Tog je petka jezero Anterselva u južnom Tirolu, smješteno na 1600 metara nadmorske visine, bilo okovano ledom debelim 45 centimetara. Cijeli je tjedan padao snijeg, ali unatoč metru visine na lokaciji su se počeli okupljati ljudi.
Svi su došli zbog Valentine Cafolle.
A ona ih ni ne primjećuje. U ronilačkom odijelu, potpuno koncentrirana, stoji na posebnoj drvenoj stepenici postavljenoj u rupi koju su iskopali u jezeru te se sprema zaroniti u mračnu vodu, čija temperatura u tom trenutku iznosi samo dva Celzijeva stupnja.
Oko nje su otac, braća i suci Svjetske podvodne federacije (CMAS). Valentina kreće u obaranje svjetskog rekorda.
Posljednjih se 36 sati odvijala prava drama. Valentina je svjetski rekord u ronjenju na dah pod ledom pomoću monoperaje držala još od 2017. godine. Daljina? 125 metara.
Već se dulje spremala srušiti ga, pobijediti samu sebe, a onda se dogodilo iznenađenje.
- U ponedjeljak smo krenuli za Italiju, vozili smo gotovo sedam sati, u kombi smo ukrcali puno teške opreme pa smo bili dosta spori. Sve je oko nas bilo zeleno i nije uopće bilo leda, sve dok nismo prošli jedan mostić malo prije jezera. Tada smo ugledali snijeg i počeli se grudati - govori Cafolla.
Čim su stigli na lokaciju, počele su pripreme.
Otac i braća na površini su kopali rupe koje joj služe za ulazak i izlazak iz vode, a ona se privikavala na manjak kisika u planinama i testirala hladnoću vode u jezeru. Posve opuštena otišla je na spavanje, a onda je slučajno provjerila Instagram i shvatila da je netko upravo oborio njezin stari rekord.
Japanka Yasuko Ozeki oborila ga je za jedan metar, 36 sati prije njezina pokušaja.
- Prije spavanja na Instagramu sam vidjela da je CMAS podijelio objavu o obaranju svjetskog rekorda. Japanka je svoj plan o lovu na rekord podijelila na društvenim mrežama, a spomenula je da će dan nakon nje to pokušati napraviti i jedna Hrvatica - prisjeća se Valentina i dodaje da za Yasuko do tog dana nije nikad čula.
Ta joj je informacija povećala stres, ali ju je i razveselila jer se pokazalo da ima još ljudi koji se strastveno bave tim sportom. Dosta je loše spavala, rano stigla na jezero, a u 11 sati ušla u vodu, izvela vježbe smirivanja i počela zaron. Na kraju je doronila do čudesnih 140 metara daljine.
- Cijelim su me putem pratili otac i brat na podvodnim skuterima, a tata kaže da sam na kraju bila i prebrza za njih da me stignu. Zapravo sam dosta jednostavno preronila tih zadanih 140 metara, izašla sam, pokazala sucu znak da sam O.K. i dvadeset sam sekundi morala pričekati do slavlja, jer takva su pravila - opisala je.
Nakon toga je počelo slavlje, a Valentina je morala obaviti antidoping kontrolu bez koje se rekord ne može priznati, što joj je, kako kaže, bilo zahtjevnije nego sami zaron. Nakon fotografiranja odmarala se za sljedeći dan, kada je postavila još jedan svjetski rekord i pod ledom preronila 80 metara pomoću dvije peraje.
- To sam jutro bila puno mirnija i bolje sam se osjećala. Kad sam počela roniti, bila sam poprilično spora i metri su mi išli sporije nego prijašnjeg dana, a onda sam izašla na tih 80 metara iako sam planirala izaći na 100 - govori Valentina, koja smatra da je za početak bolje postaviti manju duljinu za rekord. Zašto? - Pa da bi ga ostali mogli lakše oboriti - odgovara.
Proces samog dogovora i rješavanja papirologije, objašnjava, teži je i zamorniji nego obaranje samog svjetskog rekorda.
- Sve jako dugo traje, 60 dana prije zarona moraš se preko saveza javiti CMAS-u, onda se to još zna i oduljiti, onda oni odluče smiješ li ići ili ne, moraš kontaktirati suce, naći sponzore i povezati se s lokalnim vlastima mjesta u koje ideš - objašnjava.
Put do svjetskog rekorda nije bio lagan. Ronjenje na dah jedan je od najopasnijih svjetskih sportova.
- Ronjenje na dah je jako stara sportska disciplina, među prvima kojom su se ljudi uopće bavili jer su na dno išli po školjke i spužve, a kasnije se to razvilo u sport. Postoje dvije vrste ronjenja na dah - jedna je u daljinu, takozvana dinamika, a druga je u dubinu, za koju većina ljudi misli da je zabavnija - objasnila je Valentina i dodala da je ronjenje u daljinu izazovnije jer si u konstantnoj borbi s glavom koja te tjera da izroniš.
Natjecanja i treninzi ronjenja većinom se odvijaju u kontroliranim uvjetima u bazenima, a kada su u pitanju posebne situacije, kao što je zaleđeno jezero, to zahtijeva posebne pripreme.
- Kad sam u hladnim vodama, tada ne plivam nego radim statiku, odnosno ronim na mjestu da se priviknem i vidim koliko mogu izdržati, a kad sam ispod leda, dodatni je pritisak jer ne možeš izaći - rekla je.
Ovaj je pothvat zahtijevao i posebnu opremu rađenu po mjeri, koju je Valentina nosila sa sobom.
- Možemo početi od neke bazične opreme, jer se radi o dva različita rekorda - nosila sam monoperaju i dvije peraje posebno, takozvani bifin. Zatim, imala sam ronilačko odijelo debljine pet milimetara koje mi je zaštitilo tijelo i bilo je odlično, skoro sam bila suha pod njim nakon zarona. Tu su isto i rukavice, a umjesto maske koristila sam naočale i kvačicu za nos jer mi je na par treninga prije u masku ušla voda pa nisam željela da mi se to sad dogodi i uzrokuje mi šok i dodatni stres - nabraja.
Što se tiče dodatne opreme, tu su bili konopi i oznake metraže kod svake rupe, a sama je, kaže, bila vezana špagom za svaki slučaj, da ne zaluta i izgubi se ispod leda. Na izlazu je imala postavljene daske za koje se mogla uhvatiti kada je izlazila jer je led dosta klizav.
- Tu su još i utezi koji mi pomažu da se brže i lakše krećem jer se stvara otpor vodi, a kada sam obarala rekord, plivala sam s oko sedam kila utega na sebi - rekla je.
Valentina Cafolla (26), koja je inače iz Rovinja, izvrsna je plivačica, a roni od malih nogu. Tata i braća su joj napravili stazu za obaranje rekorda, a ljubav prema plivanju i ronjenju razvila se u cijeloj obitelji.
- Ronim otkad znam za sebe, a tata mi je bio dvadeset godina u Hrvatskoj reprezentaciji za podvodni ribolov, tako da nam je to neka obiteljska tradicija. Kad smo bili mali, uvijek smo po Dalmaciji krstarili po dva tjedna i međusobno bismo se natjecali. Bacili bi nam tanjur ili lonac u dubinu i ono dijete koje bi ih izronilo, moglo ih je zadržati. Tako smo išli metar po metar sve dublje, a od 14. godine to je već postalo malo ozbiljnije - prisjeća se Valentina početaka u djetinjstvu.
Tada joj se javila želja za natjecanje ronjenja u dubinu, ali za to je morala navršiti 18 godina jer je opasno. Tata je otvorio ronilački centar i počela se baviti ronjenjem, a nakon nekoliko godina srela je par ljudi koji su tražili kandidate za ronjenje pod ledom, i tako je krenulo.
- Počela sam trenirati, ali u moru. Imala sam jako tanko odijelo i zimi ulazila u vodu da se naviknem, a prakticirala sam i hladne tuševe. Bilo je tu puno psihičkih i fizičkih napora, ali se na kraju ipak sve isplatilo - prisjeća se.
Između obaranja prvog i ovog rekorda počela se baviti plivanjem s perajama te se natjecala i na svjetskom prvenstvu. Polako je zanemarila ronjenje na dah, ali se, kako kaže, zadnje dvije godine ponovno vratila svojoj prvoj ljubavi.
- Primijetila sam da s vremenom postajem sve bolja, preferiram ronjenje na daljinu, ali dubina me oduvijek fascinirala. Kod Rovinja, nažalost, nema dubine, najviša je 45 metara, koju sam već i preronila. Kako bi se to treniralo, potrebna je dobra organizacija, a mi u Hrvatskoj nemamo mogućnosti za to - objašnjava.
Premda trenira puno i intenzivno, to ju ispunjava.
- Tri puta tjedno treniram na bazenu Utrine s hrvatskom reprezentacijom ronjenja na dah, a ovisno o tome koliko je težak tjedan, dva do tri puta tjedno treniramo i u teretani. Vježbe su različite, imamo tu hipoksične treninge, vježbe disanja ili držanja zraka, izdržljivost na kisik ili ugljični dioksid, a u teretani su to kružni treninzi za snagu i jakost - nabraja Valentina.
Osim fizičke pripreme, kako kaže, za ronjenje na dah vrlo je bitna i ona psihička.
- Prije mi je puno pomagalo pjevanje. Kod zarona sam imala u glavi neke pjesme koje su mi davale ritam pod vodom, fokusirala bih se tada na njih i pjevala ih da što manje mislim na nužnost zraka. U posljednje sam vrijeme primijetila da mi najviše odgovara da se samo isključim, zažmirim i upadnem u stanje između stvarnosti i sna, gdje mi je puno opuštenije i uživam u zaronu. Ne obazirem se ni na što i ne razmišljam ni o čemu - podijelila je Valentina kako se psihički priprema te naglasila da prakticira i meditaciju, razne vježbe disanja i snižavanja broja otkucaja srca.
Kod ronjenja na dah može se pojaviti takozvani blackout ili zacrnjenje. To je stanje kada osoba zbog nedostatka kisika padne u nesvijest pod vodom. Kako kaže, ona osobno nije nikada doživjela blackout, ali je bila u sambi, odnosno prvoj fazi iz koje se uspješno izvukla.
- U nekim trenucima imam strah i primijetila sam da ovaj sport dosta mentalno izmori, dok drugi sportovi to čine fizički, što je puno lakše zacijeliti nego psihu. To mi se desilo prošle godine na svjetskom prvenstvu. Nakon četiri dana natjecanja, došao je red na zadnju disciplinu, koja je u stvari i bila moja disciplina i u kojoj sam najbolja. Prije zarona počela sam plakati i nisam htjela zaroniti jer sam bila pod ogromnim pritiskom i stresom. Kad do toga dođe, moraš poznavati sebe da znaš kako se smiriti - govori.
Peraje joj, kaže, znaju izmoriti noge i mišiće, a najbolji oporavak za psihičke i fizičke tegobe joj je san. Redovito obavlja sistematski i provjerava rad srca, a psiholog sporta ističe još i važnost podrške koju joj pružaju joj tata, braća, prijatelji i dečko.
Reakcije okoline su vrlo pozitivne, svi su joj se javili i čestitali joj, a ističe kako je u jednom trenu morala isključiti mobitel da bi se malo smirila i došla sebi. Za sebe kaže da je normalna djevojka koja uz treninge vodi tipičan život.
- Studiram na Kineziološkom fakultetu, završila sam usmjerenje plivanje, a ostalo mi je još par ispita koje ću, nadam se, sad riješiti jer ću imati više vremena. Instruktorica sam ronjenja na dah i s bocama u tatinom centru, tako da se i time bavim, a bila sam i trenerica plivanja - otkriva nam kako provodi svoje slobodno vrijeme.
Oprema za ronjenja na dah poprilično je skupa, a ona prilagođena za kretanje u ledenoj vodi jezera košta još više, stoga je Valentina zahvalna sponzorima koji su joj pomagali u njezinu pothvatu. Istaknula je ronilačku opremu SEAC, Jacques Lemans Satove, Suex, puno ljudi iz županije i puno privatnih donacija, a dio je troškova morala pokriti i sama.
- Odijelo koje sam koristila košta oko 600 eura i rađeno je po mjeri, čovjek je iz Trsta dolazio par puta do mene da sve posloži. Monoperaje su također skupe, koštaju od 400 do 600 eura. Sve zajedno, kad se pogleda, to je skup sport, ali općenito je sve pod vodom skupo želiš li biti siguran da ti se ništa neće desiti - priznala je.
Unatoč brojnim odricanjima, financijskim troškovima i mogućnostima ozljeda, Valentina obožava ronjenje, a za budućnost ima brojne velike planove.
- Sad imam jedan kup u Zagrebu koji organizira moj Ronilački klub Submania pa se na to fokusiram, poslije ću možda u Poljsku na svjetski kup, gdje se nadam da ću napraviti normu za odlazak na svjetsko prvenstvo u Beogradu - završila je Valentina.