja u zdravstveni sustav. Oni će biti tu da je vode kroz porođaj i brinu se o njoj i djetetu, mislila je.

Ali nije bila spremna na porođaj kakav je 2022. prošla u Općoj županijskoj bolnici u Našicama.

S osmijehom u bolnicu

Kada joj je pukao vodenjak, s osmijehom je otišla u bolnicu. Nije smjela imati pratnju na porodu, našičko je rodilište jedino od 31 u Hrvatskoj koja to ne dopuštaju. Rodilište je praktički bilo prazno, te je godine, 2022., u njemu bilo 369 poroda, pa ipak medicinska sestra nije dozvolila Dolores da hoda hodnikom, što joj je olakšavalo trudove.

Bilo joj je teško ležati na krevetu, no morala je jer je bila priključena na CTG, kojim se prate otkucaji srca fetusa i kontrakcije maternice. U većini hrvatskih rodilišta kontinuirana upotreba CTG-a je uobičajena i kod niskorizičnih porođaja unatoč tome što povećava stopu carskog reza i drugih medicinskih intervencija te unatoč preporukama Svjetske zdravstvene organizacije da se otkucaji srca prate povremeno, a ne stalno. Nisu joj dali ni da unese vodu u rađaonicu. Takvo je pravilo. Nisu joj dali vodu ni kada je uzastopno ponavljala da je žedna.

- Radila sam onako kako su mi rekli jer sam vjerovala da će u bolnici učiniti sve kako treba.

Nije bila puno otvorena, pa su je vaginalno pregledavali da vide kako napreduje otvaranje, što ju je jako boljelo. I trudovi su joj bili bolni, no kada su joj bez pitanja dali drip, intravensku infuziju koja se koristi za pojačavanje trudova, to ju je ‘raskomadalo na dijelove‘.

Na dripu je dulje od sat vremena, dok nije rodila, konstantno trpjela iznimno jake trudove, bez predaha. ‘Kao da mi je tijelo bilo u stroju za mljevenje mesa. Mislila sam da neću izdržati, da ću umrijeti. To je bol koji nikad nikom ne bih poželjela‘, kaže. Sestra ju je prekorila da ne tiska dobro, ali nije joj rekla kako bi trebala. Pokušavala je surađivati, ali nije znala što da radi, nije imala ni snage od bolova, onda joj je sestra laktom nalegla na trbuh nekoliko puta, liječnica je tražila škare, Dolores je osjetila da joj je zarezala međicu, zapeklo ju je.

Napravljena joj je epiziotomija i rodio se dječak. Stavili su joj ga samo nekoliko minuta na prsa, bila je ošamućena od svega, šivali su je, imala je osjećaj da joj to čine naživo iako je liječnica rekla da su joj dali anesteziju. Osjetila je svaki šav i rekla da ne može više podnijeti bol, a liječnica joj je uz osmijeh uzvratila da će je ‘muž dovesti na reklamaciju ako ne zašiju dobro‘.

Nisu čekali da sama porodi posteljicu, nego joj je sestra pritisnula trbuh da izađe. Redao se bol za bolom.

Iskustvo Dolores nije iznimka, ne samo u Hrvatskoj.

U Europi su svijest i prepoznavanje ovog oblika nasilja počeli značajnije rasti tek u posljednjem desetljeću

Wanda Hutira

Bez pristanka

Opstetričko nasilje ili nasilje tijekom porođaja, kako se prakse kakve je prošla Dolores nazivaju u izvještajima UN-a - pri čemu je bio ključan izvještaj UN-ove specijalne izvjestiteljice Dubravke Šimonović iz 2019., u kojem se nasilje tijekom porođaja adresira kao oblik rodno uvjetovanog nasilja - sistemsko je i rašireno diljem svijeta.

Prema nedavno objavljenoj metaanalizi u Međunarodnom časopisu za ginekologiju i porodništvo, 59 posto žena na globalnoj razini navodi da je bilo izloženo različitim oblicima neprimjerenog postupanja tijekom poroda. Najčešće je riječ o izostanku informiranog pristanka na razne intervencije, kao što je bio slučaj i kod Dolores.

U Europi su svijest i prepoznavanje ovog oblika nasilja počeli značajnije rasti tek u posljednjem desetljeću. Vijeće Europe je 2019. usvojilo rezolucije o opstetričkom i ginekološkom nasilju kojom se pozivaju na mjere za njegovo rješavanje. Mjera poput one da nacionalna medicinska udruženja raspravljaju o opstetričkom nasilju i donesu preporuke za njegovo sprječavanje u Hrvatskoj nije provedena.

- Ne bih se ustručavala reći da postoji epidemija opstetričkog i ginekološkog nasilja, kaže Celine Miani, profesorica na Fakultetu za javno zdravstvo Sveučilišta u Bielefeldu, koja trenutačno radi na petogodišnjem istraživačkom projektu o ginekološkom nasilju. Miani kaže da je ta vrsta nasilja izravno povezana sa ‘sustavnim nedostatkom ulaganja u skrb za rodilje‘, ali i s manjkavostima u medicinskom obrazovanju, pogotovo kada je riječ o informiranom pristanku.

Kao što su 2018. u sklopu internetske kampanje Prekinimo šutnju udruge Roda - Roditelji u akciji stotine žena iznijele svoja mučna iskustva u hrvatskim rodilištima, tako su i u Poljskoj i Rumunjskoj žene javno progovorile o intervencijama koje su na porođaju prošle bez pristanka, a koje, poput epiziotomije, nalijeganja na trbuh ili Kristellerova manevra i davanja dripa, Svjetska zdravstvena organizacija ne preporučuje kod niskorizičnih porođaja.

- Sve su to prakse duboko ukorijenjene u hrvatskim rodilištima, a temelje se na praksama i spoznajama iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Stroga hijerarhija u rodilištima ne dopušta propitivanje i mijenjanje takvih praksi, a nepoštovanje autonomije žene, njezinih odluka i želja, nedostatak edukacije zdravstvenih radnika i radnica o ljudskim pravima, pa tako i pravu na informirano odlučivanje o postupcima, odraz su zastarjelih praksi. Opstetričko nasilje je u velikoj mjeri normalizirano u Hrvatskoj, pa ga se nerijetko percipira kao medicinski opravdane postupke koji spašavaju živote, komentira Branka Mrzić Jagatić iz udruge Roda.

Intenzivna tuga

Petog dana poslije poroda Dolores je obilno krvarila, a šestog je osjetila neugodan miris. Tražila je da je pregledaju i na ultrazvuku se utvrdilo da je ostao dio posteljice. Ista liječnica koja ju je porodila obavila joj je kiretažu bez anestezije. Ponovno silan bol, ali Dolores nije ispustila ni glasa.

- Kao da sam bila odvojena od svojeg tijela. Samo sam htjela da sve to završi, da izvučem živu glavu i odem sa svojim djetetom kući.

Bolovi su prestali, ali posljedice poroda nisu.

Zbog epiziotomije šest mjeseci nije mogla sjediti, uglavnom je ležala. Koliko je šavova imala, ne zna, nije joj rečeno niti to piše u otpusnom pismu, kao ni drugim rodiljama kojima je u Hrvatskoj rađena epiziotomija.

No najteže joj je bilo što je još dugo osjećala intenzivnu tugu i ljutnju što je sve prošlo tako i što joj je tijelo bilo sakaćeno, kako kaže. I razočaranje, u sebe i u medicinsko osoblje.

- Kada bih navečer legla na spavanje, navirale bi mi slike s porođaja. Kako mi kažu da ne znam tiskati. Epiziotomije. Nalijeganja na trbuh. Žeđi.

Željela je još djece, ali kada god bi pomislila na porođaj, to nije dolazilo u obzir. Kada joj je sin imao dvije godine, odlučila je krenuti na psihoterapiju.

- Htjela sam pokušati riješiti traumu prvog porođaja i strah od mogućeg drugog. Pa ako ne ide ni sa stručnom pomoći, odustat ću. Sama to nisam mogla.

Terapija joj je pomogla da realnije sagleda porođaj, kako kaže. Prvenstveno da ne krivi više sebe, da shvati da je činila najbolje što je znala i da joj u bolnici nisu smjeli izvoditi neke intervencije bez pristanka.

- Konačno sam mogla to iskustvo ostaviti iza sebe i prihvatiti da se ne mora ponoviti. Terapija me ohrabrila da ću se znati izboriti za sebe, da neću ponovno bitu kao predmet s kojim rade što žele, kaže.

Ali nije dolazilo u obzir da ide u istu bolnicu. Zatrudnjela je, vježbala je za porod i informirala se puno više nego u prvoj trudnoći. Odlučila je da će roditi u virovitičkoj bolnici jer je tamo mogla imati dvoje ljudi u pratnji, što je rijetkost u hrvatskim rodilištima.

Angažirala je doulu, koja joj je uvelike pomogla, i htjela je da i ona i suprug budu uz nju na porodu. Imala je lažne trudove i već su je htjeli ostaviti u bolnici na induciranom porodu, ali to nikako nije htjela, pa je čekala doma dok je god mogla.

Trudovi su postali sve češći, suprug joj je stavljao tople obloge na leđa, osjetila je da bi trebala tiskati i nije htjela riskirati da rodi u autu tijekom sat vremena vožnje do udaljenije bolnice u Virovitici. Puknuo joj je vodenjak i ubrzo je, čučeći u kupaonici, rodila. Suprug je izvukao sina i stavio ga Dolores na prsa.

Neplanirani porođaj u kupaonici bilo joj je najljepše iskustvo u životu. Neusporedivo manje ju je boljelo nego na prvome, sve je trajalo kraće, uz nju je bio suprug, nije popucala iako je beba bila 300 grama teža nego prva, kada su radili epiziotomiju.

- Osjećala sam se slobodnije i sigurnije nego u bolnici, nažalost, kaže.

Porođaj kod kuće u Hrvatskoj nije zakonski zabranjen, no primalje ne smiju raditi izvan rodilišta, tako da mogu kazneno odgovarati ako pri njemu asistiraju.

- Patrijarhalni obrasci duboko su usađeni u hrvatsko društvo, zbog kojih žene nemaju pravo na primaljsku skrb koja bi bila optimalna za većinu žena, komentira Branka Mrzić Jagatić.

Dolores se porođaj u kući dogodilo neplanirano, no u posljednjem desetljeću raste broj kućnih poroda u Hrvatskoj upravo zbog toga što su se mnoge rodilje u rodilištima osjećale slično kao ona. Tako je u anketi udruge Roda iz 2015., koju je ispunilo više od 4000 žena kojih je većina rodile tijekom prethodnih pet godina, čak 65 posto žena izjavilo da su osjećale da nisu imale kontrolu tijekom procesa rađanja, 61 posto njih uopće nije sudjelovalo u donošenju odluka o medicinskim intervencijama, 57 posto žena osjećalo je da se pružateljima zdravstvenih usluga žurilo da što prije rode, 40 posto se nije osjećalo sigurno i zaštićeno.

Trećinu žena je iskustvo porođaja navelo na to da ozbiljno razmisle o tome žele li imati još djece ili da odluče da neće imati više djece, kao što je bilo i s Dolores.

- Porođaj je bio jedno od najgorih iskustava u mojem životu, kaže 23-godišnja Sara, koja je 2023. godine u Rumunjskoj rodila djevojčicu nakon uredne trudnoće.

Opisuje porođaj kao niz medicinskih intervencija koje su joj rađene bez pristanka, bez objašnjenja i bez humanosti. Osjećala se kao da joj od trenutka kada je zakoračila u bolnicu njezino tijelo i njezina beba više nisu pripadali. Bila je sama jer bolnica ne dozvoljava pratnju na porođaju. I nju su priključili na drip kako bi potaknuli trudove. Bolovi su bili toliko snažni da je povraćala dok je bila prikovana uz krevet zbog CTG-a.

Nespremno tijelo

Sara je cijelu noć provela u krevetu. Kada je došao dežurni liječnik, nije joj se niti obratio:

- Razgovarao je o meni s medicinskom sestrom. Bila sam poput predmeta pokraj njih, nedostojna da budem informirana o vlastitom tijelu ili svojem djetetu.

U zoru više nije mogla izdržati bol i htjela se pomaknuti iz ležećeg položaja, ali je medicinsko osoblje vikalo na nju govoreći joj da šuti ‘jer nije jedina žena na svijetu koja rađa‘. Čula je da netko od njih kaže: ‘Neću ovdje stajati cijeli dan i čekati da ona rodi. Moja smjena završava, hajde više!‘

Iako njezino tijelo još nije bilo spremno i nije se još bila dovoljno otvorila, bez pitanja i bez objašnjenja zarezali su joj međicu. Zatim su primijenili Kristellerov manevar, koji je u nekim zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva zabranjen jer može naštetiti djetetu. ‘Naposljetku su, u 6.50 ujutro, uspjeli izvući bebu. Poslije sam saznala da su joj slomili ključnu kost‘, kaže.

- Ne želim imati više djece jer ne želim ponovno proživljavati takav strah i užas, a i zato što sam shvatila koliko je malo nedostajalo da moje dijete zadobije mnogo teže ozljede, zaključuje Sara.

Sara je bila jedna od 660 žena koje su se javile na javni poziv za dijeljenje iskustva s porođaja u posljednjih deset godina, koji smo u sklopu novinarskog istraživanja objavili u Rumunjskoj 2024. godine.

Više od polovice žena reklo je da su bile podvrgnute medicinskim zahvatima bez objašnjenja i bez traženja pristanka. Mnoge su šivane bez anestezije nakon epiziotomije, snažno im se nalijegalo na trbuh, bile su verbalno zlostavljane, ponižavane, vezane za krevet na kojem su rađale, odvajane od svojih beba. Mnoge su izjavile da žive s osjećajem da im je jedan od najvažnijih trenutaka u životu bio otet.

Čak 25 posto žena iz ankete je izjavilo da više ne želi rađati, kao i Sara. Rumunjski političari iz redova socijaldemokratske stranke (PSD), kao i s radikalne desnice (AUR), u kampanjama govore o tome da je najvažnija misija žena rađanje te promoviraju financijske pakete koji bi trebali potaknuti natalitet i makar usporiti negativan demografski trend.

Slično je i u Hrvatskoj s donošenjem novih demografskih mjera. No u obje zemlje se među mogućim razlozima zašto žene ne žele rađati ne razmatraju uvjeti u kojima rađaju.

Studija provedena 2024. godine na više od 5600 žena u Rumunjskoj, koju je provela Udruga neovisnih primalja u suradnji sa skupinom istraživača, pokazala je da je jedna trećina ispitanica bila podvrgnuta zahvatima bez pristanka. Gotovo trećina onih koje su rađale vaginalno dobile su drip ili neke druge medikamente.

Njih 43 posto bilo je podvrgnuto Kristellerovu manevru, a 67 posto je imalo epiziotomiju. Trećina ih se nije smjela slobodno kretati, a 28 posto ih nije smjelo piti ili jesti. Najčešće prijavljivan oblik opstetričkog nasilja bila je zabrana pratnje te odvajanje od novorođenčeta. Čak 83,6 posto žena koje su rađale u rumunjskim javnim bolnicama nisu smjele imati pratnju.

Tolerancija na nasilje

- Na temelju dokaza možemo utvrditi da je opstetričko nasilje stvarnost i u javnim i u privatnim bolnicama u Rumunjskoj. To se može objasniti i činjenicom da živimo u svijetu s visokom tolerancijom na nasilje općenito, a osobito na nasilje nad ženama, smatra istraživačica Elena Diana Neaga, jedna od autorica studije.

Za usporedbu, istraživanje udruge Roda o iskustvima 4817 žena koje su imale zdrave trudnoće i rodile su u hrvatskim rodilištima 2018. i 2019. pokazalo je da se tek 22 posto rodilja moglo slobodno kretati.

Čak dvije trećine njih porođaj je ubrzavan davanjem dripa. Iznimno mali broj rodilja mogao se koristiti kadom za rađanje, strunjačom ili konopom koji visi sa stropa, što bi moglo olakšati porod.

CTG-om se dijete stalno pratilo 77 posto ispitanica. Polovica rodilja mogla je piti za vrijeme trudova i poroda, a samo njih 9 posto moglo je i jesti. Vodenjak je prokinut 59 posto ispitanica. Nalijeganje na trbuh ili Kristellerov manevar učinjen je 37,8 posto ispitanica, a epiziotomija je rađena 40,8 posto žena obuhvaćenih istraživanjem.

U Hrvatskoj većina žena ima pratnju na porođaju iako je još uvijek značajan postotak onih koje nemaju (38 posto), no kao najčešći razlog toga navode da nisu htjele pratnju. U istraživanju se pokazalo i da je kod 84,5 posto žena pratnja utjecala na to da im iskustvo rađanja bude bolje.

U Rumunjskoj, kao i u Hrvatskoj, primalje ne smiju samostalno obavljati porode. Za razliku od Hrvatske, Rumunjska ima nacionalne smjernice kojima se regulira porođaj, no unatoč tome praksa u bolnicama, kao i u Hrvatskoj, nije ujednačena.

Liječnica joj je uz osmijeh rekla da će je "muž dovesti na reklamaciju ako ne zašiju dobro".

Wanda Hutira

Poljska specifičnost

Prema studiji poljskog državnog Centra za istraživanje javnog mijenja (CBOS) o preprekama za ostvarenje roditeljskih namjera, sve veći broj žena u Poljskoj svjesno odlučuje da neće biti majke.

Među ženama u dobi od 18 do 40 godina, jedna od deset izjavila je da ne želi djecu. Ispitanice najčešće navode osobne razloge, no specifičnost je Poljske da njih 11 posto izričito navodi restriktivni zakon o pobačaju i s tim povezan strah od trudnoće i mogućnosti rađanja teško bolesnog djeteta.

Naime, odlukom Ustavnog suda 2020. u Poljskoj je pobačaj legalan samo u slučajevima silovanja, incesta ili neposredne opasnosti za život žene, no ne i u slučaju fatalne fetalne anomalije.

U istraživanju znanstvenog časopisa The Lancet Regional Health Europe iz 2022. o kvaliteti zdravstvene zaštite za majke i novorođenčad u 12 europskih zemalja, Hrvatska se našla na predzadnjem mjestu, iza Rumunjske i prije posljednje Srbije. Istraživači sugeriraju da bi se Poljska, da je bila uključena u istraživanje, rangirala bolje, najviše zahvaljujući kvalitetnijoj zdravstvenoj infrastrukturi, no i dalje je stopa opstetričkog nasilja visoka.

Te iste 2022. godine izašla je studija ‘Blagoslov trudnoće? Prepreke pristupu adekvatnoj skrbi za majke u Poljskoj‘. Ključni nalazi ukazuju na sličnosti sa zemljama niže rangiranim u Lancetovoj studiji, kao što su Rumunjska i Hrvatska: visoka stopa nepotrebnih medicinskih intervencija, manjak poštovanja prema autonomiji žena, neprimjerena komunikacija medicinskog osoblja i isključenost rodilja iz procesa donošenja odluka.

Reprezentativna poljska studija na uzorku od 8378 žena koje su rodile u bolnicama 2018. pokazala je da je čak 81 posto žena doživjelo neki oblik nasilja ili zlostavljanja tijekom porođaja, najčešće intervencije bez informiranog pristanka.

Tijelo odvojeno od uma

- Kada niste uključeni u donošenje odluka, kada nemate informacije i kada vas ne pitaju za pristanak, naravno da se osjećate potpuno obespravljeno i lišeno prava, komentira Celine Miani.

- Imate osjećaj da je vaše tijelo odvojeno od vašeg uma tako da dok se postupa s vašim tijelom, vas se u potpunosti ignorira. To je još izraženije kada je porođaj izrazito medikaliziran, jer tada dolazi do sve više intervencija, a pacijentica osjeća potpuni gubitak kontrole.

Globalna istraživanja pokazuju da su maloljetnice, neudane žene, migrantkinje i žene iz manjinskih skupina, kao i one niskog socioekonomskog statusa, najviše izložene ponižavajućem i neprimjerenom postupanju pri porođaju.

Prema podacima poljskog državnog zavoda za statistiku, u 2024. godini u Poljskoj je rođeno 17.169 djece čije su majke imigrantice. To znači da je svako petnaesto dijete rođeno u Poljskoj imigrantskog podrijetla.

Djevojčica Simin je među njima. Korijeni njezine mame Sitore Yusupove duboko su u perzijskom tlu, u Isfari u Tadžikistanu. Odatle je morala otići. Dugogodišnja autoritarna vladavina predsjednika Emomalija Rahmona zaoštrila se 2014. godine i kritički novinari poput Sitore bili su obilježeni kao ekstremisti.

Najprije su joj prijetili da prestane s radom, zatim su pritisci prešli na njezinu obitelj, a kada je tri godine poslije ostala trudna, zaprijetili su joj da će joj oduzeti dijete.

U petom mjesecu trudnoće sa suprugom Sanjarom izbjegla je iz Tadžikistana u Kirgistan, iz Kirgistana u Moskvu, iz Moskve u Bjelorusiju. Na poljskoj granici je objašnjavala da je morala otići jer je objavljivala zabranjeni sadržaj, no rugali su joj se da u ‘Tadžikistanu nema rata‘. Na granici je prokrvarila, ali joj nisu vjerovali sve dok druge žene na graničnom prijelazu nisu počele vikati da krvari. Pozvali su hitnu pomoć.

- Migrantkinje češće doživljavaju komplikacije, uključujući prijevremeni porođaj i perinatalnu smrt, kaže dr. Rafał Zadykowicz s Medicinskog sveučilišta u Varšavi.

- Mnoge smrti i teške komplikacije u toj skupini žena posljedica su sustavnih prepreka kao što je nedostatak prevoditelja, straha od medicinskih intervencija i nejasnih pravila pristupa zdravstvenoj skrbi.

Prošle je godine dr. Zadykowicz na poziv Poljskog migracijskog foruma sudjelovao u izradi smjernica o tome što bi svaka bolnica trebala imati za migrantske pacijentice, kao što su prevedeni obrasci i otpusna pisma te popis medicinskih radnika koji govore strane jezike. ‘To su jednostavne stvari koje se mogu odmah provesti, samo treba postojati volja da se vide žene koje su dosad sustavu bile nevidljive‘, kaže Zadykowicz.

Kakva je situacija u Hrvatskoj s iskustvima migrantskih radnica (kojih je posljednjih godina prilično velik broj) na porodu, nije poznato. Podatak kojim raspolažemo je iz prosinca, kada je predstavljen ‘Zagreb - zdravi dom: program javnozdravstvene intervencije s doseljeničkom populacijom‘ u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo ‘Dr. Andrija Štampar‘.

U sklopu programa je provedeno istraživanje s 491 migrantom i migrantkinjom i pokazalo se da samo 5 posto žena ima izabranog ginekologa u Hrvatskoj.

Sa Sitorinom trudnoćom je, na sreću, bilo sve u redu i nakon osamnaestog pokušaja prelaska granice paru je napokon dopušten ulazak u Poljsku kao političkim izbjeglicama. Kada je osjetila trudove, Sitora je sa suprugom otišla do najbliže javne bolnice u Varšavi. U rodilištu su joj dali drip. Kada više nije mogla izdržati bolove, tražila je epiduralnu anesteziju.

- Završit ćeš u kolicima. Osim toga, to je jako skupo, odgovorila joj je medicinska sestra odbijajući je. Rodila je Simin nakon što joj je dvoje medicinskih radnika naleglo na trbuh. Ni Sitora nije izbjegla Kristellerov manevar.

Trinaest šavova

- Dali su mi kći na trenutak i onda su šivali i šivali. Trinaest šavova. Nakon dva sata su mi rekli da ustanem, ali nisam mogla, prisjeća se Sitora. Osjećala se kao da joj u tijelu eksplodirala bomba. Jutro poslije je ginekolog zaključio da je treba ponovno zašiti. Otvorili su joj ranu i ponovno šivali. Nitko joj ništa nije pojasnio.

Tada je Sitora rekla suprugu da nikada više ne želi roditi.

Pola godine nakon porođaja nije mogla normalno sjediti, baš kao Dolores.

S vremenom se oporavljala i počela je volonterski raditi kao prevoditeljica za humanitarne organizacije. Suprug joj je dobio bolji posao, preselili su se u novi stan i pet godina nakon prvog porođaja Sitora je ipak ostala trudna.

- Naš sin Sarmad rođen je vrlo brzo. Odabrala sam bolnicu. Primalja mi je sve objasnila. Dobila sam epiduralnu bez problema. Nakon porođaja sam ustala i ništa me nije boljelo. Ime mojega sina znači ‘hrabrost‘, a izabrala sam ga jer vjerujem da se kada se rodi dijete, i žena rađa po drugi put, kaže.

I Sitora i Dolores uspjele su prevladati traume svojih prvih porođaja koje su proizašle iz toga kako su ih tretirali u rodilištima. Štoviše, Dolores bi voljela imati i treće dijete. Ako se to ostvari, htjela bi kućni porođaj. Ako joj je neplanirani porođaj u kući bio tako predivan, onda se nada da bi planirani bio još ljepši.

Ali to ne bi bio njezin prvi izbor. ‘Da se u bolnicama više čuju i poštuju želje rodilja, ne bih razmišljala o kućnom porođaju‘, kaže.

Tekst je nastao uz potporu fonda IJ4EU