Ja sam Hrvatica u austrijskom dresu. Kod kuće govorimo samo hrvatski, u meni teče hrvatska krv. Natječem se za Austriju, ali to su i hrvatski uspjesi - na samom početku razgovora s ponosom nam je rekla Ivona Dadić, najbolja sportašica Austrije po izboru sportskih novinara te prvakinja svijeta i svjetska rekorderka u sedmoboju za 2020. koja uz titulu najbolje redovito osvaja i onu - najljepše atletičarke svijeta.
Prošla je godina za sve pa i sportaše bila prilično teška, ali 26-godišnjoj Ivoni je donijela uspjehe.
- Kad je bio prvi lockdown u Austriji, rekla sam si da je to prilika za mene. Na prošlom Svjetskom prvenstvu sam se ozlijedila i onda sam rekla da ću vrijeme izolacije uzeti za sebe i nadoknaditi treninge koje sam propustila do tada. Bacila sam se na treniranje i bila spremnija nego ikad. Počela su natjecanja i bilo je sve bolje i bolje i onda je došlo natjecanje na kojem sam u roku od samo sat vremena postigla svjetski rekord u sedmoboju i ostvarila 6235 bodova i krajem kolovoza postala svjetska prvakinja.
Godinu sam završila kao najbolja sportašica Austrije, tako da za mene nije moglo biti bolje - ozareno priča simpatična Ivona, djevojka iz koje pršti energija i pozitivan stav. Priprema se za zimsku sezonu u dvorani koja počinje, nada se sportašica, krajem veljače. Čeka je u ožujku Europsko prvenstvo u dvorani, a kasnije i Olimpijske igre, no zbog korone je sve neizvjesno. Ipak, rado je odvojila vrijeme za razgovor, iako je iza nje čitav dan napornog treniranja. Titula najljepše sportašica u Ivoninu se slučaju uredno "lijepi" za titulu najbolje, no plavokosa ljepotica ne osvrće se previše na to.
- Uz sva natjecanja to me previše ne zanima, niti o tome puno razmišljam. No, drago mi je kad me proglase i najljepšom sportašicom, iako to na terenu i nema preveliku težinu - smije se Ivona. Njezin put do vrha nije bio nimalo lagan. Dapače, njezini su uspjesi nastali kao rezultat tragedije koje su proživjeli njezini roditelji Nino i Danica, prognani bosanski Hrvati, koji su spas od rata pronašli u austrijskom gradiću Welsu. Uz to, svaku svoju pobjedu posvećuje bratu Ivanu, koji je poginuo 2008.
Htjeli su se vratiti
- Moji su roditelji u Austriju stigli 1992. kad je moj brat bio vrlo mali. Ja sam se rodila 1993. Onda se moj tata jako razbolio i tako je propao njihov plan da se vrate u domovinu. Mama je počela tu raditi, tata je dugo bolovao i na koncu su ostali. Kad mi je bilo devet godina, pobijedila sam na jednom natjecanju u školi i tu me pronašao skaut koji je tražio mlade talente i tako je krenula priča s atletikom - prisjetila se Ivona.
U početku su njezine discipline bile trčanje na 800 i 60 metara, a višeboj je došao s godinama.
- U početku sam se natjecala na dužim stazama, 800 metara, krosu. Onda su na pripremama, kad mi je bilo 12 godina, vidjeli, s obzirom na to da sam jako visoka, da mi odlično ide i skok u vis. Odlučili smo se za sedmoboj i od tada ga treniram i u ničem drugom se više ne bih mogla niti zamisliti - sigurna je Ivona.
Iza nje su brojne medalje i priznanja, ali neke od njih za mladu atletičarku ipak imaju poseban sjaj.
- Puno mi znači treće mjesto 2016. na Europskom prvenstvu u Amsterdamu, pa drugo mjesto na Europskom prvenstvu u dvorani 2017. u Beogradu. Tu je, naravno, i drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u dvorani u Birminghamu, a puno mi znači i što sam sportašica godine u Austriji. Rekorderka sam u sedmoboju, petoboju, skoku u dalj i u vis. isto tako, 2012., kad mi je bilo 18 godina, uspjela sam se kvalificirati za Olimpijske igre u Londonu i išla sam tamo kao prva Austrijanka u povijesti austrijske atletike u sedmoboju - nabraja Ivona.
Ljeta u Splitu
Kako se višeboj smatra kraljevskom disciplinom, Austrijanci svojoj prvakinji tepaju i nadimkom "atletska princeza". Uz čak dvije nacije koje navijaju za ovu nevjerojatnu atletičarku, Ivonini najžešći navijači, ali i najveća podrška ipak su, kaže, njezini roditelji.
Svojevremeno je njezina obitelj razmišljala i o mogućnosti da se Ivona natječe za boje hrvatske zastave.
- Razmišljali smo o tome kad sam bila mlađa, ali ostala sam u Austriji i sad stvarno ne bi bilo fer da su me oni podržavali od samog početka, a ja da odem za Hrvatsku, iako bi pogotovo moj tata bio najsretniji da me vidi u hrvatskom dresu. Ali uvijek ispod austrijskog nosim hrvatski dres, tako da sam tako to nekako pomirila - naglašava Ivona.
Lijepa atletičarka u Hrvatsku često dolazi, njezina obitelj ima stan u Splitu, nedaleko od Poljuda.
- Redovito smo u Hrvatskoj, volim more, pa posebno nakon napornih treninga volim doći u Dalmaciju, a volim i Zagreb - napominje.
Treninzi joj oduzimaju veći dio dana, a slobodno vrijeme najradije provodi s obitelji koja je brojna, ali najdraži trenuci su joj s dečkom s kojim je u vezi osam godina.
- Za razliku od treninga, u privatnom sam životu jako opuštena, volim se zezati. A posebno uživam sa svojim dečkom Dariom Glavašem, koji je također Hrvat. Bavi se nogometom, a meni dosta pomaže na društvenim mrežama i podržava me gdje god može - otkrila je Ivona.
Sportaši su često skloni tetoviranju, a jedna Ivonina tetovaža ima posebnu priču, tragičnu, ali i onu koja joj daje snagu.
- Na zglobu desne ruke imam istetovirano ime svog brata Ivana, koji je 2008. poginuo na motoru. Tada mu je bilo samo 18, a ta je tetovaža na mojoj ruci već osam godina. Sve svoje uspjehe posvećujem njemu. Sliku brata uvijek nosim ispod dresa. On mi je snaga i prati me uvijek - podijelila je svoju bolnu priču Ivona.